U uvodu jedne reklame za neku TV seriju, dvoje ljudi (muškarac i žena) prolaze hodnikom do mjesta zločina i raspravljaju o pank muzici i tome koji je bend bolji. Muškarac kaže Sex Pistols, na šta se žena nasmije i kaže nešto tipa: Ali The Clash je promijenio tok pank muzike.

S čime se ja u potpunosti slažem.

Baš kao što im samo ime govori, The Clash nikada nije bio bend koji je odustao i povukao se iz borbe. Već prvim singlom, pjesmom White Riot iz 1977., legendarni britanski pankeri su se “ispalili” u historiju. Tekst za ovu pjesmu proizašao je iz stvarnog iskustva pjevača i gitariste Joe Strummera i basiste Paul Simonona. 31. avgusta 1976. Strummer i Simonon, koji su tada živjeli u skvotovima u blizini Notting Hilla u zapadnom Londonu, pridružuju se neredima gdje se stotine crnaca borilo sa policijom zbog njihovog izrazito rasističkog ponašanja i stalnog maltretiranja. Činjenica da su bili bjelačka manjina na ovim protestima, nagnalo je Strummera da se zapita zašto mladi bijelci nisu imali hrabrosti boriti se protiv establišmenta:

Black man got a lotta problems

But they don't mind throwing a brick
White people go to school
Where they teach you how to be thick


Iako je The Clash antifašistički bend, mnogi su u početku pogrešno tumačili pjesmu kao poziv na rasni rat, ali uvidom u tekst nam biva jasno da pjesma nije izraz solidarnosti sa crnačkom zajednicom, već poziv na akciju bijelcima koji se isto tako osjećaju nesretni:


All the power's in the hands

Of people rich enough to buy it
While we walk the street
Too chicken to even try it


Događaji tog dana su pored inspiracije za pjesmu White Riot oblikovali radikalnu i provokativnu političku agendu benda. Dio iz najkontroverznije pjesme benda, kako je ocjenjuje magazin Billboard, ostaće kao modus operandi za kratko, ali plodno postojanje benda The Clash:


Are you takin' over?

Or are you takin' orders?
Are you goin' backwards?
Or are you goin' forwards?


Skoro pola stoljeća nakon pjesme White Riot, u jeku protesta Black Lives Matter, poziv na (političku) akciju prihvatio je i muzički kolega, vokal benda Hladno Pivo, Mile Kekin.

On se skupa sa suprugom Ivanom Kekin priključio zeleno-lijevoj koaliciji Možemo! koja okuplja šest lijevih stranaka i platformi: političku platformu Možemo! – po kojoj je koalicija i dobila ime – te političke stranke Nova ljevica, Radnička Fronta, OraH, Zagreb je naš! i Za grad. Priključenje koaliciji Možemo! i kandidatura Kekina na predstojećim parlamentarnim izborima u RH je popravila medijsku sliku koalicije, ali uz komentare da će biti tek pankerski i šaljivdžijski privjesak predizborne kampanje. Naravno, u svom maniru, Kekin odgovara da “nije (nam) namjera biti rokerska i urbana stranka nego politička opcija koja nudi konkretna rješenja za sve građane bez obzira koliko oni sebe smatrali urbanima ili agrarnima, slušali oni tamburice ili gitare” i da je sa koalicijom Možemo! “rock’n’roll izrastao u političku stranku” - stranku aktivističkih korijena koja je uporna, nepotkupljiva, dosljedna, u službi građana, i što je najbitnije, neugodna. Kakav pank jeste i treba biti. Kakav je bio i The Clash. Kakvi su Mile Kekin i Hladno Pivo. Stoga ko može, obavezno treba podržati Kekina i koaliciju Možemo! Znam, anarhisti i/ili pobornici Emme Goldman (među koje i sam spadam) će reći “Kad bi izbori mogli nešto promijeniti, bili bi zabranjeni”. I slažem se, u onoj mjeri kad alternative za koju se može glasati nema, ali ovdje - kao što je bio i slučaj sa koalicijom SYRIZA u Grčkoj - alternativa postoji i treba se podržati.

Jer muzika sama od sebe ne mijenja stvari, i mora se uhvatiti u koštac sa stvarima. Angažovane pjesme sa ispravnom porukom i komentarisanje iz ugodne pozicije neće promijeniti stvari nabolje. Koliko god smrdljiv, težak i dug bio, potreban nam je dugi marš kroz institucije. Pankeri i svi bliski ovom muzičkom žanru i (političkoj) filozofiji ovog pravca stoga ne trebaju biti samo puki posmatrači i komentatori već aktivni učesnici u kulturnom, društvenom i političkom životu. Ukoliko se pak gnušate nasilja i parlamentarne borbe - načina je najmanje 198.

Minel Abaz, Prometej.ba