neke od najistaknutijih boraca među Hrvatima protiv – prije svega hrvatskog, a onda i svačijeg drugog – nacionalizma, (među kojima su npr. Petar Jeleč i Predrag Lucić), proglasi ni više ni manje nego onima koji sprovode genocidni plan nestanka Bošnjaka, te da taj isti mračnjak nije neformalni glasnogovornik Cerićeva 'Kongresa' i kolumnist opskurnih i zato veoma popularnih portala Rijaset  i Bošnjaci.



S Mustafom Abdukićem upoznali smo se prošle godine na Prometeju, kad je na tekst Franje Šarčevića, koji je argumentirano i činjenično analizirao analogije srpsko-nacionalističke propagande 1990-ih i bošnjačko-nacionalističke danas, preko službene stranice Rijaseta Islamske zajednice u BiH napisao nepismeni i mrziteljski pamflet u kojem ga je, ne uspijevajući naravno poreći ni jedno slovo od onoga što je napisao, prozvao sljedbenikom Tuđmana, mrziteljem Bosne i Bošnjaka i koječim drugim. Teško je prepričati što je spomenuti napisao, jer je to u svojoj gluposti i podlosti tako originalno da je neponovljivo, pa zato citiramo centralni dio Abdukićeva pamfleta: 'Očito Franjo Šarčević tom kvalifikacijom želi ocrniti bošnjačku intelektualnu elitu, poput bošnjačkog akademika Muhameda Filipovića, naučnika i eksperta za srpski genocid nad Bošnjacima Smaila Čekića, vrhunskog bošnjačkog intelektualca kolumnistu i zvizdača (whistleblower-a) Fatmira Alispahića i druge, ali na njegovu žalost Franjo je spomenutim bošnjačkim intelektualnim svjetionicima samo podigao ugled i pokazao Bošnjacima koga treba da čitaju i slušaju. Jer, Bošnjaci sad znaju da je bilo ovakvih bošnjačkih intelektualaca koje mali Franjo Šarčević proziva po nagovoru staroga Franje Tuđmana, koji je Bosnu zavio u crno, ne bi niko smio ni pomisliti da Bošnjake trpa u konclogore u Hercegovini, niti da ih progoni i njihove žene siluje, niti da im osporava pravo na državu, naciju i jezik, niti da im pali i ruši džamije.'


Dakle, po logici Mustafe Abdukića, Franjo maltene trpa Bošnjake u logore i siluje bošnjačke žene, i to samo zato što je na znanstveni način, (čijim zaključcima – da ponovimo – priprosti i polupismeni Abdukić nije uspio odbiti ni pera), predstavio i dokazao analogije između bošnjačko-naci(onalističke) propagande danas u režiji Mustafe Cerića, Fatmira Alispahića, Muhameda Filipovića i slično, i istih onih ideologija iz 1990-ih koje su – između ostalog – prouzrokovale stravične zločine nad Bošnjacima.


Abdukić može biti nije pročitao nijedan drugi tekst kojeg je Franjo napisao, iako se može sumnjati u to. U svojem zločinačkom naumu zasigurno nije zainteresiran za to da ga predstavi kao ljevičara koji ima prevashodno klasni pogled na svijet i koji na bošnjački nacionalizam gleda na isti način na koji gleda na hrvatski, srpski i bilo koji drugi, nego mu je bio cilj da ga ocrni i predstavi kao nacionalistu i mrzitelja svega islamskog i bošnjačkog. Možda zato što njegov paranoični um poznaje samo dvije kategorije: bošnjačko-muslimanskog nacionalistu i simpatizera Mustafe Cerića i sličnih, i onoga koji to nije pa ga treba proglasiti bilo izdajnikom (ukoliko se npr. zove Amir) bilo ustašom/četnikom (ukoliko se npr. zove Franjo ili Vuk). Abdukić ne može da se pomiri s činjenicom da postoje ljude koji za razliku od njega ne gledaju druge kroz prizmu nacionalne ili (ne)vjerske pripadnosti, već po njihovim ljudskim kvalitetama i vrijednostima koje zastupaju, pa se zato upregao dokazivati da takvi ljudi ne postoje. To je čak i psihologiji poznat mehanizam: kad ništavna osoba postane svjesna da je ništavna, onda joj jedini cilj postaje dokazivati da su svi drugi kao ona.


Glavna odlika svakoga naci(onali)sta jest da on ne priznaje drugome čovjeku ljudsku ni bilo kakvu drugu vrijednost ukoliko nije pripadnik njegove nacionalne i nacionalno-političke skupine. Upravo zato nacizam-fašizam jest najveće i neprevaziđeno zlo u povijesti ljudskog roda. Adolfa Hitlera, primjerice, zasigurno nije zanimala vrijednost pojedinog Jevreja kao čovjeka, znanstvenika, radnika, jer Hitlerova uloga nije bila da se bavi humanističkim djelatnostima već da stvori čistu njemačku-arijevsku naciju i državu. Spomenutim pojedincima i još milijunima drugih grijeh je to što su porijeklom Židovi, oni su neprijatelji samo zato što su Židovi, njih je trebalo eliminirati kako bi se osigurao i “zaštitio“ njemački narod. Istim načelima vodili su se i hrvatsko-muslimanski ustaški ideolozi dok su u vremenima II svjetskog rata sprovodili genocid nad Srbima. Isto tako, Radovan Karadžić i Ratko Mladić nisu se zanimali o ljudskoj ili kakvoj drugoj vrijednosti Sarajlija u godinama kad su ih izvrgavali svakodnevnim granatiranjima i ubijanjima; onima koji su u ime tzv. HR Herceg-Bosne organizirali progone i logore sigurno nije bila bitna nekakva vrijednost osoba; Mustafi Abdukiću Franjo je problem zato što je dokazao kakva je ustvari ideologija koju on zastupa pa je sebi uzeo za cilj da mu odrekne bilo kakvu vrijednost, da ga proglasi prikrivenim zločincem i genocidašem, sve u cilju kako bi Bošnjaci – umjesto oko neke zdrave, ljevičarske, slobodne, sekularne ideje – zbili redove oko mračne fašističke ideologije koju zastupaju on i slični, od BANU akademije do tzv. Svjetskog Bošnjačkog Kongresa. Abdukić, dakle, nije tu da se bavi humanističkim i slobodarskim djelatnostima, već da zastupa ideju bošnjačke nacionalne države i fašizacije bošnjačkog naroda, pa čemu – misli – pravo jednom Šarčeviću da upozorava na potencijalnu zločinačku narav te ideologije.


Obzirom dakle da je Abdukić naci(onalista) u spomenutom smislu, njemu ne smetaju naci(onalisti) iz drugih naroda. Njemu smetaju svi oni koji su ljevičari i sekularisti, jer upravo takvi delegitimiraju projekt kojeg on zastupa. Upravo takvima treba poreći da su to što jesu i predstaviti ih da su isti kao on, Abdukić, samo s 'druge' strane, pa da je stoga sasvim normalno da Abdukić bude to što jest.


Takvu logiku u svom razmišljanju primijenio je i posljednjih dana. Istaknutog bosanskog franjevca prof. dr. Petra Jeleča, on je prozvao da radi ni manje ni više nego na uništenju i istrebljenju Bošnjaka. Fra Petar Jeleč doktorirao je u Rimu povijest na temu odnosa Katoličke crkve u BiH i NDH, čak je i dobitnik nagrade za najvećeg patriotu Bosne i Hercegovine, beskompromisni je kritičar HDZ-a i hrvatske nacionalne politike, Herceg-Bosne i Republike Srpske, zbog čega je u hadezeovskim medijima dobio epitet efendije. Sve to besramniku Abdukiću nije bitno: u trenutku kad je Jeleč iznio kritičko slovo o Mustafi Ceriću, zapravo činjenice o Cerićevim postupcima i ideologiji, Abdukić i društvo su ga javno prozvali ustašom, velikohrvatom i nekim tko radi po nalogu onih koji žele uništenje Bošnjaka. Zaista, količina najmračnije mržnje, bezobrazluka i psihopatološkog poremećaja kod Abdukića teži ka beskonačnoj vrijednosti.


sekula dugandi

Slika S. Dugandžića


Abdukić će zasigurno pročitati i ovaj tekst, pa ćemo iskoristiti priliku da ga još malo poučimo. Svoj tekst o Jeleču Abdukić započinje pričom o tome kako je “slavni“ Mehmed Osvajač dao franjevcima slobodu. Kad već piše o tome, zašto se dotični ne zapita: a tko su ti franjevci i odakle su oni, a tko je taj Mehmed i odakle je on? U trenutku kad je stranac Mehmed sa svojom vojskom došao iz daleke Turske da osvoji i porobi Bosnu, katolici i njihovi predstavnici franjevci imaju iza sebe već stoljeća življenja u Bosni. Našli su se u situaciji da im prijeti istrjebljenje, pa su franjevci uspjeli ishodovati dozvolu od sultana da imaju pravo živjeti tu, u svojoj zemlji. Dakle, da imaju pravo živjeti u osvojenoj i porobljenoj zemlji, u kojoj se do dolaska tog osvajača uopće nije postavljalo pitanje da li imaju pravo da žive i da ispovijedaju svoju vjeru jer im to pravo nije bilo ugroženo u njihovoj zemlji. Doista, Abdukić je uz sve pobrojano također jedan jako mentalno ograničen čovjek koji ne poznaje osnovne stvari.


Abdukića je nešto krenulo u misiji ocrnjivanja lijevo i humanistički orijentiranih intelektualaca, pa je nakon Jeleča za sljedeću žrtvu svojih objeda odabrao Predraga Lucića, feralovca koji je skupa s Borisom Dežulovićem, Viktorom Ivančićem i drugim gigantima, demaskirao Tuđmanovu i tuđmanovsku politiku 90-ih i to još  tada, u 90-ima, kad su bez problema mogli zbog toga izgubiti glavu a da se nitko za to i ne počeše. Lucić je i danas istaknuti novinar/kolumnist humanističke orijentacije. To je pokazao i napisavši pjesmu koja tematizira zločin u Ahmićima i koja je iznimno smislena osuda politike i pojedinaca iz hrvatskog naroda koji su do tog strašnog zločina doveli. Međutim, Abdukiću je to bio povod da napiše kako Predrag Lucić ni manje ni više nego ustaški slavi genocid u Ahmićima i odobrava poziv na klanje i ubijanje. To je jedna neviđena perverzija i podlost kakve se ne bi dosjetila ni Sotona, za kojeg vjernici smatraju da je otac svake laži. Abdukić ga je u pervertiranju, laganju i širenju mržnje zasigurno pretekao. Ono što je Abdukić prezentirao je dosad neviđena demonstracija mržnje, laži i podlosti.


Abdukića i slične naci(onali)ste možda je najbolje opisao Danilo Kiš. Kiš piše:

Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se “izrazi”, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. (…) Nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. (…)

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.


Ono što svojim cjelokupnim radom Prometej želi postići i što je motiv i svrha njegova postojanja, jest da ljudima predstavi humanistički stav i socijalno-demokratsku i slobodarsku orijentaciju, što je jedini put u stvaranje zdravog i naprednog društva, što je jedina obrana od svih negacija ljudskosti i u konačnici od nekih novih ratova. Bošnjacima, Hrvatima, Srbima i svima ostalima želimo poručiti da prihvate i poštuju pojedince koji se zalažu za humanističke vrijednosti u našem društvu, bez obzira na ime koje nose, ili recimo posredstvom knjiga Danila Kiša i Miroslava Krležu, a da po pitanju Adolfa Hitlera, Ante Pavelića, Mate Bobana, Radovana Karadžića, Jovana Raškovića i njihovih imitatora poput nažalost pismenog Dobrice Ćosića i nasreću nepismenog Mustafe Abdukića zauzmu stav da od tih i takvih ljudi i mentalnih sklopova ne može proisteći ništa dobro, da može proisteći samo zlo, ubijanje i nasilje. Staviti Abdukića u kontekst s ovim ljudima nije nimalo prestrogo, jer među njima nema načelne razlike. Zbog ovakvih 'neimara pisane riječi' kao što je on nažalost danas znamo za Haaški sud (A.Š.), a budu li Bošnjaci zbijali redove oko ideologije koju promovira Abdukić mogli bismo – ne daj Bože – u budućnosti znati za još neke “haaške“ sudove. Abdukić se, u sklopu svojih skromnih mogućnosti, dobro trudi oko toga. Mjera u kojoj će on i onakvi uspjeti označavat će mjeru propasti bošnjačkog naroda, na isti način na koji je uspjeh hadezeovske politike mjera propasti hrvatskog naroda, a uspjeh sdsnsd-ovske i sds-ovske politike mjera propasti srpskog naroda. Ovo u konačnici vodi do naše zajedničke propasti.


| Prometej.ba |
08.04.2013.