Izvor ilustracije: Pinterest

Mustafa Drnišlić, nekoć poznat i kao Mustajbeg ili Mustaj-beg, prije odbacivanja svog feudalnog pedigrea, odlučno je po ko zna koji put stao na branik bošnjaštva tekstom objavljenim 31.10.2018. godine na internet izdanju Stava, turskog časopisa neoosmanske provenijencije na bosanskom jeziku. Tekst koji se jedino može opisati kao jeftini pamflet s naslovom „Kazaz konačno izašao iz ormara“ samo je jedan u nizu autoreflektivnih naklapanja dotičnog autora u zadnjih nekoliko postizbornih sedmica.

Taj sveznajući komentator bespuća internetske zbiljnosti, kako sebi Mustafa tepa, je do prošle godine, može se pretpostaviti, vjerovao da u njemu čuči duhovni nasljednik prvog gradonačelnika grada Sarajeva Mustaj-bega Fadilpašića, pa otud i odabir pseudonima kojim je Mustafa do 2017. godine potpisivao svoje tekstove. Lako se može pretpostaviti da se Mustafa odlučno odrekao lika i djela uvaženog gradonačelnika uslijed sve učestalijih halucinacija o djeda mrazu s petokrakom na glavi, budući da se Mustaj-beg Fadilpašiću može pripisati većina onoga za što Mustafa optužuje zagovarače novogodišnjih borova - Envera Kazaza, u zadnjem pamfletu, a Našu stranku, u nekoliko prethodnih.

Shodno tome, pisac ovih redova, u duhu tolerancije, razumijevanja egzistencijalnih kriza kao takvih i uvažavanja drugačijeg zanemariće unutrašnji sukob Mustafe sa svojim nekadašnjim alteregom Mustaj-beg Fadilpašićem, te će u želji da podrži nostalgični senzibilitet ovog bošnjačkog Cicerona prema osmanskom feudalizmu, njegovu emotivnu privrženost sada već bivšem pseudonimu i strah od odlaska njegovih stranačkih poslodavaca na smetljište historije, u daljnjem tekstu ga oslovljavati sa Safi po onom drugom znamenitom Mustaj-begu – Atlagiću, književniku hrvatske narodnosti iz Livna.

Safi započinje pamflet pobjedničkim pokličem upakovanim u neumjesni zaključak da je Enver Kazaz „izašao iz ormara i priznao da nije Bošnjak“, time valjda iznoseći stav redakcije da je ne biti heteroseksualac otprilike isto što i ne izjasniti se kao Bošnjak, pa otud ta jeftina i krajnje neukusna metafora. Avaj, mali korak za Kazaza, a veliki za Stavove tekfirovce! Takav zaključak donesen je na osnovu Kazazovog odgovora na optužbe iznesene na njegov račun u knjizi Bitka za prošlost Zorana Milutinovića u kojoj srpski autor krivo imenuje uvaženog profesora kao jednog od idejotvoraca bošnjačke nacionalističke kritike Andrićevih djela te mu nenaučno dekonstruiše radove, stavljajući mu u usta teze koje nije izrekao. Kao idolopoklonik Muhsina Rizvića i Rusmira Mahmutćehajića, Safi najprije problematizira Kazazovu potrebu da uopšte ispravi Milutinovića, diskvalifikujući navedenu knjigu po recepturi Kodrićevog antikolonijalnog tumačenja Andrića kojeg Milutinović ispravno naziva muslimanskim realizmom te ističe da je Kazazovo ispravljanje navoda zapravo „njegov servilni pokušaj da se omili srpskom književnom nacionalizmu“. Takav proizvoljni zaključak dokazuje da je Safi samo pročitao prvi pasus Kazazovog teksta, budući da se on u mnogo čemu upravo suprotstavlja srpskom književnom nacionalizmu. No, najveće nebuloze tek slijede.

Safi u potpunosti krivo citira dijelove Kazazovog odgovora koji se tiču nacionalnog izjašnjavanja, zanemaruje suštinu obilatog Kazazovog odgovora Milutinoviću, u potpunosti prešućuje profesorovu kritiku etno-kolektivističkog tumačenja književnih djela te iznosi jednu infantilnu i krajnje opasnu tezu koja glasi: Enver Kazaz se odrekao prava da kritikuje pojave u bošnjačkom narodu onoga trenutka kada nije izdao egzaltiranu proklamaciju o pripadnosti istom – čime je valjda, ako se slijedi logika naslova, (p)ostao obična „pederčina“. Takvo rigidno, postmodernističko redefinisanje KPJ-ovog gesla „ne bavi se nacionalizmom Drugog“ osmišljeno je kao sredstvo ušutkavanja ideoloških neistomišljenika iz sopstvenog naroda te predstavlja veoma opasan idejni presedan sa dubokosežnim posljedicama, u slučaju da postane opšteprihvaćen model javnog diskursa.

Naravno, Safijev publicistički modus operandi, prepisan iz udžbenika sovjetskog komesarstva i začinjen duhom Muslimanske braće, ne bi do kraja bio ispoštovan da ova reinkarnacija osamnaestovjekovnog hrvatskog pjesnika iz Livna nije donijela šturo napisanu ideološku presudu zasnovanu, ni manje ni više, nego na pervertiranom obliku političke korektnosti, koju ostavlja u amanet svojim vjernim čitaocima. Naime, obuzet nervozom zbog potencijalnog kraha mladomuslimanske političke ideologije u Kantonu Sarajevu nakon oktobarskih izbora, što je nadahnuto iskazao u pamfletu „Sarajevo noćas mora pasti“, Safi, umislivši da mu despot sa Bosfora, pored financijskih inekcija i logističke potpore, jamči i bogomdano pravo na intelektualnu autoritarnost prilikom kolumnističke istrage pojugica, oduzima pravo Enveru Kazazu da, „kao pripadnik iste porodice, sjedi za trpezarijskim stolom i ima pravo glasa“ – „u ime babe i sina i imenjaka šehida, za čiji mezar se ne zna! Amin!“, uzviknu Stavov Vladika Danilo, prije nego što nage šerbe.

No, ako zanemarimo svu identitarnu konfuziju i kliničku megalomaniju koja naprosto pršti iz Safijevog lika i djela, a i ako zanemarimo Stavovu sitnošićardžijsku politiku izmišljanja unutrašnjih neprijatelja, ne možemo izbjeći logičke manjkavosti Safijeve antiintelektualne, zlurade i metodološki šuplje presude. Dakle, ako prihvatimo da je Enver Kazaz, kao neko ko se tobože ne izjašnjava kao Bošnjak, izgubio legitimitet komentarisanja „manifestacija bošnjačke posebnosti“, ma šta god to značilo, onda predlažem da redakcija Stava bude konzistentna u izvršenju svoje društveno odgovorne presude, te angažuje Vojislava Šešelja kao analitičara svih mogućih i nemogućih manifestacija bošnjačke posebnosti, budući da se taj neosporno obrazovani četnički vojvoda, gostujući nedavno u emisiji „Ćirilica“ na beogradskoj Happy televiziji (29.10.2018.), jasno i glasno, pred višemilionskim auditorijiumom, izjasnio kao Bošnjak. U slučaju da njegov angažman financijski nije moguć zbog strmoglavog pada turske lire, predlažem Safiju da makar održi personalnu konzistentnost, posudi Šešeljev identitet na neki vremenski period te počne potpisivati svoje pamflete pod pseudonimom Vojvoda Vojislav Drnišlić, nipošto ne dovodeći u pitanje Šešeljevo bošnjaštvo jer bi time prekršio osnovno načelo svog novog javnodiskursivnog modela. Da stvari budu gore, time bi prekršio i pervertirani oblik političke koreknosti na koji se tako ponosno poziva kada god treba pronaći unutrašnjeg neprijatelja.

Autor: Denis Švrakić, Prometej.ba