Prošlog petka se obilježilo točno pedeset godina od kultnih njuorških Stonewall demonstracija. Iako je spontano nastao kao otpor policijskoj raciji u istoimenom gay baru (u vrijeme dok je biti gay u SAD-u još bilo kažnjivo), ovaj protest po prvi put prebacuje borbu za prava homoseksualaca i lezbijki iz privatne sfere na ulice. Na ovaj prigodan vikend kad se obilježava začetak modernih prava na okupljanje LGBTI osoba, u subotu je bez incidenata održana i prva makedonska povorka ponosa u Skopju i tako iza sebe ostavila još samo jednu državu iz regije, računajući ovdje čak i Kosovo, koja svoju povorku još nije doživjela.

Kakogod, prva sarajevska povorka ponosa najavljena je za 8. rujna ove godine i njezine pripreme su u punom jeku. Tako je simbolično proteklog vikenda započela i video kampanja s osobama iz javnog života koje poručuju da se „ima izać'!“. No kao po pravilu, ništa nije išlo glatko od početka. Neposredno nakon što je u travnju povorka najavljena, verbalnog i fizičkog nasilja, kao niti homofobnih reakcija političkih komesara te ultras navijača po običaju nije nedostajalo. Ovo i ne čudi nikoga tko je upoznat s kronologijom ekstremnih nasilničkih izgreda za vrijeme Queer Sarajevo Festivala 2008. i Merlinka Festivala 2014. Propusti i nevoljkost policije da pravovremeno zaštiti posjetioce ovih organiziranih događaja i jesu bili jedan od bitnih razloga za strah kada je u pitanju organizacija sličnih događaja, a posebno povorke ponosa koja je najvidljiviji oblik zagoravaranja LGBTI prava.

Pa ipak, kad neće država uraditi što treba, civilne organizacije uzimaju stvar u svoje ruke. Tako Sarajevski otvoreni centar (SOC) već duže vremena kontinuirano radi na edukacijama policijskih snaga o pravu na okupljanje s fokusom na LGBTI zajednicu. Srećom, kako se navodi u analizi javnih politika autorice Mashe Durkalić za potrebe nedavno održane javne diskusije u Centru za Interdisciplinarne Studije (CIS) pri sarajevskom univerzitetu, i dvije presude Ustavnog Suda BiH predstavljaju svojevrsnu prekretnicu u zaštiti prava ove zajednice. Presude su okarakterizirale gore navedene huliganske ispade kao kršenje prava na okupljanje LGBTI osoba te su time posljedično po prvi put dale i pravni legitimitet njihovom javnom okupljanju s naglaskom da je osiguravanje mira prijavljenih događaja zadaća kantonalne i entitetske policije, a ne organizatora. Kao još jedan oblik javne edukacije, na spomenutoj diskusiji organizatori su ustvrdili da unatoč očekivanim reakcijama konzervativnih aktera, zapravo je izuzetno pozitivno što se javnost na vrijeme počela senzibilizirati za ovu tematiku i napokon stavila probleme s kojima se suočavaju pripadnici jedne od najdiskriminiranijih i marginaliziranih zajednica u BiH u sami fokus javnog diskursa.

Naposljetku, bitno je naglasiti kako namjera organizatora sarajevske „povorke“ ponosa nije imitacija amsterdamskih, briselskih ili berlinskih „parada“ koje su tu civilizacijsku prepreku već odavno nadišle i s pravom se pretvorile u festivale zabave za čitavu lokalnu zajednicu. Ne, namjera ove povorke paradoksalno puno više rezonira s onom prvotnom od prije pedeset godina, a to je dostojanstveno izaći na ulicu, učiniti LGBTI osobe vidljivima i staviti u povijest strah od izlaska i okupljanja. Osigurati da prva povorka ponosa prođe bez incidenata neće biti samo ozbiljan test za BiH i njeno kaskanje ka članstvu u EU u smislu osiguravanja manjinskih prava i prava na mirno okupljanje, nego je ona, kako je prigodno poentirao sarajevski profesor Asim Mujkić na spomenutoj javnoj diskusiji, jedinstvena prilika bosanskohercegovačkom društvu za biti na pravoj strani historije.

Goran Stanić, Prometej.ba