Desno opredijeljeni kritičari ljevice uvijek kritikuju na konstatacijski način poput “bolje je bilo dok smo mi bili na vlasti” i “vidite kakvi su”. Desni način kritike osim populizma i nema neku kritičku vrijednost, jer uglavnom nema argumenata koji bi se mogli iskoristiti za unapređenje. Međutim, već neko vrijeme lijeva politička scena tema je ideološki potkovanih ljevičara kritičara. Lijeva politička elita, lišena samokritike sve kritičare tretira isto, odbacuje ih poput autoimunog oboljenja koje uništava vlastito tkivo. Veliki broj lijevo-argumentiranih kritičkih mišljenja okarakterizirano je kao protivno ideji socijaldemokratije, a mišljenja kao takva odbačena bez argumentacije, zajedno sa autorima. Stoga ne treba da čudi paradoksalna situacija da su izbačeni oni koji su kritikovali izbačene (Damir Nikšić), da su u nastajanju nove dvije političke stranke, uz komentare “odlaze oni bez kojih se može”, farbajući ih nekim bojama (zelena ljevica) (*).

Pa šta je to toliko naopako unutar političke ljevice što je podložno kritici?

Naopako je jer nije društvena ljevica. S desne strane političke scene u postdaytonskom periodu uspješno su osnovana i ojačana sva etno-nacionalna desna društva. Dominantnim političkim strankama na sceni cilj je biti prvi unutar etno-društava koja su sada kreirana, odnosno društvima Bošnjaka/Srba/Hrvata. Uspjeh u kreiranju ovih etnonacionalnih društava je u bliskoj vezi sa biračima i njihovom profilacijom usljed apstinencije ljevice na povezivanju marginaliziranih grupa u cilju rješavanja klasne problematike, odnosno: radničke, obrazovne, socio-ekonomske, zdravstvene i druge. S lijeve strane, željeno društvo je nekad malo radničko, nekad nije nacionalno, a najčešće je “građansko”. Šta je građanska država po viđenju zagovarača, gotovo uvijek ostaje neizrečeno. Da li je to zapravo društvo koje nije nacionalno, jednakih prava građana pa bi ono moglo biti (mašti na volju) monarhističko-građansko poput Velike Britanije, konfederacijsko Švicarsko ili neko drugo?

Naopako je i unutrašnje uređenje. Svaka lijeva politička opcija u BiH teoretski bi se trebala nalaziti u stanju potrebe za izmjenom desno profiliranog državnog uređenja. Logika nalaže da bi koncept lijevog državnog uređenja (poput ZAVNOBiH-a) trebao zaživjeti, ako nigdje drugo onda kao pilot projekat unutar jedne lijeve političke partije najprije strukturalno i organizaciono. Takav sistem unutrašnjeg uređenja lako bi uvjerio članove, a potom i javnost da su sistemske promjene moguće, odnosno da je takav lijevo profilirani sistem unutrašnjeg uređenja moguće transponovati na državu.

U praksi, trenutno uređenje najveće lijeve partije - SDP-a, (pa i drugih) ukoliko bi se transponovalo na državno zadržalo bi postojeći koncept, ne samo u administrativnom smislu već i u (be)smislu osiguravanja nacionalnih, spolnih, teritorijalnih i drugih kvota. Umjesto promjene unutrašnjeg uređenja na nedavno održanom Kongresu SDP-a, zadržano je postojeće, iz lijeve perspektive nakaradno stanje kao što je to u domovima naroda, gradskim skupštinama i drugim tijelima gdje dominiraju primjeri tzv. osoba-kvota. Osobe-kvote nisu ništa drugo nego zadovoljivači propisane forme etniciteta, spola, godina, nauštrb kvaliteta i kompetencija drugih koje se ne uklapaju u uspostavljeni model. (**) Ironično, može se reći da u ovakvim okolnostima određene osobe posjeduju “genetske” predispozicije. Ovakav pristup doveo je do pojave da organi SDP-a su u određenim regijama značajno različiti po etnicitetu od domicilnog stanovništva. (***) To je u suprotnosti sa svjetonazorskim određenjem SDP-a i tako je SDP obesmislio postojanje kvota. Osobe-kvote brzo postaju argument za delegitimiranje politika i vrijednosti građanskog i ljevice.

Osim insistiranja na “građanskoj državi” vodeća stranka ljevice (i ostale ne-desne) nije dala svoju definiciju ovog pojma. Kakva će biti zvanična SDP-ova definicija “građanskog” društva, vizija državnog uređenja, ostaje nedorečeno. Vizija SDP-a nazvana “Plan10” sa detaljima poput izgradnje “nacionalnog stadiona”, privlačenja investitora radi jeftine radne snage, izostanka oporezivanja bankarskog sektora,... samo je manji pokazatelj ideološke nekonzistentnosti.

Kako je ovo članak o percepciji kritike, za ozdravljenje ljevice na neke kritike je potrebno dobiti odgovore. Neodgovorena otvorena pitanja i odbacivanje lijeve kritike smanjenje je šanse za mogućnost razvoja demokratske lijeve stranke, sa planom. Kroz sve segmente i plan djelovanja mora graditi društvo na vrijednostima slobode, jednakosti i solidarnosti.

Mirza Krajina, Prometej.ba

(*) Zeleni su sad već uvjerljivo druga politička snaga u Njemačkoj, s tendencijom daljnjeg rasta. (Naravno ne misli se na SDA.) https://www.telegram.hr/politika-kriminal/postaju-li-zeleni-glavna-politicka-snaga-ljevice-pa-mozda/

(**) Plastični primjer može je situacija prilikom popunjavanja Statutarno izvedene kategorije “mlada-žena-Hrvatica”, čime svaka osoba iz ove kategorije ima manju konkurenciju. Sličan primjer postoji i institucionalno kao primjer Gradskog vijeća i gradonačelnika Sarajeva uz “začin” etno-nacionalnosti kao sredstva do mandata, u instituciji bez nadležnosti, ali sa redovnim paušalima.

(***) Pored ovih primjera, postoje i one osobe-nove-kvote koje su prepoznale potencijal diskriminacije kvotama, te su sklone prilagođavanju situaciji promjenama nacionalnosti radi boljeg ličnog pozicioniranja.