Budući da živimo u politički megalomanskom društvu koje je od činjenice da ima jedan jedini sačuvani pisani spomenik iz 12. vijeka (trgovačku Povelju Kulina bana, sačuvanu u Dubrovačkom, a ne nekom domaćem arhivu), stvara famu, baš kao da se radi o književnom djelu u rangu Ilijade i Odiseje, a od (uglavnom) grubo klesanih nadgrobnika (stećaka) djelo umjetnosti veće od katedrale u Chartresu, Omarove džamije u Jerusalemu i Hagije Sophije skupa, nikakvo čudo da smo jedan lokalni patent o toleranciji franjevačkog reda (kakvi su se izdavali još u staroj Perziji, Rimu, Grčkoj, a da ne govorimo o srednjovjekovnoj Poljskoj ili Rusiji) kakav je Ahdnama sultana Mehmeda II, proglasimo ni manje ni više nego prvim spomenikom zaštite ljudskih prava u istoriji.

Razumljiva je, stoga, rezigniranost provincijala Bosne Srebrene fra Lovre Gavrana, po pitanju ovog dokumenta, čija je, navodna, istorijska jedinstvenost jedan od glavnih mitova u novobošnjačkoj mitologiji. Pa ipak, to je, otprilike, sve što je u Izjavi franjevačke uprave Bosne Srebrene u povodu 550 godina Ahdname objavljene u Svjetlu riječi (nakon što je sa mjesta glavnog i odgovornog urednika otjeran intelektualac, znalac i humanist fra Drago Bojić) i tačno (uz to da je Ahdnama često bila mrtvo slovo na papiru). Za fra Lovru Gavrana, obilježavanje 550 godišnjice Ahdname jeste godišnjica uništenja “slavnog Bosanskog kraljevstva… dakle, godišnjica naše nacionalne tragedije”.


Provincijal je, nesumnjivo, teolog, a ne istoričar, sociolog ili politikolog, ali je nejasno da u cijeloj Provinciji Bosni Srebrenoj nije bilo toliko stručno osposobljenog kadra koji bi mu razjasnio da su nacionalne tragedije u 15. vijeku nemoguće, upravo zbog toga što u to vrijeme na svijetu ne postoji nijedna nacionalna država, dakle ona država kojoj je su temelji građanska klasa, kapitalistički proizvodni odnosi, jednakost pred zakonom, pravo glasa, parlamentarizam i sve ono što čini, barem formalnim, inkluzivnost svakog pojedinca u političko odlučivanje, kako bi određeno društvo, odnosno državu, mogao smatrati svojom, odnosno nacionalnom.


osmansko-carstvo

 

Želi li fra Lovro Gavran zapravo reći da je u srednjovjekovnoj Bosni postojala demokratija, a da su kmetovi koji su trunuli na autarhičnim feudalnim posjedima, prehranjujući parazitsku vlastelu, imali pravo političkog odlučivanja? U izjavi također piše da je fra Anđeo Zvizdović franjevac koji je Mehmeda II molio za milost, priznao “da je njegov narod izgubio političku slobodu i samostalnost”. Koji to narod i kakvu političku slobodu i samostalnost? Da budu vezani za feudalna imanja i interese feudalne klase?


Nacionalna država je antiteza feudalnoj, što je abeceda političke znanosti, te bi u tom smislu valjalo posmatrati i navodnu “našost” zapadnog (u ovom slučaju bosanskog) i istočnog (osmanskog) feudalizma sa centraliziranijom državnom upravom. Istorijski gledano, pad Bosanskog kraljevstva nije bio pad “naše” ili dolazak neke još “našije” države, već smjena dvaju različitih feudalnih sistema, a koji su bili podupirani odgovarajućim religijskim ideologijama: hrišćanstvom i islamom. Gavran ide i dalje, pa pokušava usporediti Milanski edikt i Ahdnamu, nastojeći Konstantinovo izjednačavanje hrišćanstva sa drugim religijama carstva nadrediti toleranciji zatečenih abrahamskih religija u Osmanskom carstvu. I takva je usporedba posve lišena istorijsko-pravnog konteksta.


Konstantinu je hrišćanstvo bilo potrebno kao nova državna ideologija, odnosno božanska legitimacija imperatorske vlasti, kao bogomdane, što su hrišćanski episkopi za manje od sto godina iskoristili da istrijebe sve druge tradicionalne religije Rimskog carstva, osim judaizma. Mehmed II (historijski spisi njegovog vremena ga opisuju kao agnostika) je vladar koji operira u okvirima nasljeđenog sistema koji, po potrebi, tolerira abrahamske religije. Stoga se to dvoje ne da uspoređivati.


Antiintelektualno je, anahrono i posve diletantski u kontekstu sistema u kojima su ljudi bili privilegovani ili potčinjavani na osnovu porijekla i religijske pripadnosti, baratati pojmovima kao što su “nacija” i “ljudska prava”, ako već nismo toliki istorijski kuriozitet da smo uz “bošnjačka” ljudska prava prije ljudskih prava, imali i “hrvatsku” naciju prije nacionalne države. Pogotovo kad takve tvrdnje dolaze od romantizatora uloga vjerskih zajednica, koje su upravo bile vezivno tkivo ancien régimea.


*Tekst objavljen u Danima (11.10.2013.) prenosimo uz dopuštenje autora.