Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, ponudio je Miloradu Dodiku da prihvati reducirani Godišnji nacionalni program, a da put Bosne i Hercegovine ka NATO integracijama bude predmet nekih kasnijih pregovora. To je vijest od prije četiri dana.

Jučer je to ponovo aktualizirano. Izetbegović je za BN televiziji rekao da za NATO treba sazreti odluka i u RS-u. Čak je ulazak u NATO povezao i s ekonomskim stanjem u zemlji, pa je naveo da za ulazak u NATO treba odvajati dva posto BDP-a za Oružane snage BiH, za šta ne postoji mogućnost.

Prije više od mjesec dana rekao je da je o ulasku u NATO moguć i referendum te da „srpsku stranu treba ispoštovati“.

I sve to nije bitno, svi mi znamo da je trenutno bez ogromne međunarodne intervencije ili bez rata u kojem bi Armija BiH pobijedila ulazak u NATO nemoguć. Ni jednog ni drugog nema, baš kao ni kompromisa u vezi s tim pitanjem s Dodikom. Priča o NATO-u postala je isključivo važna za odnos političkih snaga unutar bošnjačkog biračkog tijela gdje su na posljednjim izborima naviještene neke političke promjene koje sada s NATO impulsom teže potpunoj realizaciji.

Ovdje je među bitnijim akterima Željko Komšić koji je svoje koalicije na federalnom i državnom nivou uvjetovao pričom o NATO-u tvrdeći čak da je ulazak u taj Savez preči i brži od ulaska u EU, pa čak i uvjet za ulazak u EU.

Postoje dvije opcije – ili da nije znao ništa o ulasku u NATO ili da je lagao. Obje su jednako loše s obzirom na njegovu poziciju člana Predsjedništva BiH.

Kao populistu, Izetbegovićeve izjave trebale bi ga natjerati na raskid koalicije s njim. Tebalo bi se desiti da Izetbegovića njegovi trabanti napadnu na isti način kako su to radili SDP-u i Našoj stranci. Pritom, i SDP i Naša stranka po pitanju učešća u NATO savezu uvijek su imali izričito „za“, samo što je govoreno, u puno blažoj verziji nego što to Izetbegović govori, da za to na državnom nivou ne postoji konsenzus. Ništa ni manje ni više. Nije bilo spominjanja referenduma, koji, usput, na nivou BiH može biti shvaćen samo kao etnički, te kao takav iskorišten kao vid preglasavanja jednog naroda nad drugim što bi onda trajno destabiliziralo BiH i moguće izazvalo sukobe. Naime, kad bi se desio taj referendum, kakav bi god njegov ishod bio, glasovi ne bi bili računati kao glasovi građana, već kao izraz volje etnija. Ukoliko bi te volje bile suprotstavljene, imali bismo istu priču kao prilikom referenduma za nezavisnost BiH gdje je lažna optužba za preglasavanje Srba bila povod za mobilizaciju tog naroda. Danas bi to bilo još naglašenije s obzirom na Ustav koji računa na konsenzus svih konstitutivnih naroda povodom svih odluka koje se tiču cijele države.

Dakle, od Komšića u ulozi populiste moguće je očekivati da će se pokušati nametnuti kao neprikosnoveni lider onog dijela Bošnjaka koji se u političkom izboru povode strahom od rata, raspada države i novog genocida. I dosad je on to koristio, ali odsad bi trebao biti samostalan u tome uz ponešto glasova koji bi zahvaljujući istoj retorici mogli ići Narodu i pravdi, ali kojima će trebati još najmanje dva izborna ciklusa da na nivou BiH budu prepoznati kao adekvatna zamjena za SDA među bošnjačkim biračkim tijelom. Izuzev ako Komšić ne ostane do kraja uz bok Izetbegoviću.

Ako je Komšić bio neznalica ili ako bude glumio da nije znao da je jedini mogući put u NATO ovaj spori, saburli, izetbegovićevski, to će ga totalno uništiti u političkom smislu i potvrditi da njemu, nakon rasula stranke, ništa drugo i nije bio cilj nego još jedan mandat u Predsjedništvu i 5.000 KM plate za ništa, uz ostale beneficije koje taj posao donosi. U tom slučaju to bi ubrzalo rast Naroda i pravde jer bi onda oni, kao jedina bošnjačka nacionalna stranka, osim SDA, koja ima kakav-takav izborni legitimitet, imali monopol nad retorikom ulijevanja straha od rata, raspada države i genocida.

S jedne strane to je dobro, jer bi se pokazalo da je alternativu nemoguće tražiti unutar ideologije nacionalizma. Moguće je samo mijenjati proponente jedne iste politike, ali beznađe ostaje isto. Baš kao što se ništa nije desilo zamjenom SDS-a SNSD-om, tako se ni kod Bošnjaka ništa neće desiti zamjenom SDA DF-om ili NIP-om, u ovisnosti tko bude imao jači motiv da SDA skine s bošnjačkog vladarskog trona.

S druge strane to je loše jer obesmišljava NATO u kontekstu BiH, svodi ga na unutaretničko pitanje. Umjesto da bude državna priča, pa kakva god, samo da se u jednom momentu odlučimo kao država da idemo ili ne idemo u taj savez, NATO će se s te razine survati u retoričko sredstvo za nadgornjavanje među bošnjačkim političarima i, uistinu, postati samo bošnjačka priča.

Vedran Filipović

Prometej.ba