Ako se kao prosječni životni vijek uzme 75 godina, tokom života prespavamo 26 godina. Istraživanja američkih kozmetičkih firmi pokazuju kako žene u prosjeku potroše 135 dana na šminkanje i uređivanje prije izlaska iz kuće, dok muškarci na uređivanje prije izlaska potroše 46 dana. Ovakvi podaci mogu djelovati kao nepotrebno izazivanje anksioznosti – često i s funkcijom reklamiranja nekog izuma koji će nam navodno uštedjeti dio vremena, kao što i jest slučaj s navedenim podacima koji su na portalu N1 poslužili kao uvod u reklamu za uslugu m-foto plati Zagrebačke banke, koja omogućava plaćanje računa „(…) dok čekate tramvaj, u uredu, doma iz fotelje ili na kavi s prijateljima”. Upravo čekanju tramvaja ili autobusa u prosjeku posvetimo 27 dana svog života, ali ne svi, jer se iza tog prosjeka skrivaju velike klasne razlike. Prema novom istraživanju koje je nedavno objavljeno u Nature Human Behavior, ljudi s nižim prihodima češće i duže zaglave čekajući od onih s višim prihodima.

Bogatiji ljudi često mogu platiti kako bi izbjegli čekanje, pri čemu su situacije poput prioritetnog ukrcavanja i pasoške kontrole za biznis klasu na aerodromima vjerojatno prvo što pada na pamet, ali tu su i brojne svakodnevne situacije, kao što je odlazak autom na posao umjesto čekanja javnog prijevoza i manji red čekanja u trgovinama. Ove opcije su manje dostupne siromašnijima, a u siromašnijim dijelovima grada često se više čeka i zbog lošije prometne povezanosti, manjka osoblja u supermarketima i slično. “To iskustvo uzaludnog gubljenja vremena jedinstveno je uvredljivo i uznemirujuće”, kaže profesorica političkih znanosti na Sveučilištu Syracuse Elizabeth Cohen, autorica knjige “Politička vrijednost vremena” (The Political Value of Time: Citizenship, Duration, and Democratic Justice).

Stephen Holt, izvanredni profesor javnih poslova i politike na Sveučilištu u Albanyiju pri Državnom Sveučilištu New York (SUNY) proučavao je dobrovoljno korištenje vremena u kontekstu istraživanja rodnih razlika u vremenu provedenom u učenju. U tom istraživanju koristio je podatke iz tzv. dnevnika o korištenju vremena u kojima su ispitanici katalogizirali što rade svakog sata u jednom danu (što je inače i najpouzdaniji izvor podataka za proučavanje rodnih razlika u obavljanju kućanskog rada). Otkrio je da u tim dnevnicima ljudi bilježe i neke vrste čekanja, poput čekanja u redu na blagajni dućana, čemu dotad nije posvećena istraživačka pozornost. Sveukupni klasni vremenski jaz u čekanju bio je manji nego što bi se moglo pretpostaviti – ljudi koji zarađuju ispod 20.000 dolara godišnje čekali su u prosjeku šest sati godišnje više od ljudi koji zarađuju više od 150.000 dolara, ali Holt je rekao da su podaci ankete koje je koristio mogli zahvatiti samo djelić ukupnog iznosa. Dnevnici su pratili razdoblje od samo 24 sata, tako da su uhvatili rupe u nekim dnevnim aktivnostima, ali ne i druge vrste čekanja, poput onih u bolnicama, liječničkim ordinacijama i državnim institucijama koje se događaju rijeđe, ali sigurno pridonose izraženijim razlikama prema razini prihoda. Također, iako su siromašniji ljudi čekali oko 15 minuta dulje prilikom svakog odlaska u kupovinu, ta razlika je prigušena činjenicom da su to vjerojatno nadoknadili rjeđom kupnjom i kupnjom više prerađene hrane i manje svježih namirnica u odnosu na bogatije ljude koji, da damo koji domaći primjer, sigurno manje čekaju na losos u Fisheriji ili u redu u dućanima s organic hranom.

Anketa nije uključivala ono što Cohen naziva administrativnim opterećenjem, koje podrazumijeva ogromne redove i dugo vrijeme čekanja, primjerice kad se pokušavate prijaviti za naknadu za nezaposlene ili bonove za hranu. Cohen smatra da su ti sustavi takvi kako bi se otežao pristup socijalnim naknadama, za što pronalazi dokaz u tome da je u usporedbi s time dobiti termin za testiranje na Covid-19 bilo “šokantno brzo”.

Ovim, zasad nedorečenim, podacima treba dodati i one o “jazu u mortalitetu”, odnosno razlikama u očekivanom životnom vijeku između ljudi s nižim i višim prihodima. Taj jaz se progresivno već desetljećima povećava zbog nejednakog pristupa zdravstvenoj skrbi i drugim uvjetima zdravog života, zbog čega osobe s najnižim prihodima žive u prosjeku čak 15,5 godina kraće od osoba s najvišim prihodima. Uzimajući to u obzir, vrijeme provedeno u čekanju u životu osoba s nižim prihodima zauzima daleko veći udio u usporedbi s bogatijima.

Dora Levačić, Bilten.org