Cilj igre je obaviti 13 zadataka i kao nagradu osvojiti 100 milijuna bahta (cca 2,5 mil. eura). Nakon što Chit ispuni prvi zadatak – pojede muhu – slijede novi, sve morbidniji izazovi, ispunjavajući koje naš anti-junak gubi i najmanji ostatak dostojanstva. Peti izazov je, bukvalno, pojesti izmet serviran na tacni u restoranu. Posljednji izazov na putu do novca je – ubiti vlastitog oca. Kada to Chit odbije, njegov otac ubija njega i pokupi nagradu.

Pred sličnim završnim izazovom na putu prema EU i njenim fondovima našao se i srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Nakon što je na mučnom putu prema Europi uradio mnoge stvari koje su usporedive s petim izazovom iz gore opisanog filma i zbog čega mu uvredljivo skandiraju čak i na srbijanskim tv-kanalima, sada redatelji reality-showa zvanog „Europske integracije“ od njega traže da politički ubije svog duhovnog oca i mentora Vojislava Šešelja. Slično kao u gornjem filmu, taj otac bi rado politički ubio Vučića, ukoliko ovaj bude oklijevao. A Vučić oklijeva. Oklijeva da se konačno ogradi od Šešelja i umobolne i retrogradne politike koju ovaj zastupa.

Šešelj nije ni sletio u Beograd, a već je iz aviona najavio osvetu bivšim đacima Vučiću i Nikoliću. On Vučiću i Nikoliću ne može naštetiti kao politički oponent, jer je politička snaga njegove stranke stvar prošlosti, no, upornim podsjećanjem na prošlost ove dvojice može slabiti njihov položaj, što bi moglo rezultirati i time da se ova dvojica vrate nacionalizmu i populističkoj retorici, ukoliko osjete da s trenutnim proeuropskim kursom više nemaju izgleda za održavanje na vlasti u Srbiji. Provokacije su se nastavile i nakon slijetanja aviona: zadnjih je dana Šešelj Vučiću uputio poziv na tv-duel, počasno je nazvao svoje metastaze na jetri po Vučiću i Nikoliću, nazvao ih svojim „saučesnicima u ratnim zločinima“. Na sve ovo Vučić je pokušao odgovoriti s ignore-taktikom.

Ali uporni Šešelj kreće zaobilaznim putem, preko Hrvatske. Najprije govori kako nikada neće odustati od Velike Srbije, a onda u vrijeme obljetnice okupacije Vukovara čestita srpskim četnicima “dan oslobođenja Vukovara”. Takve su riječi protivnici pomirenja i europskih integracija u Hrvatskoj jedva dočekali. Predsjednik HSP-a Danijel Srb je hitro pred novinarima pozvao na raspoređivanje hrvatske vojske na granicu sa Srbijom, a opskurni portal Dnevno.hr je štancao tekstove tipa intervjua s “geostrategom i geopolitičarom” Davorom Domazetom Lošom, u kojem ovaj lupeta kako Šešelj planira “vratiti Jugoslaviju, oteti Vukovar i Slavoniju”. Tako je Šešelj dobio traženu medijsku pozornost. Čak mu je omogućeno da se javi u emisiji „Bujica“ na Osječkoj TV, u kojoj je, uz odobravanje voditelja, govorio o Josipoviću i Pusićki kao izdancima četničkih obitelji.

No, ni hrvatska ljevica nije šutjela. Savršena prilika da pokaže čvrstinu koju mu svi osporavaju pred izbore dobro je došla i hrvatskom predsjedniku Josipoviću, koji je oštro osudio Šešeljeve izjave i slao pismo na tu temu u Haag. Priliku da pokaže čvrstinu koristi i hrvatski premijer Milanović, otkazavši zakazanu posjetu Beogradu, te tražeći da se “vlast u Srbiji korektno i jasno izjasni o ponašanju i istupima Vojislava Šešelja”. Tako je Šešelj, taj idealan prototip neprijatelja i vladajućima i opoziciji u Hrvatskoj došao kao kec na desetku, odigravši ulogu savršeno tempiranog predizbornog testa odlučnosti.

U cijeloj priči Šešelj je izborio i dvije deklaracije (Hrvatskog sabora i Europskog parlamenta) u svoju čast. U Strasbourgu je „izražena zabrinutost“ zbog Šešeljevog ponašanja, osuđeni su „ratnohuškački i govor mržnje Šešelja“. Sve je to lijepo sročeno, ali dolazi kasno. Zar nitko nije mogao prije reagirati i spriječiti puštanje Šešelja? Zar su mislili da će Šešelj nakon povratka u Srbiju ostatak života provesti igrajući šah i bingo? Svi su šutjeli kad je takav čovjek pušten na slobodu, a sada su „zabrinuti“ zbog njegovih pokušaja da „sabotira europski put Srbije“? Da komedija bude veća, tužilaštvo Haškog suda zatražilo je povratak Šešelja u zatvor. Čuvši to, haški suci vjerojatno kreću u apoteku po tablete za spavanje i smirenje živaca. Ako im ponestane, može im ih poslati Vučić po svom nekadašnjem kumu Šešelju, zbog kojega već mjesec dana nema sna.

Tada je konačno buknuo i Vučić. Pričao je o „želji da se naškodi Srbiji“, rezoluciju Europarlamenta nazvao „uvredljivom i razočaravajućom“, kukao kako „zvanična Srbija nema ništa sa Šešeljevom politikom“ (zvanična ne, ali što je s nezvaničnom?), te kako Srbija „nije više vreća za udaranje“, što implicira viktimizacijsku teoriju kako je Srbija cijelo vrijeme bila žrtva okolnih naroda. Istina je međutim: Srbija u zadnjih pola stoljeća nije bila vreća za udaranje, nego se ponašala poput najvećeg dječaka koji iza škole udara manje oko sebe, krade im novac za užinu, pa kad ga domar u školi povuče za uho, onda on priča kako je žrtva i žali se na maltretiranje.

vucic-seselj-toma

Tada je na trenutak iz Vučićevog proeuropskog runa provirio vuk i počeo pričati o hrvatskim nogometašima kao „nacistima“ i „ustaškim pjesmama“ M.P. Thompsona. Ne hvaleći Šimunića, Thompsona i ostale razvikane patriote, ipak je previše stavljati u isti koš njih i jednoga Šešelja, koji je uživo na tv govorio kako Hrvate treba klati zahrđalim kašikama. Osim toga, državni se vrh u Hrvatskoj, unatoč neslaganju velikog dijela javnosti, ogradio od spomenutih, a Vučić je bio najdraži đak onoga monstruma od kojega bi se sada trebao ograditi. Do kraja su za sve krivi ispali Hrvati. Oni su, prema Vučiću, rezoluciju izglasali „samo zbog hrvatskih izbora“, za Hrvate je „jasno što misle o nama i što nam žele“, Srbija je Hrvatskoj „malo bolji prijatelj“ nego oni Srbiji (nedavna prošlost baš i ne nudi dokaze za ovu tezu o neuzvraćenom prijateljstvu). Ponovno je iz Vučića progovorila tipična nacionalistička populistička retorika, koja za sve unutarnje probleme Srbije krivce pronalazi u susjednim narodima. U srbijanskim se medijima ovih dana čuju i glasovi kako će Hrvatska sabotirati europski put Srbije, kako se u Zagrebu „veštački stvara tenzija povodom oslobađanja i izjava Šešelja“ (Đorđe Vukadinović).

Jedino ispravno što je Vučić mogao i morao uraditi jest: odlučno se ograditi od Šešeljevih političkih stavova, osuditi njegove izjave kao stvar grešne prošlosti Srbije. Ne stoji teza direktora Centra za regionalizam Aleksandra Popova kako se srbijanska Vlada nije morala ograditi od Šešeljevih izjava, jer bi „stalnim ograđivanjem od njegovih izjava Šešelj postao institucija“ i time bi „dobijao previše na značaju“. Ne stoji, jer se Vučić ne mora stalno ograđivati od Šešelja, dovoljno je da to učini jednom, ali kako treba.

Šešelj je Vučiću poslan kao ogledalo u kojem Vučić vidi svoju tamnu prošlost. U tom ogledalu on vidi Crvenkapicu sa šajkačom koja skakuće sa Šešeljevim knjižicama u korpici tvrdeći kako će „deca u budućnosti čitati o podvizima Vojislava Šešelja“ (2006), vidi Šešelja kao kuma svoje djece, vidi sebe kako 2001. film o Srebrenici naziva „hajkom na srpski narod“, a 2010. se ispričava za Srebrenicu, vidi sebe kako 2000. huška radikale da vrate „Karlobag, i Ogulin, i Karlovac, i Viroviticu”, a onda 2009. tvrdi kako to nije rekao. Vidi u tom ogledalcu Vučić sebe kako sklanja poster Velike Srbije sa zida, a na zid lijepi kartu EU. Ali Vučić bira okrenuti glavu od ogledala i glumiti amneziju.

Lažnost europskog puta Srbije i njegovih glavnih protagonista, bivših đaka iz Šešeljeve učionice, sastoji se u tome što taj put, kao ni u susjednim državama regije, ne dolazi kao rezultat prirodnog, unutrašnjeg razvoja, nego kao posljedica pritisaka, nestrpljivosti i ucjena međunarodne zajednice. Prevrtljivost i mimikrija stvarnih uvjerenja zbog toga su postali tipična reakcija političara iz ove regije u odnosu prema europskima. Ta kameleonska mimikrija može zavarati europske političare, ali ne i nekadašnje ortake.

Autor Marijan Oršolić

Prometej.ba 12/2014