Lasić je u svome feljtoniziranju knjige vrsnog stručnjaka, poliglote i diplomate Tanaskovića (poznatog, doduše i po čestom citiranju krilatice “Verujem u Boga i u Srpstvo”), podijelio autorovu bojazan od “neoosmanističkih snova na Bosforu”, odnosno kako bi se ti snovi mogli reflektovati na Balkanu.

“Osobno se bojim”, piše Lasić, “da se mnogima u BiH nije već turski ‘muhur’ učinio važnijim od ‘muhura’ hadžija iz Bruxellesa.” “A ako je tako”, razrađuje Lasić Tanaskovićevu bojazan, “BiH bi mogla u negativnoj sinergiji njezinih poglavica, zahvaljujući prastarim iluzijama o moćnim zaštitinicima u nekim dalekim centrima, ostati jedinom zemljom zapadnog Balkana izvan EU, baš u društvu s euroazijskom Turskom i njezinim neoimperijalnim balkanskim snovima.”

Ovoj bojazni pridružili su se, mnogo manje uglađeno i akademski uvijeno nego Lasić, izvršni sekretar SNSD-a Rajko Vasić i hrvatski potpredsjednik Republike Srpske Emil Vlajki. Na sebi svojstven (histeričan i prostački) način, a preko režimski kontrolisane štampe, oni su pozvali na jačanje identiteta balkanskih država u svrhu odbrane od narastajućeg neoosmanizma.

Nema nikakve sumnje da će se ovakvo i slično guslanje intenzivirati daljnjim opadanjem životnog standarda u Republici Srpskoj! Pa ipak i Vlajkijeve i Vasićeve reakcije su, bez ikakve sumnje, podgrijane trijumfalističkim govorom čelnika AK partije premijera Erdogana i predsjednika Güla, da će od njihove najnovije izborne pobjede, između ostalog, profitirati i Sarajevo. Izjave je, ne manje trijumfalistički, prenikelo i partijsko glasilo desničarskog SBB-a “Dnevni avaz”.

Ma koliko jedni nacionalisti trenutačno trijumfovali, a drugi strašili svoje podređene prvima, pravu prirodu neoosmanizma ćemo shvatiti tek onda kada postavimo suštinsko pitanje: ko je tu zaista profiter? Tanasković nije pogriješio kada je neoosmanizam definisao kao “ideološki amalgam islamizma, turkizma i osmanskog imperijalizma”.

Radi se o izvrsnoj definiciji oružja, ali ne i njegove prave svrhe. Nema nikakve sumnje da je neoosmanizam oružje novog turskog imperijalizma, baš kao što je to u slučaju Rusije bio i ostao panslavizam, kao koktel “pravoslavlja, rusofilije i ruskog imperijalizma”. Jednako tome i ideologija evropskog jedinstva (uza sve rimokatoličke i protestantske natruhe) ne služi, prvenstveno, ničemu drugome do očuvanju Eurozone kao “sigurnog raja” i tržišta za njemački i francuski kapital. Priklanjanje bilo kojoj od opcija znači samo jedno: potčinjavanje, koje je daleko od toga da bude samo stvar “identitetluka”.

Valja, zbog toga, spomenuti i drugu stranu neoosmanizma, onu koju nam izbjegavaju predočiti “zabrinuti” Tanasković i njegov još zabrinutiji tumač Lasić, jednako kao i neoosmanistički hipnotizeri bošnjačkog naroda reisu-l-ulema Mustafa Cerić i njemu podređenih muftija Muamer Zukorlić.

Čemu turska buržoazija čiji su eksponenti Erdogan i Gül ima zahvaliti svoju moć i utjecaj u regionu? Odmah po pobjedi je AK partije na parlamentarnim izborima 2002, uslijedila je masovna kampanja privatizacija javnog sektora. Samo 2003. privatizirane su 33 javne kompanije, uključujući telekom (prethodno razdvojen od državne pošte), državne građevinske kompanije, TEKEL (državna kompanija za distribuciju duhana i alkohola), državne banke, pa čak i mostovi.

Neoliberalnim reformama, odnosno tzv. “programima strukturalnog prilagođavanja” temeljito je čišćeno svo državno vlasništvo, a država doslovno transformisana u „slobodno tržištem“ za imperijalizam. U isto vrijeme, minimalna plata u Turskoj iznosi 522 turske lire (225.637 eura), dok je "linija ispod koje se gladuje" procijenjena na 818 lira (353.618 eura).

U isto vrijeme, podaci iz Turskog instituta za socijalnu sigurnost (SGK) za 2010. govore o 3,9 miliona ljudi koji rade za minimalnu platu. Ni Lasić ni Tanasković, kao ni histerični trubači Vasić i Vlajki, neoosmanizam nam nisu definirali i kao sredstvo izrabljivanja turske radničke klase, kao, uostalom ni odgovarajuće „obrambene“ ideologije Boga, srpstva, hrvatstva i druge izrabljivačke magle.

U isto vrijeme dok je Vasić udarao u doboše šireći epski strah od Turaka, baš kao da su janjičari već tu pred vratima da otimaju srpsku nejač i odvode je u sepetima u NATO bazu Incirlik, poljoprivrednici u Republici Srpskoj nisu dijelili njegov entuzijazam. Štoviše, izrazili su spremnost da mrskim neoosmanlijama izvezu dio prinosa žita “ukoliko otkupna cijena na domaćem tržištu ne bude bar 50 feninga i mlinari ne promjene stav o domaćem hljebnom žitu.”

Drugim riječima, uviđamo da radnička klasa BiH (preko pola miliona nezaposlenih), bivše Jugoslavije i Turske ima mnogo više zajedničkog, nego što to strašitelji identitetskim ideologijama žele da postane jasno. Turski radnik upropašten neoosmanlijskim privatizacijama, kao i bosanski (odnosno hrvatski i srpski, ali i grčki) satrani špekulacijama banaka iz slobodarske Evrope, kao i poslovanjem domaćih “kontroverznih biznismena”, nisu i ne smiju biti suprotstavljeni jedan drugome.

Neoosmanski imperijalizam u okvirima NATO-a, ne može biti ništa do tigra od papira u okvirima američkog imperijalizma, te se, sasvim sigurno ne može razmahati u onoj mjeri u kojoj ga smišljeno preuveličava Tanasković, dok njegov politički promotor Milorad Dodik obilazi ruske oligarhe i Berlusconijevu mafiju ne bi li tim “identitetski” bližim kapitalistima utrapio ostatke ostataka podržavljenog radničkog vlasništva u RS-u.

Straha u akademika nikad dosta. Zašto da ne kada se prodaje za dobru cijenu.

Tekst preuzet sa Radiosarajevo.ba