To su oni koje imenujem dejtonskim nacionalistima, smještajući u taj bosanskohercegovački neologizam birokraciju lude države koja živi svoj svakodnevni, povlašteni život, ne primjećujući svakodnevnicu pauperiziranog mnoštva, to patetično siromaštvo, taj goli život. Ne smiju primijetiti. Primijetiti znači suočiti bijedu svoje političke filozofije (“ko je šta jamio, jamio”) sa filozofijom bijede. Suočiti se sa ispraznošću njegovanog, manekenskog optimizma. A taj optimizam hoće da bude viđen, a ne da vidi. Bujicu suza za koje postoji lijek. Zato sam protiv optimizma: političkog, ekonomskog, kulturnog, religijskog, protiv svake vedrine u koju nas iz kleptokratske ugode utjeruju naši novi idoli, dejtonski zajedničari, etičari novog bosanskog poretka. Poričem bilo kakvu vrijednost te zajednice. Poričem njen moral. Ja sam amoralan. (Helmuth Plessner u rukopisu Granice zajednice. Kritika društvenog radikalizma, istražujući «moral gospodara» i «moral zajednice» piše: «Suočen sa problemom svog moralnog opravdanja, jak pojedinac ne ume da se snađe – tu prestaje njegova naivnost. Poricanje morala je jedini izlaz koji mu preostaje da bi se barem ravnopravno suprotstavio tumačenjima savjesti koja je stvorila masa izopštenih svojom etikom obaveza zajednice.») Iz očajničke imoralnosti pljujem na dejtonski optimizam i razvijam strategiju plemenitog pesimizma. Ugroženom građaninu samo je to ostalo. Ili pristati na optimizam. Na trijumf dejtonske masonerije i konačni poraz univerzalnih vrijednosti. Ne mogu pristati na optimizam zajednice koja se pokreće na organizirane nacionalističke predrasude.


Ulaganje optimizma u nemoguću dejtonsku instalaciju je gradacija naše agonije na najgori mogući način – ustavna i navodno opća društvena reforma i socijalni progres “evropske Bosne i Hercegovine”, “briselske Bosne i Hercegovine”, “jedine moguće Bosne i Hercegovine”, figuriraju u jeziku kao realnost, ustvari, ne dešava se ništa toliko važno da bi mogli izbjeći pučku ocjenu koja umrtvljuje potencijale – spasa nam nema, propasti nećemo! Ima li goreg društvenog ambijenta od ovoga koji izražava sumorna retrodosjetka? Nema. Zato sam za potrebe istraživanja odnosa optimizam–pesimizam u dejtonskoj nezajednici izabrao šopenhauersko-ničeanski pristup. Takva apriorna filozofska ograda podrazumijeva da je ulazak u tekst utemeljen na uvjerenju kako pesimizam kao oblik prevrednovanja vrijednosti može izvući Bosnu i Hercegovinu iz agonije dejtonske države, pa je, uzročno-posljedično, svako ulaganje pameti u dejtonsku konstrukciju buđenje iracionalnog optimizma koji sprečava razvoj autentičnog postdejtonskog optimizma zasnovanog na pesimizmu u mogućnost preinake dejtonske države.


Prije deset godina, tačnije krajem 2003. u dnevnom listu Oslobodjenje mogli smo pročitati ocjenu Norberta Wintersteina, tadašnjeg predsjedavajućeg Komisije za izradu statuta grada Mostara, da su “odbacili stav da se Dejtonski sporazum ne može mijenjati”. To je bio ohrabrujući znak jer je upućivao na produciranje političke volje koja ne vjeruje u dejtonsku konstrukciju države kao uspješnu za građanske interese. To je bila dobra vijest, ali proces transformacije dejtonskog političkog poretka zaustavljen je agresivnim djelovanjima nacionalističkih elita Sarajeva, Banjaluke i Mostara, pa smo deset godina poslije u agoniji u kojoj se ne nazire kraj loših vijesti. Produkcija loših vijesti naša je zagarantirana budućnost ako ne dodje do konsenzualnog prevladavanja Daytona.


Prethodni uvjet za to prevladavanje, uvjet svih uvjeta je rađanje novog mišljenja u intelektualnoj javnosti Republike Srpske, mišljenja koje računa na mogućnost izgradnje BiH i u drugačijoj političkoj konstituciji od one koju poznajemo kroz dualni dejtonski poredak.


Kada se u javnom prostoru unitarnog bosanskohercegovačkog entiteta pojave ideje o mogućnosti izgradnje bolje političke zajednice u Bosni i Hercegovini kroz drugačije ustavne aranžmane od dvojne suentitetske budalaštine, javni prostor BiH konačno će biti obogaćen nedostajućom varijablom potrebnom za stvaranje društvenih uvjeta u kojima je preinaka patološke društvenosti moguća.


Bez tog intelektualnog zamaha, nećemo doći u poziciju zbiljskog rješavanja teških pitanja. Izostanak takve debate u RS-u, samo ide u korist nekolicine nitkova koji vladaju svim našim ljudima, prodajući im njihovu bijednu egzistenciju kao Nametnutu Vječnost koju boje bojama optimizma: ah, kako je divno biti Bošnjak i imati svoju državu u sarajevskoj kotlini, ah, kako je divno biti Hrvat i imati svoj etnohercegovački kroatocentrični entitet, ah, kako je divno biti Srbin i imati Republiku Srpsku. Neinformirani građani Bosne i Hercegovine pristaju na ovaj etnički redukcionizam koji će u konačnici od Bosne i Hercegovine za koju godinu napraviti tri Sjeverne Koreje: doručak korijenje, ručak kora s drveća, večera lišće. U svojoj naciji, u svojoj uništenoj zemlji, s korovom u ustima.


Bitno je da se Dayton ne dovodi u pitanje. Onaj Dayton koji je prva dovela u pitanje u samom Daytonu srpska politička elita iz Bosne i Hercegovine. Ovo je poziv da srpska politička i intelektualna elita kao dominantna elita u RS-u, ponovo dovede u pitanje dejtonsku strukturu, ne dovodeći u pitanje našu zajedničku državu Bosnu i Hercegovinu. Ne postoji bolja struktura za Bosnu i Hercegovinu i za sve njene građane od one koja će doći prevazilaženjem šizofrene dejtonske napetosti. Kako to prevazilaženje nije moguće bez odluke građana koji žive u RS-u, otvaranje debate u javnom prostoru RS-a o ovom teškom pitanju nadaje se kao početak spašavanja svih nas zajedno.


U suprotnom, kroz ponavljajuće nacionalističke diskurse, dejtonska citadela opirat će se odlasku u svlačionicu povijesti, iako iz nezavisnih istraživačkih i akademskih centara pristižu razložne argumentacije u prilog abdikacije dejtonskog modela, jer “nemoguće je da se BiH pridruži EU-u s Ustavom kakav je propisao Dejtonski sporazum. Potpuno je neprihvatljivo, neefikasno i preskupo za evropske standarde postojanje 280 ministarstava u BiH. Bez promjene Ustava BiH, državne strukture i svega ostaloga, nastojanje da se uđe u EU je samo gubljenje vremena…”


sirotinja

BiH- stroj (država) za uništavanje ljudi (foto: depo.ba)


Ovako je, u razgovoru za bosanskohercegovačke medije, također prije deset godina (a sa golemom svrhom koristim informacije od prije deset godina kako bih naglasio da se za jednu deceniju ništa nije promijenilo, da opijeni etničkim suverenitetima suvereno stojimo u mjestu) govorio profesor Colin Irvin, s belfastskog univerziteta Queen’s, precizno detektirajući laž političkog nastojanja da se uđe u evropske integracije sa političkim sistemom koji je s onu stranu bilo kakvih integracija.


Naš dejtonski state je globalna država u lokalnom opticaju, konstituirana kao politički proizvod međunarodne zajednice pod egidom SAD-a.


U globalnoj državi uređenoj kao zbir eksperimentalnih procedura neoliberalizma i unutrašnjih političkih volja sklonih etničkoj podjeli nemoguće je konstituirati državu koja će na temeljima "razložnog pluralizma" postati uzoran servis svojim građanima. Razlog je jednostavan: dejtonska država implicira negaciju svakog pojedinačnog građanskog prava u ime nacionalnog interesa koji je, što je najpogubnije, samim tim što negira građanski interes, s onu stranu nacionalnog interesa!


Kako je ovo osjetljiv trenutak u kojem protivnici stvarne promjene dejtonske paradigme u mom stavu žele vidjeti bošnjački unitarizam, moram ih razočarati: ja sam čisti outsider, s onu stranu bilo kakvog interesa te vrste. To znači - ako se ovaj pristup hendikepira i degradira etničkom argumentacijom, onda onaj ko to radi ne uvažava argumente mišljenja već u dijalog ulazi s unaprijed pripremljenim argumentima mitskog. S mitom je nemoguće voditi razumnu konverzaciju.


Zato bih htio da se ovaj tekst razumijeva kao uvjerenje jednog mislećeg bića koje je izabralo da bude outsider, uvjerenje da je nemoguće dejtonsku državu prevesti u svijet zrelih demokracija. Društveno biće dejtonske države proizvodi društvenu svijest koja priječi prelazak iz zatvorenih monoetničkih koncepcija u dobru zajednicu Bosnu i Hercegovinu.


To što smo obasuti argumentacijom kako je završena dejtonska faza države i kako smo ušli u eurofazu, u evropsku fazu institucionalizma, podvala je dejtonskih nacionalista i njihovih zabrinjavajuće površnih mentora iz međunarodne zajednice, uvjerenih da će evropski zakoni europeizirati zemlju čija je politička i pravna struktura zasnovana na etničkom aparthejdu. Upravo je obrnuto: takva konstitucija države uz inflatorno simulakrijsko proizvođenje evropskih zakona samo proizvodi onu vrstu statičnosti koju sam već izrazio agonizirajućom dosjetkom - spasa nam nema, propasti nećemo.


Ključni razlog našeg zajedničkog neuspjeha upravo je u konstituciji države koja je omogućila vladavinu najgorih. To su famozni dejtonski nacionalisti ili lažni realisti. BiH je iz faze hranjenja dejtonskog nacionalizma etničkim nacionalizmima uskočila u novo doba: sada dejtonski nacionalizam hrani etničke nacionalizme! Dejtonskim nacionalistima, odnosno lažnim realistima, falsifikatorima demokratije, manipulatorima upravljanja... ti nacionalizmi potrebni su kao pogonsko gorivo za opstanak na vlasti i dalju produkciju političkog sistema koji najgorima omogućava pripadnost eliti koja donosi odluke. Zatim se najgori pozivaju na interes svoga naroda kako bi i dalje nastavili promociju svojih sebičnih kastinskih interesa kroz hiperdominaciju lažne politike.


Dejtonski sporazum, koji je samim sobom oblik političke korupcije, omogućio je produkciju vlasti u kojoj je izvršen moralni obrat: umjesto da političari budu sluge naroda, narod je sluga svojih političara. Etos je prognan iz političkog svijeta dejtonske Bosne, čime su faktički stvoreni uslovi za jednu autentičnu antipolitiku koja se producira kao politika. Tako se živi u zemlji koja favorizira uspon beznačajnosti.


Beskrajna produkcija različitih nivoa vlasti, dejtonski hiperinstitucionalizam koji ustvari znači hiperprodukciju ministara, zamjenika, sekretarica, automobila, mobitela i slično (što potvrđuje stav da dejtonska država postoji radi birokracije) blokira bilo kakvu mogućnost promjene osim promjene koja je ustvari nestvarna. To je virtualna promjena ili preciznije kazano kao promjena.


Šta uraditi da bi građani BiH dobili razumno decentraliziranu državu, a ne birokratskog mastodonta na malom prostoru? Elementarno poznavanje političke ekonomije omogućuje uvid u agonozirajući zaključak: dejtonska država objektivno ne može proizvesti novu vrijednost.


Da budem precizniji, može, ako će BiH ponuditi svijetu novu ekonomsku teoriju i zaštititi je kao svoj vitalni intelektualni brand. Ta “postmodernistička” teorija podrazumijeva da se birokracija tretira kao nova vrijednost, kao novi oblik tržišne ekonomije koji proizvodi višak vrijednosti! Govorim dakle o perpetum mobile. Nova bi bosanska ekonomska teorija mogla biti sjajan, originalan doprinos dejtonske države zamahu političke ekonomije.


Ironija je apsolutno dozvoljena jer građani Bosne i Hercegovine žive u ironijskoj državi i mogu je deironizirati tek ako će je proizvodnjom ironije učiniti krucijalno nemoćnom, baš toliko da se prekoetnički kompromis etničkih elita o promjeni političke arhitekture zemlje nadaje kao najneočekivanija izvjesnost.


Ovaj nevjerovatan iskorak dejtonska država samom svojom konstitucijom omogućava - to je krucijalno nemoćna zajednica! - jer je eksperimentalna država na koju jednaka prava polaže ko god hoće, odakle god dolazi, čak i ako nije obuhvaćen gabaritima dejtonskog Levijatana. To znači da u hiperetnički prostor dejtonskog pandemonijuma može intervenirati i izostavljeni subjekt, ironijom naoružano građanstvo. Kako taj subjekt nema nikakvu odgovornost spram dejtonske proizvodnje države, povijesno povlači najveći kapacitet odgovornosti za uništenu zajednicu, tako što će raditi na njenom prevladavanju. Iz ugla filozofije prava, dejtonska država nema pravo sankcionirati građanstvo u nastojanju da prevlada dejtonsku državu! Građani su renegati (otpadnici) dejtonske države, na isti način na koji je to bio Karl Kautzki u odnosu na nasilnički, revolucionarni socijalizam! A dejtonska birokracija (kao i boljševička) želi da zatomi građanski aktivitet.


On se u anarhičnom, neuređenom svijetu Dejtonije najdjelotvornije iskazuje kroz građanske pobune: kroz odbranu prava Banjalučana na park, kroz zahtjev za upis u građanstvo tek rođenih, kroz mrežno povezivanje novih generacija radi nekog budućeg proljeća... No, da bi oni koji nisu predstavljeni, stigli u političko polje, građanstvo kao (ne)revolucionarno mnoštvo i građani kao individualni subjekti moraju se suočiti sa jednim od najvećih životnih izazova. Donošenjem odluke. O građanstvu kao načinu života, građanstvu kojega ne zanimaju limiti države koja ih uopće ne benda, građanstvu koje ne zanima nacija, građanstvu koje se kad-tad mora pojaviti, uvjereno da za bujicu suza oko nas postoji lijek.


*Tekst objavljen na portalu buka.com