Kolektivni šef države, jedan od specifikuma političkog sistema u BiH. Dragan Čović, Željko Komšić i Boriša Falatar. Tri kandidata, tri političke logike, tri osobnosti.


Dr. Jekyll i mr. Hyde bh. politike

Dragan Čović je kameleon, Fred Astaire politike koji pleše po međusobno proturječnim i nepomirljivim kontekstima. Nije mu problem blagoglagoljivo ustvrditi kako rado proslavi Bajram sa svojim prijateljima Bošnjacima, da bi već u sljedećem trenutku ukazivao na islamsku opasnost nudeći sebe kao prvog stražara ovodobnog predziđa kršćanstva. U jednom trenutku je uglađeni političar zapadno-europskog kruga koji zagovara kulturu dijaloga i politiku kompromisa, već u drugom provincijski nacionalist putinovsko-orbanovskog tipa koji neustrašivo stoji na braniku svoje trećeentitetske imaginacije. U jednom trenutku je John Lennon bh. politike čije poruke odišu mirotorstvom i pacifističkim utopizmom, već u drugom eno ga na fotografiji kako, sav zanesen i topeći se od miline, pozira sa osuđenim ratnim zločincem. U jednom trenutku se kune u ZAVNOBiH i zbori o europskim vrijednostima, već u drugom odlazi na Bleiburg ignorirajući Dan antifašizma i dan te iste Europe u čije vrijednosti se deklarativno kune kao nekad u tekovine bratstva-jedinstva. U jednom trenutku se snažno zalaže da sve rijeke idu svojim tokom prema ušću, već u drugom to isto pravo osporava rijeci Radobolji. Ako bi se u politološke leksikone i pojmovnike uveo termin političke podvojenosti, Dragan Čović bi se automatski nametnuo kao legitimni predstavnik (vidi vraga!) takve političke struje. Dr Jekyll i mr Hyde bh. političke igrarije, da se referiramo na Stevensonov klasik.

Čović je i predsjednik HNS-a, organizacije koja bi, valjda, trebala odražavati politički i intelektualni pluralizam u bh. Hrvata. U HNS-u ima manje pluralizma i disonantnih tonova nego u nekadašnjem Savezu komunista. HNS je Čovićev centralni komitet koji fingira demokratičnost. I tu dolazimo do još jedne divne protivrječnosti. Politička i intelektualna kvazielita u bh. Hrvata unisono i monolitno ponavlja već dozlaboga dosadne mantre o grozotama jednopartijskog sistema i poslovično zlim komunistima. Na ovom mjestu dobro bi došao smajli s golemim ogledalom u kojem bi se rečena elita vidjela u punini svoje kontradiktorne grotesknosti. Hrvati u BiH nikada nisu izašli iz jednopartijskog monizma i po tome su hardcore komunjare i Čovićevi pioniri.

Čović je odnedavno i laureat počasnog doktorata Sveučilišta u Zagrebu. Doktor Čović brojne Hrvate koji se iseljavaju iz BiH prioritetno upućuje u Hrvatsku, jedno je od kreativnih obrazloženja ove odluke, čime se snažni odjeci depopulacije u Hrvatskoj manje brojčano očituju, stoji dalje u istom obrazloženju. Moralni cinizam jedno je od markantnijih obilježja Čovićevog političkog djelovanja pa se i rečeno obrazloženje savršeno uklapa u taj kontekst. Zagrebački dodjeljivači ispravno konstatiraju da se brojni Hrvati iseljavaju iz BiH. A jedna od ključnih zasluga laureata Čovića je što te nevoljnike upućuje u Hrvatsku. Malo ko je od zagrebačkih dodjeljivača, uz izuzetak profesorice Đurđice Čilić, imao petlju izgovoriti ono što je notorno – Dragan Čović jedan je od važnih kreatora političke nestabilnosti i bezperspektivnosti zbog kojih ljudi odlaze iz BiH. A cinizam (ili prosto glupost) zagrebačkih promotora vrijedi pribilježiti kao vrijedan primjer akademske bizarnosti. To što brojni Hrvati iseljavaju iz BiH trivijalno je pitanje koje nikoga posebno ne tangira. Bitno je da ti ljudi popunjavaju demografske rupe u Republici Hrvatskoj. Dragan Čović uspješno se nametnuo i kao legitimni predstavnik postmodernog cinizma. I kao prvi zaslužnik za popunjavanje demografskih rupa u Hrvatskoj. Politika dr. Čovića lijepi je kontinuitet i ovodobno oživotvorenje koncepta humanog preseljenja. Ovaj put mirnodopskim metodama.

Hrvatska politika u BiH izgubljena je u bespućima herceg-bosanske (neo)zbiljnosti. Dragan Čović je uglađeni i nasmijani poster boy te politike koji suvereno i odlučno vodi Hrvate u provincijalizam, getoizaciju i demografsku katastrofu.


Bezidejni populistički tribun

Šta reći o Željku Komšiću i politici kakvu personificira. Za početak, dovoljne su samo dvije riječi: populističko šarlatanstvo. Komšićeva politička zaostavština je nerad, svađanje sa susjedima, produbljivanje podjela u politički i ideološki već podijeljenoj zemlji, mijenjanje stranaka i političkih dresova. Njegov javni nastup kombinacija je najprizemnije demagogije i stand-up komedije. Doduše, ako ga se sagleda sociološki, kao političku pojavu koja utječe na društvene odnose, onda stvari bivaju malo manje komične i dobivaju ozbiljnije konotacije. Komšićev učinak na međunacionalne odnose u BiH blagotvoran je poput uragana koji divlja nad nekom ionako siromašnom karipskom zemljom. Njegova politička (anti)misao prožeta je demagoškim fintama i haustorskim doskočicama iz nacional-patriotskog lagera. Komšićevim osmogodišnjim boravkom u Predsjedništvu BiH nerad i nekompetencija dobili su svoju institucionalnu formu. Doduše, daleko od toga da je Komšić jedini nekompetentni lezilebović u visokoj bh. politici. Ono što ga ipak izdvaja od prosjeka je golema politička šteta koju kontinuirano nanosi. Malo ljevici, malo zemlji koju Željko voli ništa manjim žarom nego Dragan Čović svoj hrvatski puk.

Ako bi ovaj vid političkog djelovanja nazvali komšićizmom, to bi bilo krajnje neozbiljno. Jer time bi Komšiću i njegovom političkom javašluku ipak dali kakav-takav intelektualni ili idejni kontekst, što bi čak i kao ironija zvučalo blesavo. Komšić je bezidejni patetični galamdžija i politički adolescent šanersko-provincijskog kova čiji je jedini politički sadržaj prokazivanje bivših partijskih drugova i militantni paranoidni patriotizam koji je posljednje utočište… zna se za koga! Politička agenda mu je svježa i blistava poput korozije. Kada bi tu vrstu političkog parazitiranja nazvali mediokritetstvom, to bi ipak zvučalo kao kompliment.

Cjelokupna politička karijera stoji mu na dva potporna stuba: zlatni ljiljan a Hrvat! Možda bi mu se i moglo oprostiti kad bi postojao treći stub koji bi simbolizirao bilo kakav vid kompetencije, političke promišljenosti ili državničke odgovornosti. No, takve stvari od Komšića se ne mogu očekivati, jer on je naprosto čovjek malih kapaciteta. On nema znanja i političke odgovornosti. Nema dara da bude lider niti diplomatskog takta da ga se u diplomatskim relacijama iole ozbiljnije shvati. Jedini istinski talenat koji ima je da bude populistički tribun onog dijela narodnih masa koje se zadovoljavaju jeftinim a praznim patriotskim poskočicama i doskočicama. Ta vrsta populizma uvijek je dobro uspijevala u neemancipiranim političkim zajednicama balkanskog podtipa. Svaka od tri bh. zajednice nosi neki emocionalni naboj i sentimentalnu naraciju na koje se kolektivno upali. Svaka od tri bh. zajednice ima tu nacional-patriotsku erogenu zonu, a Komšić je uspješno znao napipati i zagolicati onu bošnjacku. I na tome mu kao dobrom nacional-populistu zaista treba čestitati. Samo na tome. I krajnje sarkastično.

Komšić i Čović simboliziraju populističku kulturu i nacionalističku ideologiju kakva na Balkanu razvaljuje svaki oblik političkog racionaliteta. U Bosni i Hercegovini oni personificiraju dva pristupa, dva tipa mišljenja, dva modela koji ovu zemlju drže u trajnoj blokadi. Ta dva modela su etnonacionalistički i pseudograđanski. I jedan i drugi model djeluju dezintegrirajuće, proizvodeći političke krize i produbljujući međunacionalne podjele. Dragan Čović i Željko Komšić dva su krajnja pola političkog merdijana koji ne donose ništa dobro, ni BiH ni Hrvatima. Donose zato puno toga lošeg.


Glas budućnosti

Naspram praznog i jeftinog populista Komšića i hladnog makijavelista Čovića, Boriša Falatar se doima kao dobrodošlo osvježenje. Falatar simbolizira nešto sasvim drugo. Simbolizira taj famozni treći put tako nasušno potreban ovakvoj jednoj politički i ideološki devastiranoj zemlji. Lijepoj zemlji, da konačno pogledamo ovu zemlju u njenoj prirodnoj dimenziji. Falatarovi prvi javni istupi su obećavajući. Nastup mu je promišljen i sadržajan, ton pomirljiv, retorika umjerena. Ne docira, nego sluša. Govori logično i artikulirano. Vodi dijalog i pokušava razumjeti ovu zemlju, sa svim njenim složenostima i protivrječnostima. Vrijedi primjetiti da su to neki novi impulsi iz Naše stranke.

Falatar treba biti spreman na dvije vrste nacionalističkog odstranjivanja iz etnonacionalnih i pseudograđanskih političkih i medijskih kuhinja. Komšićevci, pseudograđanska kvaziljevica i sarajevska malograđanska nepamet odstranjivat će ga ‘’argumentima’’ kako nije dovoljno dobar patriot, da koketira sa proustaškim elementima te da svojom kandidaturom pomaže Čoviću. Čovićevci i njegova medijska etno gerila jednako uvjerljivom argumentacijom zamjerat će mu da nije dovoljno Hrvat, da je još jedna sarajevska ubleha i podvala pravim Hrvatima te da preko Bošnjaka pokušava zasjesti u hrvatsku fotelju. Ono što Falatar svakako treba izbjegavati jeste upadanje u ove dvije vrste nacionalističkih šablona. I on to vješto izbjegava. Vjerovatno je već upozoren i pripremljen na političku močvaru, kvaziintelektualnu čaršiju i medijske sačekuše kakve kreiraju tri ovdašnje političke, intelektualne i medijske iracionalnosti, poznate pod skupnim imenom – bh. javnost.

Falatar je političar Nove generacije, da se poslužimo referencama iz Star Trek serijala. On simbolizira jednu Novu nadu, odmah da se nadovežemo referencama iz Star Wars franšize. Ali ono što je važnije od pop-kulturnih referenci ove vrste, neka se ne ljute Gene Roddenberry i George Lucas, jeste da se iz Sarajeva može smireno i razborito govoriti, ne povlađujući ovoj ili onoj nacionalističkoj struji. A Sarajevu upravo nedostaje više takvih glasova. Recimo, glasova koji bi mogli zainteresirati nekoga ko živi u Srednjoj Bosni, Hercegovini ili Republici Srpskoj. Puno je ljudi koji s gađenjem i rezignacijom posmatraju izborne cikluse u BiH. Puno je Hrvata koji ni u snu ne bi glasali za HDZ, ali kad vide ponudu iz Sarajeva odluče radije ne glasati. Možda bi za početak upravo ti ljudi mogli biti baza koju će Falatar animirati. To nameće neka važna pitanja: je li kasno (ili možda rano?) za jednu politiku koja neće povlađivati ovoj ili onoj nacionalističkoj struji i biti građanska u pravom smislu? A ne pseudograđanska, odnosno monoetnička, partikularna i kriptonacionalistička. Ne može se nuditi etnograđanstvo kao ideal građanstva, kako rezonira jedan dio sarajevske malograđanske pseudoelite.

Koliko će se noviteti koje donosi Falatar vrednovati pred glasačkom kutijom u oktobru, neizvjesno je. Ali je iznimno važno da se uvedu kao jedna posve nova politička praksa u BiH. Jer takav pristup jedina je šansa za istinske građanske i inter-kulti politike koje na BiH gledaju kompleksno i cjelovito, a ne kroz etno-dioptriju i parcijalno.

Sukob Hrvata sa Sarajevom i Sarajeva sa Hrvatima ne donosi ništa dobro ni Hrvatima ni Sarajevu. A taj sukob će, manjim ili većim intenzitetom, tinjati ili rasplamsavati se ako u predsjedničku fotelju zasjednu pogrešni ljudi. Ako pobijedi Komšić, to će nesumnjivo dodatno antagonizirati Hrvate prema Sarajevu i Bošnjacima i kreirati novu spiralu podjela u društvu. Ako pobijedi Čović, politika otuđenja i mahanje trećentitetskim banerima i dalje će biti na političkom meniju HDZ-a, što će raspaljivati strasti u Bošnjaka i unositi nervozu u politički život. Hrvati će se i u jednom i u drugom slučaju nastaviti iseljavati. I uspješno popunjavati sadržaj pojma demografska katastrofa. Politička i kulturna provincijalizacija ostat će samo tužni kontinuitet takve politike.

Ako pobijedi Falatar, to bi mogao biti novi početak. Mogao bi biti početak relaksacije odnosa u Federaciji, što bi se pozitivno odrazilo i na BiH. Stvari uopće nisu komplicirane ako ih se logički i zdravorazumski postavi. Falatar je naprosto najbolji kandidat među ponuđenima. CV mu je puno bogatiji konkretnim referencama u odnosu na biografije njegovih takmaca za Predsjedništvo. Njegovo međunarodno iskustvo i veze, kroz višegodišnji rad u UN-u, više su nego dobrodošao kapital za jednog državnika. Ako bismo govorili u kategorijama superiornosti, Falatar je u odnosu na Čovića i Komšića politički, intelektualno i moralno daleko superirorniji kandidat. Ako bismo govorili u kategorijama međunarodnog ugleda, Falatar je opet daleko ispred ovog dvojca. A bolje je i za imidž zemlje vidjeti Falatara kako sa međunarodnim zvaničnicima tečno priča na engleskom, francuskom ili portugalskom, namjesto Čovića ili Komšića koji nešto nerazumljivo i nesuvislo trtljaju na svom lošem engleskom.

Falatarova politička kultura i politička kultura kakvu predstavljaju Čović i Komšić različite su političke, etičke i vrijednosne kategorije. Njegova uglađenost i sofisticiranost u javnom nastupu nije hinjena kao u Čovića, nije maska za političku podvojenost i prijetvornost. Njegova bliskost tzv. malom i običnom čovjeku nije komšićevski populistički šund i kičeraj. On je i na nivou vizualne percepcije daleko bolji kandidat od ove dvojice.

Je li sve ovo dovoljno prosječnom bh. glasaču?

Naravno da nije. Prosječan glasač u BiH naučen je i naviknut na neke druge frekvencije, na nacional-patriotske impulse i oktave. Autor ovog teksta, poučen dosadašnjim iskustvom, ne vjeruje da Falatar može ostvariti ozbiljniji rezultat kod Hrvata. Politička, intelektualna i medijska građevina hrvatstva u BiH premrežena je hadezeovštinom i trećeentitetskom političkom logikom. Ali to nikako ne znači da ne treba dovoditi u pitanje jednu takvu rigidnu i monolitnu ideološku konstrukciju. I to svakako ne znači da ne treba razmišljati u pravcu alternative. Jer, ko zna, možda se ispostavi da je tvrdnja izrečena na početku ovog pasusa ipak bila pogrešna.

Hrvatima bi, da su im elite malo pametnije, to bila prilika da prvi put nakon Daytona pokažu djelić političke zrelosti. Da napokon iskorače u jedan novi politički prostor. Tu čak i nije potrebna politička hrabrost, tek površna obaviještenost i zrnce zdravog razuma. Jer Falatar je po svemu najbolji kandidat za Predsjedništvo iz reda Hrvata. Ne samo na ovim izborima, nego na svim dosadašnjim. Za razliku od Čovića koji kao zjenicu oka svoga čuva svoj imaginarni nacionalistički feud i za razliku od Komšića koji je uvijek bio ništa drugo doli instrument bošnjačkog nacionalizma, Falatar je sve suprotno od toga. Nije mu nikakav problem otići u krajeve s hrvatskom većinom i razgovarati sa ljudima. Taj problem ima Željko Komšić. I to je problem u kome Komšić i sarajevski mu sufleri ne vide nikakav problem. Ali već je rečeno da Komšić i ekipa oko njega nisu baš otjelovljenje političke oštroumnosti i etičnosti.

Nijedan narod, pa tako ni Hrvati, nisu zaslužili da ih se percipira kao jednopartijske političke vjernike koji padaju na jeftine populističke finte i ideologeme. Da ih se percipira kao bezličnu glasačku mašineriju koja predvidljivo cilja i zaokružuje kandidate na glasačkom listiću. Da ih se u konačnici percipira kao narod jedne partije, jedne ideologije, jednog vođe. Politički monizam je usud malih i nezrelih zajednica. Hrvati će jednom morati izaći iz političkog djetinjstva.

Bošnjacima i njihovim elitama, i onim s lijeva i onim s desna, konačno bi se morala upaliti lampica i proraditi svijest i savjest da je za stabilnost složenih društava uvijek najodgovornija većina. I da se takva društva najčešće raspadaju zbog bahatosti ili ignorancije iste te većine. Na to je nedavno podsjetio i Bogić Bogićević, što bi posebno moralo trgnuti one snage u Sarajevu koje se (još uvijek) ćute ljevicom.

Ako Falatar probije granice i zainteresira Hrvate, to može biti model i za neki budući ozbiljniji prodor u RS. Zašto ne razmišljati u tom pravcu, ma koliko utopijski u ovom trenutku zvučalo. Jer upravo utopijsko mišljenje rađa nove ideje i mijenja stvarnost. Falatarova eventualna pobjeda možda ne bi bila epohalni trenutak koji bi suštinski načeo sadašnji status quo, ali bi bio više nego solidan početak nečeg novog. Staro je već puno puta isprobano i postalo je odveć dosadno i predvidljivo.

Autor: Neven Šimić, Digitalna Demokracija & Prometej Ba