Vijest o posjeti Bakira Izetbegovića Kazanima, najtraumatičnijoj tački stradanja sarajevskih Srba, nije naročito odjeknula na mom news feedu. Ali jest reaktualizirala novinski tekst Slobodne Bosne koji je postao popularniji od same Bakirove posjete. Tekst je sastavljen od izjava Momčila Šalipura, oca Predraga, vojnika Armije RBiH ubijenog na Kazanima. On se u tom tekstu obraća i Slobodanu Škrbi, tadašnjem (da li i sadašnjem?) predsjedniku Kancelarije za traženje zarobljenih i nestalih osoba RS. Kaže mu, kako prenosi Slobodna Bosna, sljedeće: “Slušaj, Slobodane, Predraga su ubili njegovi, ali on nije postao četnik nakon što ste ga vi iskopali i prenijeli u Lukavicu. Kad si došao na Koševo 1998., rekao si da dolaziš po ostatke tri hiljade ubijenih Srba. I šta si našao? Mog Predraga i druge već identifikovane ljude, a maloprije si rekao da si iskopao i ostatke psa kojeg si vodio pod oznakom NN-15. Pusti me, čovječe, da ovo završim poslije četrnaest godina i sina sahranim gdje mu je i mjesto. U Sarajevu na groblju Bare.“

Prebolan je ovo iskaz i očeva drama, posebno beskrajno poštovanje sinovljevog izbora da u ratu ostane u Sarajevu i da se bori na strani na kojoj se borio. Ne zato što je to po očevom mišljenju pravi izbor, to ne znamo, već zato što je to izbor punoljetnog čovjeka i njegovo pravo. Kad je mrtav, kad više ne može sam da bira, otac ide do kraja, dotle da ga sahrani tamo „gdje mu je i mjesto“. To da su njega ubili njegovi, iz perspektive oca, rečenica je koja je najbitnija u kontekstu Bakirovog odlaska na Kazane. Taj čin pokušavam sagledati kao odgovor na pomenutu rečenicu jer ona jest pitanje svih pitanja kad je riječ o tumačenju rata „s ove strane“.

Predragov otac među „Predragove“ ubraja i Bakira, ne izrijekom, ali on se tu podrazumijeva, bili su na istoj zaraćenoj strani. Da li Bakir Predraga doživljava kao svoga? Da li je on na Kazane išao svojima ili tuđima?

Ako je išao svojima, učinio je veliku stvar kad je u pitanju suočavanje s prošlošću i odnos prema posljednjem ratu. Ako su to njegovi, onda ih je ubio ratni neprijatelj, neko ko se vojno, ubistvima, s grbom Armije BiH na uniformi, usprotivio ideji BiH za kakvu se probosanska politika (da li samo nominalno?) zalagala – onu BiH svih njenih građana, bez obzira na naciju, vjeru, itd. Ako je išao svojima, onda je jedini nacionalni politički lider koji kao žrtve svoje strane prihvata etnički i vjerski druge. Ali to treba reći – da, ja tu dolazim svojima, šta je sporno? No, sama riječ nije dovoljna da bi mu se vjerovalo. Potrebno je založiti se da se to mjesto na dostojan način obilježi, da mu se omogući bolji pristup, da se žrtve ekshumiraju i identificiraju, da se svi odgovorni kazne i da se odredi prema Caci, da očevo „i heroj i zločinac“ prepolovi. Da se prema počiniteljima zločina odredi kao prema neprijateljima. Na Kazanima je u jednom momentu Izetbegović konstatovao kako se s tog mjesta vidi šehidsko mezarje na Kovačima. Zašto mu je ta konstatacija bila važna, ostat će nejasno, jer se niko od pristunih novinara nije sjetio da ga opomene da tamo leži Caco i upita šta je njemu on?

Bilo bi svakako bolje da je na Kazane otišao ranije. Bilo bi manje prostora za spekulacije i tim se žrtvama ne bi bavila srpska nacionalistička propaganda kao svojima. Ali ni sada nije kasno, jer u vezi s Kazanima malo je toga riješeno.

Naravno, nisu Kazani jedino mjesto prema čijim se žrtvama Izetbegović može ophoditi kao prema svojima, a da se ne radi o Bošnjacima. I ako je na Kazane išao svojima, definitivno to treba učiniti i s Grabovicom i sa Čelebićima i Tarčinom i... A onda otići i korak dalje, sve nevine žrtve, stradale bilo gdje, prihvatiti kao svoje. I to je onda korak koji vodi humanizaciji političkog odnosa prema posljednjem ratu i podstrek drugima da urade isto. Put ka kraju međunacionalnog trvenja je Čović koji u Dretelj na obilježavanje godišnjice logora dolazi odati počast svojima ili Dodik na Danu bijelih traka.

Ako je išao tuđima, ni taj postupak ne treba prezreti. Lijepo je i moralno odati počast „tuđim“ žrtvama. Ali onda će ostati kao i dosad. Njima će se nastaviti baviti republičkosrpske komisije kao naivcima koji su vjerovali komšijama muslimanima do trenutka kad im je njihov nož kao jedina istina došao pod grlo. Naravno, to jest propaganda, predimenzioniran, groteskan pristup istini od koje ipak polazi. A ona je sljedeća – to što tih ljudi nema u Sarajevu nije greška, greška je u načinu na koji su iz Sarajeva nestali. Greška je i što su ostali, ali kad već jesu, onda ih se nekako drugačije trebalo riješiti. To je kao ona Dodikova česta sintagma o Srebrenici kao „bespotrebnom“ zločinu. Što znači da postoje potrebni zločini, a u slučaju Srebrenice bi bio bolji taj da su ih nekako bez ubijanja makli s tog područja.

Dakle, ako je išao tuđima, onda su to republičkosrpske žrtve koje s njom samo pukim sticajem okolnosti nemaju veze. Onda i bošnjačka strana nije bila za BiH za kakvu se zalagala. A to znači i definitivan kraj te BiH. Ne mora biti nikakve disolucije, dovoljno je da onda s pravom ostane ovako, kao najvjernija slika toga šta je ratom stvoreno. Situacija vještački održavanog života bolesnika kojem jedan od nasljednika samo iz principa ni u čem utemeljenog neće da potpiše skidanje s aparata.

Amer Tikveša, Prometej.ba