Postoji ipak teza s kojom se slažem, a to je teza srpskih nacionalista. Haški tribunal gubi kredibilitet na presudama srpskom političkom i vojnom rukovodstvu, a pogotovo na presudi Radovanu Karadžiću. No, argumentacija nam je bitno različita. Da se razumijemo, ne slažem se ja ni s nekim presudama datim Bošnjacima i Hrvatima, ali sam ubijeđen da je to neslaganje produkt moje nekompetencije i da bi me bilo koji pravnik pripravnik iole upućen u rad Tribunala mogao ubijediti u suprotno. Isto tako sam ubijeđen da me niko ne može ubijediti u suprotno kad su u pitanju presude srpskim političarima i vojnicima. Logika je prosta i ima utemeljenje u pravu. Dok je predstavnicima bosanske i hrvatske strane suđeno zbog djela, srpskima je suđeno zbog sredstava. Progoni, ubistva, etnička čišćenja, loše postupanje prema zarobljenicima, logori... – sve to jesu djela koja su činili i Bošnjaci i Hrvati. Kad su u pitanju Srbi, to su bila sredstva za stvaranje djela,uključujući i genocid, a djelo je Republika Srpska.

Ako je već djelo legalno i legitimno, onda oko sredstava, bar većine njih, ne bi trebalo biti također problema. Jer RS, osim možda bez genocida, nije mogla biti drugačije stvorena. Razlog je jednostavan, radilo se o uspostavi jednonacionalnog državnog poretka unutar multinacionalne sredine. On je, u svom nastanku, morao u političko-pravnom smislu odrediti šta ga ugrožava i to sankcionisati. Kako je nastao kao srpski, sa željom da se kao takav i razvija, u tom momentu je morao biti antihrvatski i antimuslimanski. Iz srpske nacionalističke perspektive gledano, Hrvati i Bošnjaci su bili ti koji su željeli odvojiti BiH iz Jugoslavije a time i parcijalizirati srpski narod na više država. To je, kako tumači srpski nacionalizam, uvod u dominaciju nad Srbima u svim dijelovima Jugoslavije gdje nisu većina. Dominacija bi, potom, dovela do asimilacije ili radikalnijih vidova nestanka srpskog identiteta.

Svaka bh. nezavisnost u tom momentu za Srbe je značila nezavisnost od njih. Nezavisnost od njih značila je život bez njih. Pretpostavka o drugima kao nužno zlima u tom momentu uslovila je internalizaciju drugog. Sve ono što su pretpostavljali da će im se desiti, Srbi su uradili drugima. Oni su se odvojili od drugih a to je značilo život bez njih. No, drugi prema njima nisu imali uopšte potrebu biti takvi kakvima su sa srpske strane pretpostavljani. BiH i Hrvatska bile su već oformljene kao države u Jugoslaviji i imale sve pretpostavke za suverenost. Kakav bi odnos bio prema Srbima u tim državama, možemo samo nagađati. Nesumnjivo je, međutim, da bi svaki ekstremizam, pogotovo u vidu fizičkog nasilja, njihovu državnost ugrozio jer s obzirom na brojnost Srba i u BiH i u Hrvatskoj on bi morao dovesti do rata. Doveo bi, dakle, do vanrednog stanja koje podrazumijeva redefinisanje, stavljanja pod upitnik svega do tada postignutog. Takvo što jednostavno nije u interesu formiranim državama. Vanredno stanje treba onima koji državu tek tvore. A to je bio slučaj sa RS. Uspostavljanje tog pravno-političkog poretka podrazumijevalo je redefinisanje svega što su Srbi do tada živjeli. Iz pretpostavljene obespravljenosti krenuli su u uspostavljanje prava za Srbe. Pravo je norma i kao takvo ono na nešto referira, nešto obuhvata u jasno određenim granicama.

Srpsko političko rukovodstvo paraleno s internalizacijom drugih kao potencijalnih zločinaca, dakle preuzimanjem njima namijenjene uloge zločinaca, eksternaliziralo je svoju ulogu žrtve u druge. Ubijajući druge ta politika potvrđuje svojim sljedbenicima šta bi se njima desilo da nisu krenuli u avanturu stvaranja RS-a

To su Srbi i „njihov“ teritorij. Kako je na tom teritoriju nesrba znatan broj, u nekim mjestima jednak ili veći od broja Srba, nemoguće ih je bilo ne obuhvatiti normom. Niko se nije mogao praviti da ih ne vidi niti bi drugi dopustili da postanu nevidljivi. Nije ih se prosto moglo pretvoriti u nomade. Poredak ih je tako uključio u sebe, ali, paradoksalno, kroz njihovo isključenje. Kroz eksteritorijalizaciju unutar vlastitog teritorija, kroz logore i žicu, kroz masovna ubistva. Otud metafora za masovne grobnice kao temelje Republike Srpske nije samo dobra dosjetka, literarna opaska, one su pravno-politički, državotvnorni faktor RS-a, i to jedan od glavnih. Dobra ilustracija za to je američki primjer kojeg Noam Chomsky navodi u svojoj knjizi Mediji, propaganda i sistem. Radi se o spomeniku Indijanki na kojem piše: “Ovdje leži Indijanka, Wampanoang, čija su obitelj i narod dali sebe i svoj imetak da bi ova veličanstvena nacija mogla nastati.” Jasno je da je to vrhunac licemjerstva isti kakav bi bio da Dodik podigne spomenik s identičnom tekstualnom sadržinom samo umjesto Indijanke stavi neku od majki Srebrenice. Ma kako to bilo licemjerno, činjenica je da RS-a ne bi bilo bez mrtvih muslimana i Hrvata. S druge strane, BiH i Hrvatske bi bilo bez mrtvih Srba jer ih je već bilo prije kao takvih. Možda s manje Srba na direktorskim pozicijama, u medijima, vojsci, policiji, ali svakako bez mrtvih koji bi nastajali sistemski kao potvrda poretka. Jer, ponavljam, poredak je već postojao sa živim Srbima, mrtvi mu nisu bili potrebni kao potvrda. Republici Srpskoj mrtvi muslimani i Hrvati jesu. Srpsko političko rukovodstvo paraleno s internalizacijom drugih kao potencijalnih zločinaca, dakle preuzimanjem njima namijenjene uloge zločinaca, eksternaliziralo je svoju ulogu žrtve u druge. Ubijajući druge ta politika potvrđuje svojim sljedbenicima šta bi se njima desilo da nisu krenuli u avanturu stvaranja RS-a. Žrtva drugih je, s jedne strane, temelj izgradnje poretka. Za izgradnju pravnog poretka, kako je rečeno, potrebno je ono na šta se pravo odnosi, a to su Srbi, kao i ono na šta se ne odnosi, a to su drugi. S druge strane, žrtva drugih je simulacija vlastite žrtve. Zašto simulacija? Pa prosto jer nisu imali stvarnu situaciju. Imali su hipotezu da bi nešto bilo, ako bi se nešto tako i tako razvijalo. Hipoteza, doduše, ima neke istorijske reference, a to su stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu od ustaša i, još prije, od Turaka. Pritom, ta su vremena projicirana u budućnost bez uvažavanja višestruke izmjene konteksta kako na globalnom tako i na lokalnom planu. Dakle, RS je, pored svega što joj se pripisuje, u socijalno-psihološkom smislu gledano, i paranoidna tvorevina.

Jedina stvar koja RS-u ide na ruku, ali samo formalno, jest jugoslovenski ustav iz 1974. koji svakom narodu garantuje pravo na samoopredjeljenje. Ne, dakle, republikama, a republike su bile te koje su se otcjepljivale. Suštinski, ipak, to je bilo nemoguće zbog multietničnosti sredina. Nemoguće je bilo izdvojiti jedan narod a ne povući barem dio drugoga. Ali je bilo moguće da svaki taj narod unutar odvojene republike ima posebne odnose s narodom unutar „matice“ kako se Srbija i Hrvatska vole zvati unutar bosansko-srpskog i bosansko-hrvatskog nacionalističkog diskursa. Što, uostalom, danas i imamo, a moglo je biti postignuto i bez zala koja su počinjena. Ta zla su prepisane fašističke i nacističke doktrine. I u tom smislu RS jest i fašistička tvorevina u onoj mjeri u kojoj su za njen nastanak korištene fašističke metode – genocid, etničko čišćenje, koncentracijski logori.

S druge strane, žrtva drugih je simulacija vlastite žrtve. Zašto simulacija? Pa prosto jer nisu imali stvarnu situaciju. Imali su hipotezu da bi nešto bilo, ako bi se nešto tako i tako razvijalo. Hipoteza, doduše, ima neke istorijske reference, a to su stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu od ustaša i, još prije, od Turaka. Pritom, ta su vremena projicirana u budućnost bez uvažavanja višestruke izmjene konteksta kako na globalnom tako i na lokalnom planu

Ali postoje i druga zla koja su fašizam i nacizam prevazišla. Naprimjer, etnička silovanja. Nacistima je zbog rasnog zakona to bilo zabranjeno. Silovanje Jevrejke je bilo kažnjivo jednako kao i ljubav s njom. Ne, naravno, zbog njenog dobra i ta kazna za počinitelje je posebna vrsta zla u funkciji rasnog discipliniranja. Srpska politika takvo što nije sankcionirala ni zbog rasnog niti zbog bilo kakvog drugog discipliniranja. Ali to nesankcioniranje čini je gorom. To je zlo bez okvira, slobodno da se širi bez bilo kakvog ograničenja. Neljudskost zarad neljudskosti. Po svemu tome, RS bi, kao djelo kreirano kroz paranoju za Srbe, fašističke i druge metode koje se ne mogu ukalupiti niti u jednu ideologiju, morala biti sankcionirana. Ona to nije i neće biti. Ona je međunarodno-pravno i legalizirana i legitimirana. Između ostalog i presudama Tribunala u Hagu koje su individualizirane. Otud i proizilazi nezadovoljstvo žrtava. Kako biti zadovoljan i doživotnom robijom Karadžiću ako neko kao žrtva ostaje zarobljen u zločinu koji je nad njim počinjen i to kao njegov integrativni i legitimirajući element. Za žrtvu je jedina satisfakcija njena deviktimizacija. To ne znači prestanak bola kako se naivno uporno ponavlja kroz sljedeću i njoj slične rečenice: “Nikakva presuda neće vratiti majci sina.” Po toj logici nijedan sud ne bi trebao postojati. Sud nije Isus da oživljava mrtve. Ali ono što se može učiniti, a neće, jest i mrtve i žive žrtve deviktimizirati. To se može samo ukidanjem RS-a i to opet ne nužno kako se često navodi ukidanjem entiteta RS ili naziva već diskursa koji ju je stvorio, političkog, pravnog, medijskog, kulturnog, obrazovnog. Tačnije, humaniziranjem tih diskursa. Da se unutar njih prema svim ljudima počne odnositi ljudski. Srpskost mora postati ljudskost. U Karadžićevoj interpretaciji srpstva, u njegovom određivanju, u srpstvo je upisana neljudskost kroz neljudski odnos prema drugima. Dehumanizacija drugih uslovila je dehumanizaciju i samih Srba u RS-u. Jer dehumanizacija ne ide samo prema dole, kroz ponižavanje i primjenu nasilja nad drugima. Dehumanizacija ide i prema gore, kroz izdizanje iznad ljudskosti u nebeski narod. Uzdignute treba spustiti, unižene podići i stvoriti balans koji će omogućiti žrtvi da se više ne osjeća takvom. Žrtvi treba vratiti dostojanstvo, ljudskost koja joj je oteta da bi se nekoga drugog, po pravima, uzdiglo iznad. I to joj treba vratiti na mjestu gdje joj se to desilo. A to je RS.

No, Radovanova priča se nastavlja, kroz Dodika, kroz Vučića i ine. Nikakvog humaniziranja nema, ostaje da čekamo da ta ideologija bude prevaziđena. No, njeno dejtonsko i haško, dakle, međunarodno legitimiranje je ono što je najviše problematično jer omogućava ponavljanje zla. Haški sud je ispao škola za zločince. Vaše djelo nije problem, problematična su sredstva kojim ste ta djela stvarali – kao da poručuje svaka presuda izrečena srpskim osuđenicima u Hagu. Sljedeći put, dakle, moraju samo više paziti na sredstva kojima ostvaruju ciljeve. Hag nije presuda Karadžiću, već Makijaveliju. Isključenje drugog nije problem, problem je kako se ono čini.

I otud, onaj kome je preostalo snage i volje da se bori za pravdu, njegov prvi zadatak nije upiranje u RS, već u Dayton i u Hag. Ali ne iz nacionalne perspektive, već iz humanističke. Takvu perspektivu još niko nema. Ili je barem ja nisam primijetio, kako na Facebooku tako ni u stvarnom životu.

Amer Tikveša, Prometej.ba

.