Dao je neke homofobne izjave koje me se nisu dojmile koliko njegovo vađenje (Klix.ba: Predsjednik SPUS-a odgovara SDP-u: Protiv sam nasilja, tim ljudima treba medicinski pomoći). Iz tog vađenja se vidi da on mora biti homofob. On kaže da mu svjetonazor, koji temelji na religiji, “ne dozvoljava” da prihvati da je istospolna zajednica “normalna stvar”. I da ne zaboravim, pišem o njemu, ali je to paradigmatski primjer razmišljanja većine u BiH. Kad je LGBT populacija u pitanju, nema tu razlike, bio u pitanju Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Već je više puta rečeno, ma koliko oni bili zavađeni, kad su u pitanju “pederi”, tu su jedinstveni.

Radi se o tome da je religija najvažniji integrativni element svake od tih nacija. Nije da Bošnjaka, Srba i Hrvata nema ateista, naravno da ima, no to ne znači da ih religijsko bitno ne određuje jer je utkano u sve ostalo što za svoj nacionalni identitet smatraju važnim - kultura, tradicija, običaji, imena... Ima i onih koji za sebe kažu da su pripadnici jedne od tri spomenute nacije a da nisu homofobi i nemam razloga da im ne vjerujem dok se ne pokaže suprotno. Međutim, u tim slučajevima ne može se govoriti o nekoj dominantnoj struji, o nečemu što je kanonizirano, prije o individualnoj percepciji nacije i samooblikovanju kroz nju, koje nema institucionalno uporište i potvrdu unutar nacionalnih centara moći, od kojih su među najvažnijima religijski. Uzmimo za primjer Islamsku zajednicu koja je izbacivanjem iz svog naziva pridjeva “vjerska” svoj uticaj proširila na sve domene života svojih sljedbenika. Ne tiču je se više samo pitanja vjere, dakle. Ili, pak, Srpska pravoslavna crkva koja je već svojim nazivom i nacionalna institucija.

O tom suodnosu religije i nacije, između ostalog, piše Alen Finkelkrot u svojoj knjizi Poraz mišljenja: “(...) ono što nazivaju Bogom nije više Najviše Biće već kolektivni um. Poistovećen s tradicijom, potvrđen u geniju svakog naroda, taj Bog je napustio nebeske poljane Najvišeg Dobra da bi se spustio u tamne i podzemne vilajete nesvesnog. (...) Bog je govorio čoveku univerzalnim jezikom, odsad on govori u čoveku jezikom njegove nacije.”

Pristanak na gay identitet znači u njihovom slučaju odustajanje od svog. Ipak, iako taj Bog propagira smrtnu kaznu za istospolni odnos, dok njegov glas izađe na usta njegovih PR-ova, on biva značajno modifikovan

To je ono što Harisu i inima ne dozvoljava pristanak. Pristanak na gay identitet znači u njihovom slučaju odustajanje od svog. Ipak, iako taj Bog propagira smrtnu kaznu za istospolni odnos, dok njegov glas izađe na usta njegovih PR-ova, on biva značajno modifikovan. Tako Haris kaže, naprimjer, da mu isti onaj svjetonazor utemeljen na religiji ne dozvoljava nasilje. Sam Bog je, piše u Kur'anu, uništio cijeli jedan narod zbog homoseksualizma, spasio samo jednog čovjeka i njegovu djecu jer nisu počinili taj grijeh. O kojem nenasilju pričamo? Iz Božje perspektive gledano, sudeći po toj priči, uslov za život je ne biti gay. I kršćanstvo i judaizam, kad im se pogledaju svete knjige, nisu po tom pitanju blaži.

Međutim, danas imamo poplavu tumača i analitičara religije koji će tvrditi kako su sve monoteističke religije ustvari religije mira, i kako je nasilje u ime Boga zloupotreba religije. Nisu uvjerljivi jer nasilnici svoje postupke jako dobro argumentiraju citirajući religijske izvore, pa i najsvetije, pritom dodajući opsežan spisak tumača, sve vjerskih autoriteta, čime svojim činovima nastoje dati vjerski legitimitet. Nerijetko vrlo uvjerljivo. Osim toga, po vjerskom učenju, ne možemo im govoriti da nisu dobri vjernici, jer samo Bog zna ko je dobar vjernik, kažu svete knjige.

No, uzmimo da je Haris, kao i brojni drugi, zaista pobornik nenasilja i da vjeruje da njegova religija to ne odobrava, takvo vjerovanje nije plod namaštavanja pojedinaca koji to tvrde. Kad je islam u pitanju, to se oslanja opet na cijelu plejadu kreatora bošnjačkog nacionalnog identiteta koji nastoje da utiču da razgraniče bosanski islam od nekih radikalnih komponenti koje su se s ratom i nakon rata pojavile u BiH a koje bosanskim muslimanima daju negativan imidž i dobro služe u propagandističke svrhe kad muslimane u BiH treba predstaviti opasnima po druge. I treba reći da ma koliko tumačenja monoteističkih religija kao nenasilnih bila nategnuta, dobro je što ih ima. Uzmemo li da je suprotno, da religijski poglavari u BiH pozivaju na ubistva gayeva ili bilo koga drugog, vidjeli bismo drastično goru situaciju od ove koju imamo.

Međutim, pitanje je koliko je njihova namjera uistinu pacifikacijska a koliko mimikrijske prirode u svrhu ukalupljivanja u floskule koje nam se nameću kao uslov za “bolju budućnost” koja je nužno evropska: “evropski civilizacijski krug”, “isti u razlikama”, “jedinstvo razlika”, “srce Evrope”, “Sarajevo je evropski Jerusalem”, itd.

Vraćam se Harisovom primjeru da pokažem tu mimikriju. Iako kaže da nije nasilan, on gay identitet smatra bolešću i da tim ljudima treba “medicinski i društveno pomoći”. On bi njihovu seksualnu sklonost nekako modifikovao, što samo po sebi ne može proći nenasilno, a pogotovo znamo li da je homoseksualnost još 1973. skinuta s liste bolesti, da je naučno dokazano da je stepen socijalnog prilagođavanja homoseksualca jednak kao kod heteroseksualca te da svi akti koji se tiču univerzalnih ljudskih prava uvažavaju seksualnu različitost. Dakle, kad neko kaže da im treba i socijalno i medicinski pomoći priželjkuje i sistemsko (pravo) i fizičko (medicina) nasilje. Oteti im stečena prava i trpati ih u ludnice. Napredak se pokazuje samo u sofistifikaciji nasilja (nismo za batinanje, sječenje dijelova tijela ili ubijanje). Ono čak djeluje neprimjetno kad se kaže da nekom treba “pomoći”. Nasilje se tako humanizira.

Kad neko kaže da homoseksualcima treba i socijalno i medicinski pomoći priželjkuje i sistemsko (pravo) i fizičko (medicina) nasilje. Napredak se pokazuje samo u sofistifikaciji nasilja

I te retoričke igre “nenasilnih” vjernika treba uvijek biti svjestan. Nasilje gotovo nikad nije eliminirano kada je LGBT populacija u pitanju. Ono je samo presvučeno jagnjećom kožom neophodnom da bi se svom nacionalnom identitetu priskrbio prefiks civiliziranosti i evropejstva.

Kad ih se zbog tog prozove, onda se, kao i Haris, pozivaju na pravo na mišljenje. Haris kaže da mu je to pravo “propisano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, mnogim drugim konvencijama i svim pozitivno-pravnim propisima u državi Bosni i Hercegovini”.

Član 10 Konvencije na koju se Haris poziva ima dva paragrafa, prenosim ih u cijelosti:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Na osnovu drugog dijela, lako je zaključiti da bi javno iznošenje stavova o homoseksualizmu kao bolesti trebalo biti sankcionisano i zbog sprečavanja nereda ili zločina i zbog zaštite zdravlja i morala, ali i ugleda ili prava drugih.

Dakle, Haris ne samo da mimikrira svoj etnokofensionalni identitet u nenasilje kako bi ga lakše prispodobio evropskosti, on i zloupotrebljava tu evropskost kako bi njome ipak nekako potro ono što nije u skladu s njegovim uvjerenjima. Poziva se na svoje pravo na mišljenje a istovremeno tim mišljenjem ugrožava drugima prava.

A pitanje je da li je njegovo mišljenje uopšte mišljenje ili uvjerenje. Mišljenje je bazirano na činjenicama a ovo drugo je ubjeđenje bazirano na kulturi, vjeri i moralnim vrijednostima koje iz njih proističu. Kod Harisa se radi o uvjerenju koje on pokušava da nakalemi na mišljenje baš kao što svoj etnoreligijski identitet pokušava nakalemiti na evropski. Kao da se jedno s drugim ne kose.

Svako pristajanje na mišljenje i na univerzalno ide do granica dok se ne sukobi s partikularnim i uvjerenjem, a kad do toga dođe onda slijedi mimikrija

Kroz to se najbolje očituje stepen prava i sloboda koje ima LGBT populacija u BiH. Ona nema suštinsko priznanje. Dominantni nacionalni identitet čije su politike vladajuće nju ne mogu priznati jer su raspolućeni između univerzalnog (opšteprihvaćenog) i partikularnog (prihvaćenog samo unutar tora), kao i između mišljenja i uvjerenja. Pri tome svako pristajanje na mišljenje i na univerzalno ide do granica dok se ne sukobi s partikularnim i uvjerenjem, a kad do toga dođe onda slijedi mimikrija. Partikularno se zaodjene u univerzalno koje mu stoji kao piletu sise. Kao pravo na mišljenje Harisovom uvjerenju da su gayevi bolesni.

Drugačije seksualno opredjeljenje od heteroseksualnog, stoga, može biti u BiH prihvaćeno samo djelimično. To prihvaćanje može biti i veće nego Harisovo. Naprimjer, kao ono, “nek’ rade šta hoće među svoja četiri zida”, ali i u najboljem slučaju homoseksualnost će u BiH biti mlađa “retardirana” sestra heteroseksualnosti koju ova prihvata da bi svijetu pokazala vlastitu humanost i kosmopolitizam. I to je dobro dok je još uvijek jak uticaj Evrope i Amerike kao i želja za euroatlantskim integracijama. Zamislite da je jedina politika približavanje Rusiji ili islamskom svijetu? Haris bi mogao reći da mi gayeva nemamo. Baš kao što je svojevremeno to rekao Ahmedinedžad u Iranu. S tim što bi ovo Harisovo bila istina.

Amer Tikveša, Prometej.ba