Vijest o tome da je ekshumiran Kjašif Smajlović, prva novinarska žrtva rata u BiH, pogodila me trostruko. Prvo zato što je dirljiva i ljudski i profesionalno, mada je to dvoje za mene neodvojivo. Ostao je u dopisništvu Oslobođenja u Zvorniku dok nisu po njega došli da ga ubiju. Kolegici Selveti Smajić u Tuzli, jer nije mogao dobiti Sarajevo, je rekao: „Požuri, Sele, primi ovu vijest, idu prema dopisništvu“. Principijelnost, stavljanje vijesti ispred života, želja za istinom, da ona obiđe svijet koliko može, makar samo Tuzlu i Sarajevo, je ono što ostavlja dubok utisak. Tu se prepliću istina i kao temelj smislenosti života i novinarske profesije. I jedno i drugo su u međuvremenu prilično iznevjereni pa nerijetko umjesto ljudi i novinara vidim moralne zombije koji lažu ne samo druge, nego i sebe, što je valjda uslov da se laž prihvati kao istina kako bi dobila na ubjedljivosti, jer kako ubijediti druge u nešto u šta i sam ne vjeruješ.

Dakle, u dominaciji takvih, Kjašif izaziva ne samo žal za njim lično, nego za čovjekom kao takvim, onim Držićevim nazbilj čovjekom. Još jednu literarnu reminiscenciju pobuđuje njegova priča, a to je Brankovo pismo Ziji u kojem sluti možda baš Kjašifove ubice: „...ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku?“

Mora Kjašifova priča tražiti paralele u literaturi, prosto zato što je likova poput njega više u fikciji nego u stvarnosti, ali što i sama teži literarizaciji.

Drugi razlog zašto me priča o Kjašifu dirnula je taj što sam tek nakon njegove ekshumacije saznao za njega. Možda je i do mene, ali je i do bh. novinarstva u kojem sam više od jedne decenije prisutan, polovicu razdoblja otkako je Kjašif ubijen, a da ga niko nikad nije spomenuo. Od toga sam jedno vrijeme na posao odlazio u zgradu Oslobođenja. Pohađao sam i Visoku školu novinarstva Mediaplan a on nije spomenut. Ne znam da li i na jednoj katedri za novinarstvo igdje iko spominje njegov primjer, ali pitao sam jednog diplomiranog novinara koji je diplomirao u Sarajevu prije dvije godine, kaže da se ne sjeća da je iko kroz njegov studij Kjašifa spomenuo. Ne postoji ni neki spisak novinara poginulih u ratu. Također, kroz višegodišnje istraživanje primjera građanske hrabrosti, nijedan trag nije vodio do njega. A radi se u njegovom primjeru i o građanskoj, odnosno moralnoj, a ne samo profesionalnoj hrabrosti i dužnosti. Profesionalni razlozi su mogli biti stavljeni u stranu. Prije svega, nesreća svijeta je postala i njegova lična. U tom momentu teško je, gotovo nemoguće, objektivno percipirati stvari, što je preduslov za bavljenje novinarskim poslom. Međutim, on i u tom momentu ne gubi objektivnost. Ogromna je razlika između njegovog privatnog doživljaja stvarnosti u kojem je gotovo siguran da će biti nevin ubijen, od onog što je poslao u javnost. U izvještaju, koliko se da pročitati, jer je jedan njegov dio dat na internetu u rukopisu, ima samo jedna emotivno obojena riječ - falanga, ako sam i nju dobro pročitao. Ostalo su sve gole činjenice. Osim toga, te realne mogućnosti da se više ne može razgraničiti objektivno i subjektivno, dopisništvo je raspršeno, ostao je samo on, veze su otežane, a sa Sarajevom i nemoguće, itd. Dakle, on je prekoračio okvir profesionalne dužnosti i ušao je u nešto dublje, općeljudsko, pretvorio se u samu mogućnost istine koja iskušava svoje trajanje u gradu u kojem je ko zna koliko nakon njegove smrti, a sigurno cijeli period rata, mjesto novinarstva zauzela propaganda. Ona koja će ga prešutjeti kao i hiljade drugih sugrađana što protjeranih što ubijenih, a možda i za nešto kriviti i pravdati njegovu/njihovu nesreću.

Od njegove smrti do njegove ekshumacije, 24 godine, naknadnim istraživanjem utvrdit ću da je u tom periodu svega nekoliko puta sporadično, uzgredno spomenut i da se, koliko sam uspio istražiti, tek jedan tekst samo njime bavi. Radi se o tekstu Almira Šećkanovića iz 2012. godine, koji je također dugo vremena bio dopisnik Oslobođenja, iz Tuzle. To smeta samo po sebi, a pogotovo u situaciji kada se iskopavaju imena fašistoida i fašista iz Drugog svjetskog rata, pa i u Sarajevu u koje je Kjašif pokušavao poslati svoj posljednji izvještaj, da se po njima nešto imenuje. Zadnji primjer, pokušaj da se po antisemiti i mizoginisti, otvorenom podržavatelju i službeniku fašističkog režima u Rimu, Mustafi Busuladžiću da u Sarajevu ime školi najsvježiji je primjer toga o čemu govorim. Tu su, sad već tradicionalne, ulice srpskih i hrvatskih fašista diljem BiH, od kojih su najglasovitije one Mile Budaka i Draže Mihailovića. U takvom ambijetu Kjašif nam je i prst u oko.

Ko je njega ubio i da li je za to svoje nečovještvo davao ikom ikad ikakvo pravdanje, ne zna se. Spominju se arkanovci. U to vrijeme, oni jesu bili u Zvorniku. Interesantno je da je Kjašif dan prije svoje smrti bio u stanici milicije u Zvorniku, tražio informacije koga su uhapsili i dobio imena uhapšenih. Među njima bilo je ime Milorad Ulemek i nalazi se u njegovom izvještaju. To hapšenje spominjalo se i na beogradskom suđenju za ratne zločine u Zvorniku nekolicini osumnjičenih. Suđenje je bilo 2006. Pomoćnik komandira zvorničke policije Asim Alić svjedočio je o tom hapšenju. Navodno je Legiju, bez njegovog znanja, prevezao u Mali Zvornik, tamošnjoj JNA, Alićev nadređeni u zamjenu za nesmetan odlazak s porodicom u Njemačku.

Kjašifov izvještaj nikad niko nije, barem javno, razmatrao i spominjao kao dokazni materijal o Legijinom prisustvu u Zvorniku. Osim Kjašifa, ubijen je i Fadil Čirak koji je kamerom, nevezano za Kjašifov zadatak, snimao izjave zarobljenih, između ostalih, i Legije. Šta je bilo sa snimkom, ne zna se.

Da li svjestan važnosti informacije koju prenosi ili ne u vezi s Legijom, da li je on tada išta mogao znati o kakvom je kalibru kriminalca riječ, nemoguće je reći. Međutim, niko ni nakon njegove smrti nije prepoznao važnost jednog imena iz njegovog izvještaja, s kojim je možda i njegova smrt povezana, a smrt brojnih drugih jest, između ostalih i srbijanskog premijera Đinđića. I to je, ujedno, treći i posljednji razlog zašto me vijest o Kjašifovoj smrti pogodila. Ta nesposobnost da se, osim njegove požrtvovanosti, prepozna i važnost činjenica datih u njegovom izvještaju.

(Amer Tikveša, Prometej.ba)