Zahvaljujući zadnjoj izjavi Aleksandra Vučića o srpsko-bošnjačkoj razmjeni cipela zamišljam odnedavno i to prezuvanje i pometnju koja nastane u potrazi za odgovarajućim modelom i brojem.

Malo je mojih FB prijatelja koji se nisu potrudili da iskarikiraju tu izjavu. Što i ne čudi. Godinama se povlači pitanje spomenutog dijaloga, ali on sve vrijeme ostaje prazan označitelj. Vučić mu je prvi počeo upisivati sadržaj – i to je razmjena cipela. Radi se, naravno, o metaforičnom iskazu. Odnosi se, je li, na zamjenu perspektive. Pomirenju pojedinaca to i može pomoći, ali kolektivitetima ne. Zamjena perspektive je važna kada do razmirica dođe zbog nesporazuma, a rat je bio itekako sporazuman.

Bošnjačka i srpska perspektiva postoje, međutim, kao nacionalističke perspektive. One kojima činjenice ne odgovaraju

Osim toga, bošnjačka i srpska perspektiva, kako ih Vučić predstavlja, ne postoje. Da postoje, to bi značilo da svi Bošnjaci i svi Srbi imaju jedinstven ali međusobno suprotstavljen pogled na nešto. Vučić nije direktan i nikad ne kaže o čemu bi sve dijalog trebao biti vođen, no uzmimo da su to, pošto se njegov poziv na dijalog odnosi na pomirenje, pitanja koja se tiču onih najkrupnijih neslaganja u vezi s ratom: Srebrenica (genocid ili ne); Republika Srpska (ukinuti ili otcijepiti); rat (agresija ili građanski). U vezi sa svim tim pitanjima i među Bošnjacima i među Srbima postoje različita viđenja. Postoje i oni Bošnjaci i Srbi čija su viđenja u vezi s jednim ili više navedenih pitanja identična. Bošnjačka i srpska perspektiva postoje, međutim, kao nacionalističke perspektive. One kojima činjenice ne odgovaraju. Naprimjer, kad Haag osudi, negirat ćemo ga, a kad oslobodi, priznat ćemo ga.

Kad bi bilo po Vučićevom, tj. da postoje nacionalne perspektive, dijalog kojim bi se došlo do istine bio bi nemoguć. Istina tu ne bi bila produkt činjenica, već perspektive stečene nekakvim nacionalnim iskustvom. Nikog ni u kakvu istinu ne bi trebalo ubjeđivati, već samo razumjeti. „Stati u njegove cipele“ i vidjeti zašto on misli kako misli te pristati da je to njegovo viđenje jedino moguće s obzirom na njegov ugao gledanja. Nikog ne bi trebalo suočavati sa činjenicama jer one bole, a ne mijenjaju stvar. Iz Vučićeve perspektive, Bošnjaci i Srbi su nešto kao narkomani. Ne trebaš im govoriti da droga ubija, time ih nećeš izliječiti, omogući im onda barem sterilan pribor. Istina je tu suprotstavljena razumijevanju kojem se daje prednost. Jedni druge moraju razumjeti, što znači imati empatiju prema zabludama, koje su uvijek, naravno, tuđe.

Dvadeset godina iza rata ostali smo tako na „perspektivi“ i pokušajima razumijevanja drugačijeg viđenja kao jedinom političkom pokušaju pomirenja

Osim toga, kad su u pitanju činjenice u vezi s ratom, još uvijek nema relevantnih istraživanja kako se prema njima odnosi srbijansko a kako bh. javno mnijenje. Mi još neke stvari i ne možemo tvrditi s naučnom preciznošću. Naprimjer, da li je na BiH izvršena agresija i od koga sve, ili je u njoj bio građanski rat ili se dešavalo i jedno i drugo? Genocid u Srebrenici ima svoje osporavatelje koji nisu srpski nacionalisti i imaju naučni kredibilitet, ali ima i one koji tu kvalifikaciju žele proširiti na veći dio BiH također s naučnom uvjerljivošću. Čini se da nijedan rat, kao ovaj u BiH, iako se za njega tvrdi da je najdokumentiraniji u povijesti, nije izazivao toliko nesuglasica. Tačnije, sve strane su složne samo u vezi s tim da je bio i uzrokovao što ratovi inače uzrokuju, gomilu nesreće. Sve dalje je upitno. Takvo stanje pogoduje onima koji žele reći da u vezi s jednom stvari može biti više istina te da sve zavisi od perspektive. Stoga i Vučićevu izjavu mnogi smatraju kao dobronamjernu. Dvadeset godina iza rata ostali smo tako na „perspektivi“ i pokušajima razumijevanja drugačijeg viđenja kao jedinom političkom pokušaju pomirenja. Za Vučića su u opticaju samo nacionalne perspektive koje su, kako je rečeno, nacionalističke. Ali ni razmjena perspektiva među nacionalistima također ni do čega ne dovodi, ona je, ustvari, nemoguća. Svaki nacionalist je isti, bio on srpski ili bošnjački, tako da na stvari gledaju iz iste perspektive, jedino što mogu zamijeniti jest nacionalni predznak.

Dakle, „razmjena cipela“ je višestruko besmislena. Međutim, takve izjave nisu produkt Vučićevog neznanja. Kad je dolazio na vlast, on nije obećavao razmjenu cipela s Bošnjacima. On je građanima Srbije obećavao jeftinije stanove i struju, veći agrarni budžet, sto milijardi eura investicija... Ukratko, sve što se odnosi na poboljšanje životnog standarda. Od toga nije ispunjeno ništa. S druge strane, pred izbore u Srbiji desile su se dvije presude Haškog tribunala koje su svaka na svoj način išle na ruku radikalima. Presuda Radovanu Karadžiću koja je još jednom „potvrdila“ da su svi protiv Srba, a druga Šešelju, najpoznatijem četničkom vojvodi, koja je „potvrdila“ da su i svi četnici nevini. Vučiću, kojeg se u radikalnim krugovima percipira kao izdajnika, ni jedna ni druga nisu odgovarale. Pogotovo druga jer se ispostavio kao izdajnik „nevinog čoveka“, preko kojeg je, uostalom, i ušao u politiku.

Za demokrate i njihov koalicijski krug Vučić se, pak, nikad nije dovoljno deradikalizirao. U tom klinču njemu nije ostalo ništa drugo nego „razmjena cipela“. Pokušati zadržati uz sebe radikale na istrajnosti u nacionalističkoj „perspektivi“ i skinuti sa sebe breme „izdajnika“, a onim miroljubivijima zamazati oči pozivanjem na dijalog, što nije ništa drugo do potvrda te perspektive kao trenutno jedine moguće u očima drugih. I, što je najvažnije, pričom o međunacionalnom pomirenju skrenuti pažnju s neispunjenih obećanja koja se tiču ekonomskog progresa Srbije. S obzirom da je priča o cipelama plasirana ako ne na posljednjem, onda sigurno na jednom od Vučićevih posljednjih sastanaka na međunarodnom nivou, i to u gostima, u Mostaru, nemoguće je da ona nije dio predizborne kampanje. Naravno, rezultati izbora u Srbiji ne mogu se prosuđivati samo na osnovu nje, ali je ilustrativna za Vučićev nacionalizam koji ima kameleonsku sposobnost mimikrije od humanizma do fašizma a koji jest zaslužan za izbornu pobjedu.

Kad je dolazio na vlast, Vučić je građanima Srbije obećavao jeftinije stanove i struju, veći agrarni budžet, sto milijardi eura investicija... Ukratko, sve što se odnosi na poboljšanje životnog standarda. Od toga nije ispunjeno ništa

Uspijevajući nacionalistički pogled na rat prodati kao svenacionalni i sebe predstaviti kao personifikaciju tog pogleda on je u isto vrijeme i državnik, diplomata, i poglavica obojen ratničkim bojama. Svodeći neslaganja u vezi s ratom u BiH na srpsko-bošnjačke odnose, on taj rat jednoznačno određuje kao međuetnički sukob dvije nacije unutar iste zemlje, faktički građanski. Samu BiH tako svodi na jednu naciju – bošnjačku – i radi na njenoj podjeli. Odnos s BiH njemu je odnos s Bošnjacima. Srbi su za njega, ako su i u BiH, stvar unutrašnjopolitičke priče. Bh. Hrvate i ne spominje. Pozivajući na „razmjenu cipela“, u očima međunarodne zajednice on je mirotvorac. Pehlivan koji hoda po užetu i pritom mijenja cipele istovremeno njima žonglirajući. U očima prosječnog birača, kad ga promatra u svjetlu međudržavnih i međunacionalnih odnosa, on prosto nema alternativu. Ko bi da glasa za Šešelja, nema potrebe, Šešelja uz još ponešto ima u Vučiću. Ko bi za Dačića ili Tadića, uz još ponešto ima ih u Vučiću. Tri četnika u jednom, a sva tri poslušna stranom krupnom kapitalu, čiju je predizbornu podršku također uživao.

Amer Tikveša, Prometej.ba

Prenošenje teksta na druge portale dozvoljeno uz dopuštenje autora ili uredništva portala Prometej