Zoran Petrović je čovjek kojeg bi valjalo klonirati u još ne znam tačno kojem broju primjeraka, ali sigurno četverocifrenom. Ne sjećate ga se? Bio je medijska atrakcija prije otprilike četiri godine. Na protestu radnika Niša proviruje iza leđa sindikalca koji drži govor i prstom upire u papir, s kojeg ovaj čita, pitajući: „A gde je pečat?“ Samo je još, možda, John Travolta imao toliko memea koliko Zoran. Njegov upitni izraz lica i kažiprst uperen u prazno mjesto pečata montiran je na sve moguće situacije.

Pretvaram se u njega zadnjih dana čitajući medijske napise o zahtjevu za reviziju presude u slučaju BiH protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Naduravaju se Srbi i Bošnjaci oko toga da li je zahtjev legalan. Bošnjaci viču jest, Srbi kažu nije. Srbi kažu morao je postojati konsenzus Predsjedništva u vezi sa zahtjevom, Bošnjaci kažu nije. Bošnjaci kažu Sakib Softić ima legitimitet da bude bh. agent pred Sudom, Srbi kažu nema. Grade teorije oko svojih stavova ali ne pokazuju dokumente, s pečatom, naravno, koji bi potvrdili bilo šta od toga što kažu. Petrović bi ih sigurno pitao gdje im je pečat, ali to oni jedni drugima u beskonačnim prepucavanjima ne rade niti ih mediji koji vjerno prenose svaku njihovu riječ za to pitaju. U cijeloj toj halabuci jedini pečatiran dokument je pismo iz Haga upućeno trojici članova bh. Predsjedništva i to svakom ponaosob.

Pita ih registar Suda, baš kao što bi to Petrović uradio, i što smo mi trebali već na početku priče o zahtjevu, gdje im je pečat za te njihove tvrdnje. Svaki od članova Predsjedništva dat će mu svoj odgovor, ako već nije dao.

Dok su prije upita iz Haga svi dovodili u pitanje legitimnost odvojenih slanja pisama Sudu, bez konsenzusa Predsjedništva, sad niko ne dovodi u pitanje što iz Suda šalju tri pisma istog sadržaja na jednu adresu.

Ali, iako su trojica članova Predsjedništva dobili zasebna pisma, opet se dešava da se negira mogućnost zasebnih odgovora. Tako, naprimjer, Izetbegović tvrdi da za Ivanićev odgovor Sudu treba konsenzus Predsjedništva. Rasprava se nastavlja, iznose se i dalje nepečatirane tvrdnje. Kad bi neko pokazao pečat, bio bi to kraj rasprave. Neko nešto s pečatom možda i ima, ali neće da pokaže jer cilj jest rasprava. Šta god Sud odluči bit će tumačeno kao da je odluka na nečiju štetu. Ako Sud odbije zahtjev ili, pak, pristane na reviziju koja presudu neće promijeniti, to neće uticati da bošnjačka politika prestane s dodatnim optužbama na račun Srbije u vezi s genocidom. Ako, pak, revizija pokaže da Srbija jest bila odgovorna za genocid, srpske političke elite će to tumačiti kao dio međunarodne zavjere protiv Srba. Niti jedna dosadašnja presuda nije pomogla pomirenju pa neće ni ova.

Konačni ishod priče o reviziji služit će nastavku rasprave a sama rasprava homogenizaciji etnija koje onda svako dvije godine zaboravljaju na očajno stanje u kojem se nalaze i glasaju za iste politike. Staviti pečat na raspravu značio bi kraj ovdašnjim političkim elitama. Rasprava savršeno služi upravljanju percepcijom birača.

Bh. političke etnonacionalne elite savršene su u tome. Rade to školski i svaku stavku shematskog prikaza upravljanja percepcijom do u tančine ispunjavaju. Prva je postavljanje naroda u idealnu poziciju za njih. To je već spomenuta homogenizacija etnije koja živi u strahu od druge etnije i spas od nje vidi u svojim etničkim poglavarima. Kod Bošnjaka i Srba je to više nego očito. Srbi su genocidni i samo čekaju priliku da sve Bošnjake pokolju ili da raskomadaju BiH, tu prapostojbinu Bošnjaka, ako je ne mogu imati cijelu. Bošnjaci se kroz srpsku politiku proizvode u poturice, potomke okupatora, potencijalne islamske teroriste koji bi da sve kršćansko zatru, porobe, prevjere...

Druga stavka za uspješno upravljanje percepcijom je konzistentnost u svojim istrajavanjima u predstavljanjima drugog kao arhetipskog neprijatelja uz obilato korištenje očekivanja recipijenata i predrasuda.

Tu je, potom, korištenje intenzifikatora koji se, kao u slučaju revizije, ponekad sami namjeste. Pred sam istek roka za podnošenje zahtjeva za reviziju Bakir Izetbegović je odlučio da ga podnese. Gotovo dan pred istek, iako je rok za to bio deset godina. Radi se o krajnje racionalnom korištenju resursa za održavanje tenzija, mržnje i napetosti. Da je to uradio samo prije tri godine, šta bi mu danas moglo koristiti da neutrališe svoje lažno predizborno obećanje kako će zaposliti sto hiljada Bošnjaka na kojem je SDA i dobila izbore? Dakle, revizija se u teoriji upravljanja percepcijom može podvesti pod intenzifikator, pojačivač.

Kontrola upravljanja percepcijom mora biti centralizirana. Kad je Bakir odlučivao o zahtjevu za revizijom u sarajevsku Vijećnicu nije bio pozvan niko, bez obzira na stručnost, ko je ikad bio mimo bošnjačkog mainstreama ili nedosljedan u propagiranju bošnjačke istine o ratu. Bez obzira koliko argumenata imao na svojoj strani kontra revizije, takav glas se na tom mjestu nije smio dopustiti. Pozvani su bili samo oni kojima je ta istina profitabilna i pozvani su, naravno, zarad stvaranja privida kako je kompletna bošnjačka intelektualna, vjerska, pravna i politička elita jednoglasno „za“. Poneko je tu bio i zbog stvaranja privida o multietničnosti takve odluke, kao naprimjer Željko Komšić. Tu su, naravno, i drugi akteri u službi davanja legitimiteta toj priči, kao, naprimjer, mediji, medijski savjetnici i sl.

Upravljanje percepcijom ne smije biti ugroženo, zbog toga se insistira na sigurnosti. U suštinu prevare upućena je nekolicina. Ostali prevaru vide kao istinu ili, u najboljem slučaju, slute je, ali pristaju na priču jer misle da je to politički pragmatično i da na kraju ishod može biti pozitivan.

Upravljanje percepcijom mora imati i određenu dozu fleksibilnosti. Prevara, pogotovo politička, ne može uvijek slijediti isti patern jer to bi podrazumijevalo dosljednost u poštivanju zakona kojim se političko djelovanje mora voditi. Zato se u konkretnom slučaju revizije dešavaju određena odstupanja. Naprimjer, Mladen Ivanić se u slučaju referenduma o Danu RS-a nije držao Ustava niti institucionalnog djelovanja. Svjesno ga je kršio. Dok, kad je u pitanju revizija, on se ponaša kao najveći zagovornik poštivanja institucija BiH.

Koordinacija prevare mora biti neprikosnovena i zato je hijerarhijski, autoritarno uređena. Uključeni u prevaru istupaju sinhronizovano i pričaju istu priču, ukoliko su na istoj strani. Onu koju priča vođa. Nema šanse da se ikom s jedne strane učine primamljivim argumenti druge strane. Ako su činjenice, po bilo kojem pitanju, na drugoj strani, utoliko gore po činjenice.

Prikrivanje činjenica je isto jedna od najvažnijih stavki da bi prevara bila uspješna. To je taj nedostatak pečata. O legitimnosti i legalnosti zahtjeva za reviziju moglo se sve ubjedljivo obrazložiti i prije njegovog podnošenja. No, onda ne bi bilo tenzija čija je proizvodnja jedini cilj ovdašnjih politika. Kad o tome, pak, odluče u Hagu, to će ona strana kojoj istina ne bude odgovarala tumačiti kao tendenciozno, zavjerenički, upliv stranaca u domaće stvari zarad nekog njihovog interesa i sl.

I, na kraju, uspostavlja se fabrikovana istina kao jedina unutar koje pojedinci žive svoje izmaštane živote pripadnika nacija, a tek onda kao majki, očeva, sestara, profesora, automehaničara i sl. a i to sve u skladu s inputima koje im daje ideologija nacionalizma.

Šta su onda tu žrtve, šta je tu genocid koji je povod svemu ovom? Isto ono što je oduvijek bio. Humus za bogate političke karijere i blagostanje u kojem uživaju etnonacionalni lideri i uposlenici u održavanju tog blagostanja.

(Amer Tikveša, Prometej.ba)