U izdanju Buybooka uskoro izlazi zbirka kratkih priča Amera Tikveše “Taxi priče”. Recenzentica Kristina Ljevak u iscrpnom tekstu o knjizi, kaže, između ostalog, i ovo: “Portrete heroja preživljavanja vješto je Tikveša ispisao; na taksi kormilu zateći ćemo ozlojeđene komuniste, one što ne dozvoljavaju da im Djeda Mraza još ukradu, novopočene vjernike, nevješte ljubavnike, poznavaoce novog svjetskog poretka (…). I tek ponekog veseljaka koji će prepričati vlastitu šemu u rebusu opstanka koja podrazumijeva taksiranje u sitne sate oko objekata koje posjećuju obožavatelji novokomponovanih zvukova.”

Enver Kazaz, također recenzent knjige, o njoj je rekao sljedeće: “Ako se može govoriti o duhu bilo kojeg grada, pa i Sarajeva, onda treba reći da sarajeva koja pamtimo ima najmanje tri – prijeratno, ratno i ovo poslijeratno. Svako od njih ima neki svoj ‘duh’ kao amalgam najrazličitijih pojavnosti života u tom gradu u nekom od tih vremena. Jedno od mjesta gdje ste u ozračju duha poslijeratnog Sarajeva jest taksi i autor ove zbirke je to dobro registrirao i literarno uobličio. Ovu knjigu ne treba shvatiti kao destrukciju jednog mita već svođenje priče o njemu na pravu mjeru.”

S obzirom da autor za naš portal vodi kolumnu News Feed u kojoj piše o onom što najviše ima odjeka na FB zidovima velikog dijela nas, ovog puta nam je ustupio priču iz knjige koja govori o sarajevskom smogu.


Magla

- U ovom gradu jedino je magla konstanta – komentariše taksista slabu vidljivost na sarajevskim ulicama.

- Falili su našu vodu, pa sad đavlu ne valja, govorili da su nam planine najljepše, jesu vraga kad više snijega nema. Sport, muzika, humor, sve prošlo, samo magla ostala.

- A šta ćeš, zima je, sirotinja loži jeftin ugalj, pun sumpora, loži i ono što nije za ložit, gume, staru obuću, sve to na smog utiče – nadovezujem se. Dobra je i za pse lutalice, manje ih love kad je magla, a i oni se posakrivaju.

- Jah… Kažu tamo negdje, ako ne rekoše u Londonu, imaju neke rakete za razbijanje magle, neće to do nas nikad stić. I nek neće, nek nešto ostane po starom, kako je vazda i bilo, makar magla.

- I sarajevski duh – zajebajem.

Taksista odjednom naglo zakoči. Čovjek sa srcem u petama nakratko nas pogleda i pretrča cestu.

- Eto, umal da pregazim sarajevskog duha – primi taksista šalu prateći pogledom čovjeka koji je, kao i mi, nestajao u sarajevskoj magli.

(Amer Tikveša)