Moj kolega J. L. jako voli nogomet. U mladosti ga je solidno igrao, sve dok ga povrede – koljeno, ligamenti – nisu spriječile da se dalje aktivno bavi najljepšom sporednom stvari na svijetu. Od tada sva zbivanja u vezi s tom igrom pomno prati putem medija.

Zato me je silno iznenadilo kad je jednom, za neke od velikih nogometnih fešti, hladno izjavio kako više ne gleda ni evropska, ni svjetska prvenstva u tom sportu.

“Zašto, zaboga? Zar više ne voliš fudbal?” iznenađeno sam ga upitao.

“Volim, naravno. Ali mi jako smeta slabo onaj prikriveni nacionalizam koji se skriva iza svog tog urlikanja i navijanja.”

Ovih dana mi je često padala na pamet ta njegova lakonska izjava. Jer, na upravo završenom svjetskom prvenstvu u Kataru se čak ni poslovično trezveni Holanđani – ovdje skoro niko ne pije ni kap alkohola prije akšama – nisu pokazali imuni od japajakanja.

Tako, dok su “oranje” momci trenera Louisa van Gaala još učestvovali na turniru, oka nisi mogao otvoriti od hvalospjeva “budućim svjetskim šampionima” (što je bila neskrivena, no sasvim nerealna Van Gaalova ambicija). Bezmalo cijela ovdašnja javnost je bila slijepa na očite manjkavosti njegovog prilično raštimanog “orkestra”, dok se – često veoma solidnim – protivnicima tražila ma i najsitnija “dlaka u jajetu”. Atmosfera je bila toliko našpanovana da je holandski trener prije utakmice s Argentinom s popriličnom dozom omalovažavanja govorio o “ostarjelom” Lionelu Mesiju. Pa ga je ovaj – uz Modrića, Mbapea i Zijeha nesumnjivo velika zvijezda šampionata - nakon pobjede Argentinaca tražio po terenu, valjda da ga priupita: je li, treneru, ko je sad “za penziju”? Ali Van Gaal je već bio šmugnuo u svlačionicu.

I dok je nekritička opijenost Holanđana nacionalnim bojama bila prilično kratkog vijeka, ona u Hrvatskoj, “kockasta”, trajala je znatno duže, i pretvorila se u pravu euforiju. Kao i prije četiri godine u Moskvi, Luka & Co. su opet, rekao bih, nadmašili sebe i osvojili sjajno treće mjesto. Iskreno priznajem da nisam očekivao ovakav uspjeh. Za Srbiju sam nekako i prije izbijanja afera pretpostavljao da nemaju ni jedinstvo tima, ni mentalitet za podvige. Dočim, najveća mana Vatrenih mi se činila što su nosivi igrači (Modrić, Lovren, Perišić, pa i Mateo Kovačić) već u Moskvi dosegli igrački zenit. Zbog toga mi je izgledalo malo vjerovatno da će na “vrelom pijesku” Katara ponoviti isti, ili sličan uspjeh.

Prevario sam se. I, naravno, uopšte mi nije žao.

No, vratimo se uzavreloj atmosferi mješavine patriotizma i nacionalizma u koju na svim meridijanima i paralelama pada masa kad sudijska pištaljka označi početak neke nove velike fudbalske smotre.

Odmah da kažem: sve bolje razumijem mog kolegu J. L. Svi ti urlici, sve te izobličene face, “sveta” ozbiljnost kojom milioni ljudi sa suzama u očima prate viorenje njihovih zastava na jarbolima… U tim prilikama se u punom smislu dešava ono što su mudri ljudi nazvali “fetišizacijom države”. Kakva je da je, važno je da je naša! A s obzirom da se to kasnije, kod jednog dijela “navijača”, nerijetko pretvara u agresiju, imam sve manje razumijevanja za tu vrstu “patriotizma”.

Možda je i ranije bilo tako, ali mi se čini da se sport, pa s njim i nogomet, sve više pretvara(ju) u nastavak rat(ov)a drugim sredstvima. To je, recimo, ovdje u Kataru pokazala utakmica između Srbije i Švajcarske. Iz nekih ranijih neraščišćenih računa prevashodno političke naravi ta tekma se, pogotovo u drugom dijelu, ali i nakon završetka pretvorila u skoro-pa-pravi rat na i oko terena. Ne zaboravimo da je u toku utakmice s tribina često odjekivalo: “Kosovo – Srbija”. Je li to sport?

Primjer drugi: nije li jedno od najčešćih skandiranja hrvatskih navijača njihovim ljubimcima na terenu: “U boj, u boj, za narod svoj”?! Govorili mi šta god hoćemo, ali mnoge ljude, posebno van Hrvatske, ta parola podsjeća na neka mračna vremena iz ne tako davne prošlosti.

Tezu da je fudbal sve više rat i da, posebno u mlađoj populaciji, često budi veoma agresivne osjećaje potkrijepila su i događanja nakon sjajnih uspjeha marokanske reprezentacije u Kataru. I to ne, kako ste možda očekivali, u “matičnom” Maroku, nego ovdje, u Holandiji. U ovdašnjim gradovima s velikom marokanskom zajednicom – Den Hag, Amsterdam, Roterdam… – na tamošnje ulice je nakon pobjeda “lavova sa Atlasa” izlazila poprilična masa mladih, isfrustriranih Marokanaca treće generacije da uspjehe svojih miljenika “proslavi” razbijanjem izloga, paljenjem automobila, napadima na policiju i kola hitne pomoći…

(Napominjem da se ovdje radi uglavnom o pubertetlijama rođenim ovdje, na Zapadu, što cijelu situaciju čini još apsurdnijom. Ali to je već neka druga, još složenija priča.)

Šta bi tek radili da su izgubili, s čuđenjem se zapitao jedan od mojih prijatelja.

Moram priznati da ja lično već odavno utakmice ne gledam sa takvom strašću. Sa zanimanjem da, katkad i sa uživanjem, ali sa nekadašnjom velikom strašću – to ne. Nekako mi se, poslije krvavih devedesetih, definitivno zgadilo svo to glorificiranje “našeg” i, svjesno ili nesvjesno, minimiziranje “tuđeg”.

Osim toga, sportskim uspjesima “nacije” se (i) danas širom svijeta prikrivaju pravi, duboki društveni problemi. Uostalom, izreka hljeba i igara nije od juče, zar ne?

Da to ilustrujem sa dva friška “domaća” primjera. Na dan kad je Hrvatska igrala jednu od utakmica na putu do polufinala, u jednoj emisiji Hrvatske televizije gledao sam tužan prilog o stanju u kome žive žrtve razornog zemljotresa u Petrinji, koji se desio prije tačno dvije godine. I pored svih obećanja nadležnih organa, veliki broj ovih nesretnih ljudi još uvijek živi u skučenim i hladnim kontejnerima, u blatu i studeni, bez izgleda da će im se stanje u dogledno vrijeme popraviti. O tome je u emisiji vrlo upečatljivo govorio poznati režiser Branko Schmidt, koji o tome upravo snima dokumentarni film.

Istoga dana, na istoj televiziji, prikazan je prilog sa prosvjeda osoba sa invaliditetom, održanog nedavno u Zagrebu. Ti ljudi se bune da su skoro-pa-totalno isključeni iz normalnog života, da su im šanse za aktivno uključivanje u zajednicu veoma male, da su većinom prepušteni (samo) brizi njihovih bližnjih…

Kamo sreće da se ovdje iscrpljuje dugačka lista manjkavosti u djelovanju ove države, kao i da je u onima u neposrednom susjedstvu bolja situacija. Prije će biti da je suprotno. Zato svim njihovim vlastima sportski uspjesi dobrim dijelom služe i da “zabašure” slabosti društava kojima, kao, upravljaju.

Nadajmo se – nakratko. Dok ih okolnosti i(li) biračka tijela ne natjeraju da se pozabave suštinskim stvarima za život dostojan čovjeka. Država je, ne zaboravimo, servis na usluzi građanima. To bi barem trebala biti njena prevashodna funkcija.

Zato sve češće dvoboje nacionalnih vrsta gledam sa pomiješanim osjećajima. S jedne strane ne mogu da ne navijam za reprezentacije iz mog šireg zavičaja, a s druge sam svjestan da oni jako dobro dođu našim korumpiranim, nepotističkim vlastima.

A nogomet je, na koncu konca, ipak samo lijepa igra. Ni manje, ali ni više od toga.

Goran Sarić, Prometej.ba