Ilustracija: New Yorker

Nikada neću zaboraviti taj deveti deveti prije pet godina kada sam se otisnuo u nepoznato. Krenuo sam na put od Hrvatske do Belgije kako bih započeo novi akademski period u svome životu. Zanesen teologijom oslobođenja i post-koncilskim „liberalnim katolicizmom“, te potpomognut izdašnom flandrijskom stipendijom, krenuo sam put Leuvena kako bih studirao na, tek ću poslije saznati, jednom prestižnom teološkom fakultetu ništa manje cijenjenog sveučilišta.

Kako bih stigao tamo, namjera mi je bila imati „pravo“ iskustvo putovanja, onog polaganog koje transformira čovjeka. Vodio sam se onom, navodno starom aboridžinskom izrekom, da treba putovati sporo. Jer ako stigneš prebrzo onda ti valja sjesti pred cilj da ti duša dostigne tijelo. Zato sam odlučio putovati niskobudžetnim autobusima radije nego avionom. A i previše bi para otišlo da se unese sva ta prtljaga zajedno s gitarom u avion. Ne vrijedi to ni flandrijskih para.

Iako je sve skupa trajalo duže od dvadeset i pet sati vožnje u dva različita autobusa, Zagreb-München, München-Bruxelles, moja se namjera obistinila. Putovanje je bilo puno više od onoga kako sam ga zamišljao. Transformativno, dapače. Čim sam sjeo u onaj drugi koji je vozio od bavarske do europske prijestolnice shvatio sam da sjedim u autobusu ispunjenom ljudima koji su dolazili sa, po umornim i izmučenim facama bi se reklo, poteza od Bliskog istoka do indijskog poluotoka. Vrlo brzo mi je postalo jasno zašto su karte za autobus bile tako jeftine.

Bilo je to baš u vrijeme kada je „migrantska kriza“ te dvije tisuće i petnaeste dosezala svoj vrhunac, kada su nepregledne kolone ljudi kroz tzv. balkansku rutu tražile svoj put prema zapadnoj Europi. Zajedno smo migrirali, oni iz svojih, a ja iz svojih razloga. Ako išta, nekako se nisam osjećao sam.

Vozač autobusa je zadnji predah prije dolaska u Belgiju, ovoga već veoma umarajućeg putovanja, odlučio potražiti na jednoj benzinskoj postaji. Dok sam palio cigaretu, a to si dopuštam tek u ovakvim situacijama kada mi baterije već sasvim popuštaju, prišao mi je jedan Pakistanac mojih godina i zatražio upaljač koji sam mu drage volje posudio. Nisam više siguran je li mi rekao da je u neprekinutom pokretu već dva ili tri tjedna otkako je napustio svoj dom. To me saznanje instantno otrijeznilo i nije mi više dopustilo da njurgam o svome cjelodnevnom putovanju.

Momak je imao neke članove obitelji već nastanjene u Bruxelles Midi, naziv koji će mi nekoliko puta ponoviti kao neku mantru, koji su ga čekali da im se pridruži. Dok smo uvlačili dimove koji su nam u tome trenutku bili poput zraka rekao mi je da više nikada neće putovati nakon ovoga. Vjerovao sam mu. Nakon što smo stigli na odredište i povadili prtljagu iz gepeka autobusa opet smo se sreli, rukovali, skoro i zagrlili. Ja sam mu zaželio sve najbolje, a on je mene blagoslovio. Nikada me dotada nije blagoslovio musliman. Nije loše za kraj ovoga i početak novoga putovanja zbog kojega sam i došao ovdje, pomislih u sebi.

Kao da me još jednom njegov oštri i prodorni pogled ošinuo na jednom od brojnih izleta u glavni belgijski grad, ali to nisam nikako mogao znati sa sigurnošću.

Tada, dakako, također nikako nisam mogao znati da će mi najbliži prijatelji u Leuvenu uskoro postati baš dvojica Pakistanaca i do danas ostati jedna čudesna priča u mome životu.

* * *

Nikada neću zaboraviti taj dvadeset i drugi treći prije četiri godine. Večer prije sam spremio torbu kako bih ujutro mogao nesmetano krenuti na Zaventem aerodrom između Leuvena i Bruxellesa da odletim na svoje prve uskršnje praznike doma. Nakon onoga putovanja sam odlučio da transformativno putujem samo na početku i na kraju, ovo između sam htio samo da dođem čim brže bolje.

Međutim, dogodilo se da su me ujutro umjesto budilice probudili telefonski pozivi obitelji i prijatelja. Pitali su me gdje sam. Naravno da nešto nije bilo u redu. Teroristički napadi na Zaventemu i pored europskih institucija u Bruxellesu.

Taj dan smo imali predavanje iz islama i modernizma koje sam trebao propustiti zbog putovanja. Budući da nisam mogao letiti još nekih pet-šest dana jer su svi letovi bili odgođeni do daljnjega, naravno da sam otišao na predavanje. Nikada ne propuštam inače predavanja ako baš nije pitanje života, smrti ili neodgodivog putovanja.

Naš profesor, francuski musliman alžirskog podrijetla, vječito nasmijan i spreman na šalu, tog je dana izgledao očajan. Inače ponosan Francuz koji bi nas obasipao frankofonijom, iako smo studirali na engleskom programu, kad god bi imao prilike. Sram me je i reći koliko mi je trebalo da shvatim što mu znači kad kaže svako malo žon po du – a značilo je Ivan Pavao Drugi. Kuranski ekspert, njegova je želja da napravi kritičko izdanje Kurana. Ono kao takvo još ne postoji jer se kuranski originalni tekst na arapskom, po „tradicionalnom“ islamu, nema šta dodatno pojašnjavati i kritički kontekstualizirati. Nije njemu naravno bilo lako kad su idioti pucali po njegovom voljenom Parizu. Ovaj put, kako nam je priznao, je razlika bila ta da nije znao više što reći svojoj djeci. A djeca su mala i znatiželjna, sasvim zbunjena, osjećaju se zbog nečega kriva, hoće odgovor odmah i sada. I tako smo proveli sat islama i modernizma da mu pomognemo naći riječi kojima može svojoj djeci smisleno objasniti što se događa. Tako smo i mi, njegova druga djeca, zajedno s njim pokušavali shvatiti što se to događa.

Bruxelles, u koji sam odlazio više ili manje redovito, i to baš u one dijelove čija me „orijentalna“ raznolikost svaki puta iznova zaprepaštala i gdje se iz nekog čudnog razloga osjećam kao doma, kao onda kada sam prvi puta kročio u Sarajevo, naravno više nije izlgedao isto. Libanonski falafel, pakistanski biryani, sirijski baba ganush, indijska tikka masala ili pak najobičniji döner kebab od nekog Turčina su uvijek ostali za moje slavonske nepce najfinija egzotika. Ali oni vojnici na svakome koraku i strah, taj prokleti strah...

Nekoliko sati i ništa više. Ne razmišljam o tome skoro nikada, ali nije ugodno kad se sjetim.

* * *

Nikada neću zaboraviti taj trideseti deseti prošloga tjedna kada sam preko Beča putovao svojoj dragoj na jug Mediterana. Taj stari centar k.u.k.-a koji je prije nekih stotinu i četrdeset godina vojnom okupacijom išao u „civilizacijsku misiju“ rješavati religijsku netrepljivost u Bosni. Uživao sam u toj sitnoj, najsitnijoj jesenskoj kišici za koju znam da neće tako slatko sipiti tamo gdje idem. Drugačija je klima tamo. Ništa na ulicama nije odavalo strah osim novo normalnih maski na licima. I vojnika od mene dvostruko većih i strašnijih koji na granicama provjeravaju kojom bojom ti je zemlja iz koje dolaziš obojana. Sjetio sam se tada vojnika na ulicama Bruxellesa i reflektirao jesu li opasniji vidljivi ili nevidljivi neprijatelji. Zašto nam je strah u kostima neprestano?

Nekoliko dana i ništa više. Ne razmišljam o tome skoro nikada, ali nije ugodno kad se sjetim.

* * *

Nikada neću prestati vjerovati da prava vjera uistinu može služiti razumu kako bi razvio obrambene mehanizme od straha koji je prvi preduvjet za ispiranje mozga.

Nikada neću dopustiti da mi „–izmi“ bilo koje provenijencije zavrte glavom poput fatalne žene i odvedu u svoje krvlju natopljenom postelje. To mogu samo one, a i s tim treba oprezno.

Nikada me katolički fundamentalisti, pravoslavni nacionalisti, muslimanski ekstremisti niti militantni ateisti, od Beča do Christchurcha, od Varšave do Washington DC-a, od Osla do Višegrada, neće uvjeriti da razum i vjera isključuju jedno drugo.

Nikada neću vjerovati da je ono što zovemo religijom sklonije nasilju od onoga što zovemo sekularnim. Kao što neću vjerovati da nekakav blesavi crtež istinski vrijeđa nečije osjećaje na takav način da se uzvrati ikakvom vrstom nasilja. Kao što neću vjerovati da država ima pravo na monopol nad ženskim reproduktivnim organima.

Ne, nikada neću da živim u „ili-ili“ svijetu. Osim u onom Kierkegaardovom.

Jednostavno je. Perači mozgova znaju jako dobro koju mašinu odabrati i s koje police uzeti deterdžent kako bi dobili željenu čistoću.

Nikada neću odustati od džihada. Od onog najtežeg i najbitnijeg, kako su me učili svi moji učitelji islama dosad, džihada samoga protiv sebe i unutrašnjih neprijatelja. Kao što su odustali oni kojima je vrhunac kreativne moći odrubljivanje glava, naređivanje hegemonijskih zakona, pranje uplašenih mozgova, oni koji prljaju ruke krvlju i duše pune otrovom straha. Takvima ni ne treba pakao, džehenem im je već što su u svojoj koži. Koža čija je svačija, samo nije njihova.

Ej, nikada neću.

Autor: Goran Stanić, Prometej.ba