Kada sam prije desetak godina čitao tekst Marka Vešovića „Andrej Nikolaidis je u pravu“ i njegovu zaključnu rečenicu „Oteo mi ove riječi iz usta“, bio sam i ostao u potpunosti saglasan sa obojicom. Andrej je tada pisao: „Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.” Ovih dana piše nešto drukčije: “Dok god je operativna ideja o stvaranju srpske mikro-imperije na Balkanu; dok god ta wanna be imperija ima namjeru da guta teritorije i narode – na primjer bošnjački i crnogorski; bošnjački je nacionalizam, kao i crnogorski, što se mene tiče, sekundaran problem.”

Da je kojim slučajem Nikolaidis glup ili neupućen čovjek, možda bi mu se mogle oprostiti ovakve nebuloze. Pošto pametan čovjek laže i petlja samo kad mu treba, nameće se pitanje zašto Nikolaidis relativizira poziciju bošnjačkog nacionalizma u trenutku kada SDA gubi vlast. Taj sekundarni nacionalizam, taj drugoklasni, drugorazredni, marginalni, pomoćni, uzgredni, drugostepeni, da prostiš nebitni nacionalizam, nije sekundaran već trideset godina na području etničkog geta u kojem žive Bošnjaci, niti meni kao građaninu Bosne i Hercegovine iz reda “Ostalih” među njima, kako se i sam Andrej identifikuje. Njime je dosad neprikosnoveno vladala elita koja je pod maskom nacionalnog i vjerskog antagonizma skrivala temeljni klasni antagonizam. Trebalo bi podsjetiti Andreja seniora da su savjetnici nacionalističkih elita upravo oni o kojima je on nekoć pisao. Možda su neki od njih na primjer savjetovali Bakira Izetbegovića da izjavi: “Prebrojali smo se – i koliko lovaca imamo, i koliko mladih ljudi, i koliko imamo instruktora na dronovima, i tako dalje. Neću dalje, ali samo da znate”.

Za razliku od oportunistički nastrojene salonske ljevice koja bježi od konkretnog djelovanja, Andrej razumijeva kompromise pragmatične politike, te sam navodi nizove takvih slučajeva. Stoga postaje vrlo konfuzno kada iz premise da etička pozicija nacionalizma zavisi i od njegove realne moći zaključuje kako je bošnjački nacionalizam bespomoćan, te nakon toga implicira da se njihovi ideološki prvaci bore za prava Ostalih, a time i za njegova prava. Pritom se u svom pisanju koristi propagandnim strategijama kojima se koriste bošnjački nacionalizam preko stavovskih radikala (fina gradska raja, ustaše, četnici, ultranacionalisti, oni koji popuštaju Dodiku). Ostaje mi još nada da od velikosrpskih nacionalista neće ukrasti pojam autošoviniste. To bi već bila ozbiljna poetska nepravda.

Kenan Muminagić, Prometej.ba