O ČUDNOVATOJ ZEMLJI JANJETINE I MJEŠOVITIH POLJUBACA
Priča prva: Nedžad, Slobo i porcija pečene janjetine u Srebrenici U srpnju prošle godine mali milijun portala i portalčića u BiH donio je skandaloznu, nevjerojatnu vijest o dvojici ljudi koji su servirali porciju pečene janjetine u restoranu koji su otvorili zajednički kako bi nekako preživjeli ova teška vremena. Vijest je time nevjerojatnija što se vlasnici zovu – vjerovali ili ne – Nedžad Begović i Slobodan Radaković, i da su njih dvojica – opet vjerovali ili ne – Bošnjak i Srbin, te da su svoj restoran – (vjerovali ili ne)2 – otvorili u Potočarima blizu Srebrenice.
Mediji su uvjereni da bi ovo indiana-jonesovsko otkriće moglo „vratiti nadu u danas već zaboravljeni zajednički život u našoj zemlji“. Netko se dosjetio šaljivo da će ovaj članak biti i dodatno dobar za zajednički biznis dvojice „gazda“, jer im dođe kao odlična reklama. Nitko se nažalost nije dosjetio da bi se ovoj dvojici paćenika u njihovom ne baš luksuznom restoranu nakon ovog članka osim dosadnih novinara mogli nakačiti i inspekcija i poreska uprava.
Marljivi novinari su i dalje kopali i došli do novog senzacionalnog otkrića, a to je da Nedžad i Slobodan ipak nisu jedini ljudi različitih nacionalnosti koji na prostoru bivše Jugoslavije zajedno rade, „o čemu svjedoči i primjer Srbe i Hrvoja, koji su u Beogradu otvorili srpsko-hrvatski restoran“. Hrvoje nam tako, na oduševljenje čitatelja, u članku koji govori o njegovom i Srbinom srpsko-hrvatskom restoranu, objašnjava kako se s vremenom nekako privikao da se goste u Beogradu nudi supom, a ne juhom.
Naravno, da ne prođe baš sve u idiličnom tonu koegzistencije kojim odiše članak, pobrinuli su se svojim komentarima ispod članka razni na internetu dežurni idioti koji su se posvađali oko toga tko je počeo rat u BiH i da li je Srebrenica plod zavjere Amerikanaca i Izetbegovića. Jedan se komentator osvrnuo i na gastronomsko-nacionalnu prirodu članka i upitao „što se samo jagnjetina služi? Da se proba i sa malo prasetine?“
Bilo kako bilo, za ljudsku muku koja je nagnala jadne Nedžada i Slobodana da otvore svoj trošni restoran, razumijevanje nisu pokazali ni dosadni novinari ni komentatori ispod (jedan je čak napisao da su Nedžad i Slobodan „dva debila, dva alkoholičara i njima ništa nije sveto“), a čisto sumnjamo da će drugačije biti i kad im dođu inspekcija i poreska.
Nitko od spomenutih nije pokazao ni mnogo smisla za biznis. Da su stranci vidjeli ovaj članak, netko bi se već dosjetio otvoriti kakav festival srpsko-bošnjačke janjetine ili tematski park ruševina u kojima zaraćena lokalna plemena zajedno piju Coca-Colu i poslužuju Mac-janjetinu.
Prazni stomaci i džepovi Nedžada i Slobodana međutim nisu pokazali nimalo zanimanja za sva ova pitanja, pa čak ni za ovaj članak. Njima je – za razliku od svih ovih ideoloških piskarala - važno da se nekako preživi.
Priča druga: Vol(j)elo se dvoje mladih
Neki dan u Mostaru dogodilo se nešto nevjerojatno, skandalozno, naprosto nenormalno. Ako ste mislili da je konačno formirana vlast u gradu ili da je otvorena tvornica u kojoj je zaposleno mnogo radnika, pogriješili ste. Naime, neki dan u Mostaru se poljubilo dvoje mladih. Vijest je time nevjerojatnija što se tih dvoje mladih zovu – vjerovali ili ne – Uroš Ranđelović i Antonija Kolobarić, što znači da su tih dvoje mladih – vjerovali ili ne – Srbin i Hrvatica, a nevjerojatnost vijesti pojačava i to što su – (vjerovali ili ne)2 – bili ogrnuti srpskom i hrvatskom zastavom. A zašto su tih dvoje mladih - koji su inače u vezi - uradili tu nesvakidašnju stvar koju mladi u vezi nikad ne rade, to jest poljubili se? Uradili su to na provokaciju neke starice koja upitala „Hrvaticu kako se usuđuje hodati pokraj Srbina“. Valjda da bi staroj vještici demonstrirali svoju internešonal lav, Jovica i Marica se ogrnuli u zastave i poljubili se.
Mediji ponosno ističu kako je ova „fotografija djevojke i mladića koji se ljube (...) brzinom munje obišla regiju, ali i svijet“. Što god razni hejteri prigovarali, ova slika ipak svjedoči o naprednosti nove generacije naše balkanske omladine. Mislim ono, nikad u povijesti se nije desilo da jedan Srbin poljubi Hrvaticu, zar ne?
Neki će zlobno primijetiti da su dvoje mladih samo htjeli privući interes javnosti, dobiti publicitet i lajkove na fejsbuku. Ukoliko je doista bilo tako, onda bih im ja sugerirao da idući put kad budu pravili ovakvu sliku zamijene zastave, onda će dojam za medije biti još bolji. Nije li se nedavno jedan mladi Srbin iz Bijeljine slikao sa zastavom BiH i onda uhvatio to tumačiti na you-tubeu i tako dobio publicitet i postao poznat široj javnosti? Ali evo, kad smo već kod tih zastava, zar se ta parada zajedništva koju su studenti koledža „United World“ vodili po Mostaru (pazite oksimorona: koledž „United World“, a u Mostaru!) nije mogla drugačije osmisliti, a ne s već pomalo otrcanim, klišejiziranim nosanjem zastava. Sve su to važna pitanja čije bi im rješavanje možda moglo pribaviti i veći publicitet.
No, ima tu i nekih drugih pitanja. Iako ne branim babu i njeno pitanje, što s generacijom kojoj su spomenute zastave izazvale samo užase? A onda: da ti studoši nisu nosili zastave, kako bi baba uopće mogla prepoznati da je mladić Srbin? Kakve na kraju asocijacije može izazvati mladić koji nosi srpsku zastavu kod generacije koja je preživjela rat (ili čak dva rata)? Dodatno, zajedničko nosanje hrvatske i srpske zastave u po Mostara može izazvati i loše asocijacije kod Bošnjaka. Može ih podsjetiti na zbližavanje hrvatske i srpske politike u BiH, recimo. Ostaje pitanje i što bi se dogodilo kad bi netko prošetao zaogrnut srpskom zastavom po Sarajevu, ili zastavom BiH po Palama, Bijeljini, Širokom?
Logičan odgovor na sva ova pitanja možda bi bio da se prestane dodijavati i slati nekakve poruke s raznim zastavama i nacionalnim simbolima, nego da se počne s normalizacijom ekonomije i svakodnevnog života. Dok god zastave budu mediji prenošenja nekakve simbolike i poruka, neće nam biti dobro. Nije li i rat 90-ih upravo počeo mahanjem zastavama na mitinzima? Nije li jedan od simbola podijeljenosti zemlje posvemašnja prisutnost zastava pored putova i na bogomoljama? Dok god naši ljudi, pogotovo mladi, budu zaogrnuti zastavama i plaštevima nacije, neće biti kadri sami kreativno graditi svoje identitete i neopterećeno osmišljavati vlastite živote.
Mladi koji se ljube zaogrnuti zastavama u konačnici samo pokazuju kako je ama baš sve u ovoj državi, pa i one najosnovnije stvari, ipak na neki način određeno na nacionalnoj osnovi. A bavljenje takvim stvarima samo pokazuje stupanj razvoja našeg društva, ili kako je jedan moj drug rekao: „Zašto praviti vijest od nečega što je toliko normalno i što samo u majmunskim civilizacijama postaje nešto o čemu se priča i što je wow zanimljivo. Wow 'mješoviti', wow Hrvat i Srpkinja... pa napredniji ljudi iz najcrnjeg srednjeg vijeka bi na sve to rekli: dobro, i šta je tu zanimljivo!?“
Priča treća iliti sinteza: Vol(j)elo se dvoje mladih, a u Srebrenici
Ako je naša prva nevjerojatna vijest bila o čudnovatoj janjetini pomirenja iz Srebrenice, a druga o znamenitom poljupcu dvoje mladih pod zastavama iz Mostara, onda naša treća priča govori o dvoje mladih iz Srebrenice koji su - dobili dijete. Da bi stvar bila radosnija, dobili su sina (iako nije važno je li žensko ili muško dijete, glavno da je mali živ i zdrav!). Ali, da bi ta neobična vijest o dvoje mladih koji su dobili sina bila i još nevjerojatnija, njih dvoje se – vjerovali ili ne – zovu Almir i Dušica Salihović, i da bi stvar postala još nevjerojatnija – opet vjerovali ili ne – njih dvoje su Bošnjak i Srpkinja! No, tu nije kraj: da bi stvar bila još nevjerojatnija, njih dvoje su vjenčani i žive u – vjerovali ili ne – mješovitom braku. I to ne bilo gdje, da bi stvar bila još nevjerojatnija. Njih dvoje žive u – (vjerovali ili ne)2 – Srebrenici. Jedna medijima ne toliko bitna informacija, ali spomenut ćemo, jest da obitelj živi na rubu siromaštva i da se jedva izdržavaju.
Ono što je malo razočaralo medije jest ime novorođenog sina Jusuf. Oni su se naime nadali da će dijete dobiti i još neko egzotično ime, sve kako bi se pojačao nevjerojatni dojam ove priče. Npr. mogli su dati djetetu ime Christiano Ronaldo, kao što su to uradili jedan Bošnjak i jedna Hrvatica koji žive u Marseillleu (da li je riječ o namjeri ili greški roditelja, ili nekakvoj novobošnjačkoj jezičnoj logici, ali Ronaldo se zove Cristiano, bez „h“).
Šuma summarum: Što smo sve danas naučili
Jalov posao je turistički promovirati BiH preko mješovitih parova i janjetine – te stvari postoje i u drugim zemljama.
Društvo nam je toliko ispolitizirano da se ne možeš više ni poljubiti s nekim bez naknadnih simboličkih i ideoloških tumačenja i učitavanja.
Prikazivanje zajedničkog pečenja janjetine od strane Srbina i Bošnjaka, ili poljupca Hrvatice i Srbina koji su u vezi, odnosno rođenja djeteta u mješovitom braku, kao nekakvih presedana je nešto upravo idiotsko. Takve stvari su se dešavale i prije (ne mogu vjerovati da moram ovako nešto govoriti, ali eto!), a dešavaju se i danas. Potenciranje i markiranje takvih stvari kao neobičnih u svojoj osnovi sadržava i opasnu poruku kako one nisu normalne.
Politički korektno bi bilo uz janjetinu servirati i prasetinu.
„United World“ koledž se nalazi u Mostaru, a dvoje mladih koji se vole nekad se znaju i poljubiti.
Cristiano Ronaldo nema ni jedno „h“ ni u imenu ni u prezimenu.
Kad se zagrije, voda postaje topla.
| Autor: Marijan Oršolić | Prometej.ba
Beč, 10. ožujka 2013. |