Gotovo sa apsolutnom sigurnošću vjerujem da ne postoji nijedna osoba, kojoj je tramvaj osnovno javno prijevozno sredstvo, da nije iskusila, doživjela, otrpjela ili posvjedočila nekom traumatičnom i stresnom događaju.

Ipak, javni prijevozi poput tramvaja i autobusa moje su osnovno prijevozno sredstvo. Od srednje škole, pa sve do posljednjeg dana fakulteta, gotovo svakodnevno sam se vozila tramvajem. Kao i mnogi/e od nas: bezbroj puta sam žurila da stignem na posljednji ponoćni sarajevski tramvaj, pritiskala staklo u nesnosnim i dehumanizirajućim gužvama preko dana, gušila se od sparine, svađala se sa onima koji/e ne daju otvoriti prozor zbog promaje, brojala stanice do kuće, dizala se starijima ili, priznajem, ponekad iscrpljena i preumorna, grčevito čuvala svoje mjesto tako što bih glavu prilijepila uz staklo. Obeshrabreno sam padala u očaj kada nestane struje, a ja žurim na ispit. Potiho priznajem i to da sam se nekoliko puta žustro svađala sa revizorima, da sam se lažno klela da nemam ličnu... U tramvaju sam, ne pamtim koliko puta, hitro dovršavala zadaću. To je potrajalo sve do jednog dana kada nisam ni shvatila da moja nastavnica sjedi iza mene dok zajedno sa drugaricom radim zadaću za njen predmet i kukam kako pretjeruje sa zadaćom... Premda sam obično bila preumorna, najljepši razgovori koje sam vodila u životu, desili su mi se upravo u tramvaju.

Međutim, u posljednje vrijeme često promišljam o tome koliko sam puta iskusila i posvjedočila uznemirujućim događajima u tramvaju. Ne mislim samo na fenomen džeparenja – iako sam u svega nekoliko godina ostala bez tri mobitela i dva puta bez novčanika.

Mislim, prije svega, na kompleksna i traumatična iskustva verbalnog i fizičkog nasilja, te seksualnog uznemiravanja.

Ne znam nijednu moju prijateljicu ili kolegicu koja mi nije u jednom trenutku ispričala i otkrila svoje neprijatno i traumatično iskustvo iz javnog prijevoza. Seksualno i verbalno uznemiravanje u javnim prijevozima jedna je od tema o kojoj se uistinu jako malo govori, posebice u našoj državi. A sa druge strane, u međuvremenu, to postaje gotovo svakodnevno pravilo unutar naših tramvaja i autobusa.

Možda ni ja ne bih započela ovu temu i tekst, da nedavno u tramvaju nisam proživjela jedno od najneprijatnijih iskustava u svome životu. U polupraznom tramvaju, sjedila sam na sjedištu pored prozora, zamišljena, isključena iz okruženja. Osjetila sam nešto neobično po nogama i najprije sam pomislila da nogom udaram od nešto, potom sam pomislila da me stežu neudobne štramplice... A onda sam shvatila da je to nečija ruka. Istina, prvo sam pomislila da me neko namjerava pokrasti, a onda sam shvatila da je to odvratno trljanje. Stariji muškarac koji je sjedio iza mene dodirivao me je naizmjenično nogama i rukama po svim dijelovima mog tijela koje je mogao dohvatiti ispod i pored sjedišta.

Ne sjećam se, kažem, kada sam se u životu osjećala bespomoćnije i lošije. Neopisiv osjećaj stida imam i sada dok pišem o tome. A tada sam stvarno poželjela propasti u zemlju.

U trenutku kada sam shvatila šta se dešava, skočila sam i započela raspravu. Branila sam se žustro, preglasno, govorila sam i nabrajala bez trena predaha. Muškarac je samo šutio. Okrenuo glavu prema prozoru i pravio se da se ne obraćam njemu. Onda sam mu prišla i izravno mu se obratila, na šta je nakon nekoliko trenutak počeo da ponavlja: Smiri se, kćeri, pa ne bih ja to nikada... Pa ja tebe gledam k'o svoju kćer...

Da je bilo šta drugo rekao, mislim da bi me manje pogodilo. Biti dvadesetšestogodišnja djevojka koju je do maloprije dodirivao nepoznati muškarac, derati se, očajno i bespomoćno plakati nasred tramvaja, stidjeti se same sebe u tom trenutku, zaista je toliko potresno i traumatično iskustvo. Danima poslije nisam mogla prestati da mislim o tome. Zatvorila sam se. Najprije nisam željela o tome nikome goviriti, da bih napokon rekla prijateljicama, ali nijedan od njihovih odgovora nije mogao u meni ublažiti osjećanje stida, nelagode, bespomoćnosti, bijesa i anksioznosti.

Moram priznati i to da sam u tramvaju dobila podršku od nekoliko ljudi koji su bili svjedoci/kinje. Većina je samo šutjela, ali su me pozvali/e da sjednem pored njih i smirim se. Ni sada ne bih znala kako treba reagovati u takvim situacijama. Možda moja vika, plakanje nisu najbolje reakcije, ali o tome zaista nisam mogla misliti u tom trenutku. Jer to je rekacija moga tijela na situaciju i poniženje koje je pretrpjelo.

Ovaj nedavni događaj podsjetio me je na bezbroj onih koje sam prošla od srednje do danas, te na sve one kojima sam godinama svjedočila. Podsjetio me je na to koliko sam puta bespomoćno gledala kako djevojke izlaze iz tramvaja, premještaju se, bježe, izlaze... Kako se uz nas primiču i trljaju muškarci koji se uporno prave da ništa ne rade, da je za sve kriva gužva, i da smo mi, djevojke, lude, umišljamo... Kako treba da se smirimo.

Trebam li se, dakle, pretvarati da se to nije desilo i da se ne dešava? Da nikada do mene nije sjeo stariji muškarac, koji me je nogom dodirivao dok je rukama navlačio hlače na preponama? Da mi nikada nije prišla djevojka i zamolila me da joj dam mobitel kako bi nazvala oca da je sačeka na stanici jer misli da će je muškarac iz tramvaja prati i govori joj vulgarne stvari? Da nikada nisam bila preplašena, postiđena? I da nisam bespomoćna i ljuta gledala kako su druge djevojke i žene preplašene i postiđene?

Ne volim situacije u kojima se osjećam bespomoćno. Navikla sam na to da se borim za sebe i za druge. Da štitim ljude oko sebe. Ali kako se boriti u trenucima kada vas neočekivani, neželjeni dodiri paralizuju, smrve i razdiru emocionalno, psihički i fizički? A to je ono što seksualno uznemiravanje u javnim prijevozima zaista čini ženama: stavlja ih u najranjiviju i najdehumaniziraniju situaciju. Žene, naime, osjećaju nevjerovatno poniženje. Najprije, pretrpjele su uzemiravanje, žrtve su neželjenih dodirivanja. Potom, sve se to odvija u javnom prostoru, na mjesto prepunom ljudi, i to čini da se osjećamo dodatno posramljenim. Zbog toga se nerijetko dešava i to da žene žrtve seksualnih nasilnika i manijaka u javnim prijevozima jednostavno zanijeme i smrznu se.

Izostanak reakcije zapravo jeste jedan oblik reakcije na seksualno uznemiravanje u javnim prijevozima. Jer žrtve ne samo da su postiđene, uplašene, zbunjene, iznenađene, one se, naime, bez izuzetka, osjećaju usamljeno, oštećeno, otuđeno i poniženo. Pri tome, žrtve sekualnog uznemiravanja i verbalnog nasilja u tramvajima obično su mlade djevojke. Osjećanja bespomoćnosti, straha, stida, ali i smrznutosti, izostanka bilo kakvog pokreta i govora, time više su prisutnije.

Sjećam se da sam svoju najbolju prijateljicu na fakultetu upoznala tako što sam je zatekla kako plače u toaletu. To je bila prva ili druga sedmica studija. Rekla mi je da je tog jutra prvi put ušla u tramvaj, kupila kartu i stala odmah do vozača kako bi ga zamolila da joj kaže koja je stanica na kojoj treba izaći. I tu, na samom početku tramvaja, neposredno od samog vozača, u gužvi, osjetila je kako se neko gura uz nju. Svako malo se izmicala, ali uzalud. Onda je shvatila da je zapravo muškarac dodiruje polnim organom. Takvu vrstu uzemiravanja prolazile su i dijelile sa mnom još mnoge moje prijateljice. Svaki put se jednako zgrozim i obeshrabrim. A onda se strahovito ljutim.

Ne mogu da se oduprem tome kako nam je seksualno uzemiravanje i nasilje u javnim prijevozima postalo toliko svakidašanje, uobičajeno, gotovo prihvatljivo. Mnogo me umara i ljuti činjenica da o seksualnom uzemiravanju u sarajevskim tramvajima već uveliko razmišljamo kao o rutinskoj praksi – nešto poput formalne prakse na dnevnoj bazi.

Jednako me potresa i uznemirava fizičko nasilje u tramvaju. Mogućnost da ćete nekoga pogledati umorno, iscrpljeno, i sasvim slučajno, a već u sljedećem trenutku će vam nož biti uz trbuh... Bojim se toga da će djeca, osnovci i srednjoškolci, postati žrtve nekontrolisanog nasilja u javnim prijevozima. Ti strahoviti scenariji nisu nepoznati sarajevskim tramvajima, i o tome je, upravo zbog toga, potrebno neprestano misliti.

Ukratko: ne dozvoliti da se nešto što pripada svima nama, javni prostor, javni prijevoz, nešto unutar čega smo zajedno, pretvori u tragično i traumatično mjesto za jednog/jednu od nas. Ne dozvoliti, prije svega, da se pred našim očima otima nečije dostojanstvo, da se dehumaniziraju i unesrećuju mahom mlade žene, žrtve sekusalnog uzemiravanja i nasilja.


Nikolina Todorović, Prometej.ba