Nažalost, u općini Prozor-Rama ne vidjesmo u posljednjih petnaestak godina nijednu službenim (općinskim) protokolom iskazanu zahvalnost pojedincima – svejedno kojeg oni ideološkoga i nacionalnog predznaka bili – koji su u posljednjih pedesetak godina svojim životom i djelovanjem doprinijeli dobrobiti ovoga kraja. Pitate se zašto? Kazano SDA-ovski-ZNA-SE-stilom, iz sljedećeg razloga: od nas (a to znači: oni misle - od njih) svijet počinje. Čak, i ako i postoji trunka zahvalnosti bilo kome, onda je ta zahvalnost šatirana religijsko-nacionalno-nacionalističkim bojama. Svi se katoličko-hrvatski i svi se islamsko-bošnjački „uglednici“ zahvaljuju samo svojima i to isključivo na dobrima koja njima njihovi učiniše, ne razmišljajući uopće o tome da su njima učinjena dobra veoma često bila i jesu najveće zlo koje je bilo učinjeno onima drugima, dakle koje je bilo učinjeno „tamo njima“ – balijama, ustašama (svejedno kojim redoslijedom to navodili). U tome smislu i zahvala Bogu (ako oni uopće vjeruju u nadnaravnoga Boga) za učinjena dobra postaje time prokletstvo za „tamo njima“ učinjeno zlo.


Istodobno imamo, također, prigodu čitati tekstove kojima neki prozorsko-ramski naprasno-postali „rodoljubi“, nastojeći uljepšati ne samo svoju nego i roditeljsku i pradjedovsku prošlost, iskazuju zahvalnost nikome drugome negoli samima sebi kao vjernim sljedbenicima pradjedovskih ideja. Gledajući s te točke motrišta - što više je ta prošlost ustašolikija, odnosno muslimanskija (oturčenija), tim je ona ljepša i zamamnija.


A tko će se njih sjetiti?


Primijetit ćete, međutim, da se upravo iz gore navedenih razloga nitko ne želi sjetiti osoba iz vremena one „nesretne“ i „kužne“ komunističke međuratne prozorsko-ramske prošlosti (1945-1990). Stoga evo moga vlastitog prijedloga za prigodno dvonacionalno-partijsko (pri)sjećanje na trojicu bivših predsjednika ondašnje općine: na Dervu Kulaglića (1970. - 1978.), Nikolu Budimira (1978. - 1982.) i Milu Tomića (1988. - 1990.). U zagradi su navedena vremena kada su vodili općinu.


Njih se, koliko mi je poznato, ovih dana, ali ni u drugim godišnjim prigodni(čarski)m vremenima nitko ne sjeća. A zašto? Bili su - zamislite, kakvog li krimena - članovi Saveza komunista, ili kolokvijalno nazvano - komunjare. A nositi tu stigmu, barem u Rami, nije nimalo lako. Sve vam je time određeno. Možete biti što god hoćete – ali ako si bio „komunjara“, onda nisi jedan od nas. Bogohulno je za takve i misu darovati, da ne kažem „platiti“.


Međutim, složit ćete se sa mnom - barem vi koji ste prevalili četrdesetu - da su to bili ljudi koji su se u vremenu u kojemu su živjeli znali koristiti civilizacijskim dostignućem one države i sustava, jer se jedino na taj način – a to znači članstvom u Partiji - moglo nešto učiniti za svoj kraj i njegove ljude. Ne znam tko od živućih građana današnje općine Prozor-Rama može uprijeti prstom u te ljude i reći da po onome što su činili i učinili nisu bili baš pravi i istinski kršćani, odnosno muslimani. To što nisu išli javno u Crkvu ili klanjali pet namaza dnevno i išli u džamiju – zar bi trebao biti grijeh? Volio bih, stoga, kada bi netko od onih koji trenutno rade u Općini objavio na ovim stranicama projekte koje su uspješno vodili i završili ovi ljudi, a sve za dobrobit ove općine i njezinih građana: od elektrifikacije, izgradnje mjesnih putova, mostova, škola, dalekovoda, zdravstvenih stanica, stambenih zgrada do izgradnje velebnih i prema svjetskim mjerilima najsuvremenijih tvornica koje su nudile nadu u bolje sutra ovoga kraja. U jednoj od njih – u UNIS-ovoj Tvornici kočnih dijelova u Prozoru - i sâm sam radio. U njoj je bio posljednji krik suvremene tehnike i tehnologije, sve dok ne dođoše „naši i njihovi“ bećari i lole i sve to, uz međusobnu prešutnu suglasnost - propiše i prokockaše.


A kada im se i kako zahvaliti?


Gore spomenutoj trojici bivših predsjednika općine zahvalnost bi se moglo iskazati npr. o Danu općine Prozor-Rama koji, da budem potpuno iskren, ne bi trebao biti u vrijeme ni jednoga vjerskog, pa time ni katoličkog blagdana. Ako bi tako i dalje ostalo, tada bi slavljenje u dane vjerskih blagdana npr. pokojnih ovozemnika – svejedno na njihovu ideološku i vjerozakonsku usmjerenost – bilo ne samo bogohuljenje, nego i međusobno negiranje živih. Stoga dogovor o proslavi Dana općine trebao bi doprinijeti smirivanju još uvijek neugaslih bošnjačko-hrvatskih i hrvatsko-bošnjačkih napetosti – u neizlječivoj odrednici NAŠI i VAŠI.


 

Neka, stoga, ovo dvonacionalno prisjećanje na trojicu zaslužnih ljudi ovoga kraja bude mali poticaj za uređivanje svakodnevnoga zajedničkog življenja u općini, ali i za uspješno i korisno gospodarenje vlastitim, ali veoma često „opasnim“ sjećanjima. I sve - bez mržnje i osvete.


Nadati se treba da će biti pameti da se Bogu dadne Božje, a Općini ono što joj pripada – njezini građani.