Autor: Suad Beganović

Kad je Marko na Kosovo stigao mogao je vidjeti dekonstruisano bojište. Neće stoga teško biti opservirati ZOR (Zakon o radu) koji je usvojen 31.7. ove godine i čija primjena je počela iako će se realni učinci vidjeti tek u narednom periodu. Zanimljivo je, pak, dekonstruisati javne nastupe i agitacijsku politiku.

ZOR o radu, manje ili više sličan, je usvojen i u Srbiji kao i u Hrvatskoj. To govori da iskustva komšija u bliskoj prošlosti će u skoroj budućnosti biti naša sadašnjica, samo mnogo tragičnija od konstrukcije ove rečenice. Skoro isti ZOR je na snazi u CG te Makedoniji. Mnogo zemalja a učinci skoro isti.[1]

Zakon u Hrvatskoj je donesen u 2014. godini. Provedbu tog zakona je pratilo nekoliko faktora koji su preslikani i prilikom donošenja ZOR-a u FBiH. Konačna verzija je stigla prekasno sindikatima, skoro svi amandmani su odbijeni, Vlada RH je zakon usvojila na štetu slabije ugovorne stranke, dakle, radnika. O zakonu se ipak raspravljalo godinu dana. U FBiH je Vlada naučila lekciju, nije se raspravljalo o zakonu, posebno ona rasprava među komisijama i pred sudom analitičara. Sindikati, kao jedan od neizostavnih sudionika u takvim raspravama, su dan za danom dobijali drugačije verzije teksta. Zakon je proguran kršenjem poslovnika, Ekonomsko-socijalno vijeće kao niti jedna druga komisija nisu se očitovali o zakonu. Amandmani sindikata su odbijeni. Ako se po jutru dan poznaje, novi ZOR je sredstvo za ispoljavanje brutalne sile. I u Srbiji je zakon donesen 2014. godine i skoro isti scenarij je pratio donošenje tog zakona. Rasprava je trajala duže, ali je medijska kampanja bila daleko degutantnija. Protesti su organizovani, bez rezultata, u sve tri zemlje.

Medijski aparat u službi moći

Mediji, podrazumijevano da se radi o utjecajnim i režimskim, služe da lažu narodne mase. Pismenije rečeno, mediji manipulišu masama, selektuju vijesti, ciljano biraju goste, akcentiraju nebitne detalje a zaobilaze suštine itd. Ipak, ponekad intenzitet i obim tih laži pređe svaku granicu. Odlična prilika za testiranje mehanizama za proizvođenje panike i održavanje kolektivnog stresa, stvaranje histeriodnog komunikacijskog kanala, u zemlji gdje ogroman broj ljudi nosi posljedice nedavnog rata, jesu upravo situacije poput navedene. Osnovica svih priča u sve tri zemlje jesu evropske integracije i potreba za reformama. Iako su mediji bombardovali kraticama EU, MMF, istina je da je ZOR dio reformske agende, ali nije bio eliminatorni uslov za ulazak u EU nijednoj od ovih zemalja što je lako vidljivo u datumu pristupanja Hrvatske EU i donošenja ovog zakona. To ipak nije spriječilo političare potpomognute gluhim i nijemim spikerima državnih televizija da danonoćno moralno i socijalno ucjenjuju građane izjavama da bez novog ZOR-a nema ni novca, ni nužne MMF tranše (što jeste istina ali nije pozitivno), niti EU u konačnici. Takvi istupi su enciklopedijska definicija socijalne ucjene. Akademska impotentna ljevica, pojam oksimoronski i indikitivan, se ugušila u moralnim sablažnjivanjima, takmičeći se u što boljoj interpretaciji ispoliranih pet rečenica o bahatoj vlasti. Stoga su liberali, i sami iznenađeni, postali preko noći stručnjaci i ustvrdili da je to realna politika, sintagma skovana da zamaskira neokolonijalnu, imperijalnu, kapitalističko-korporativnu matricu kojom su pisani i prožeti svi zakoni o radu na području cijelog Balkana čime je on postao poligon za novo tržište neokolonijalnim divovima iz EU. Niko dovoljno bitan se nije zapitao zašto isti zakon na cijelom Balkanu pod direktivom istih nalogodavaca.

Posebno je zanimljiv jedan moment u Srbiji. Naime, tamošnja Vlada je reklamirala na CNN-u činjenicu da je novim ZOR-om snizila cijenu rada te da je Srbija postala isplativija za otvaranje firmi stranim investitorima. Tako se Srbija diči da je postala Vijetnam.

Baukom komunizma protiv radnika

Ugušene su bilo kakve priče o klasama. Poimanje klasa je prizivanje demona prošlosti. U Hrvatskoj se sve može usvojiti ako se dovoljno posveti vremena u medijima tvrdeći da komunisti opet kuju zle planove i da je ZOR borba protiv takve zaostavštine. Ne postoji niti približno dobra kritika kapitalizma kao ona marksistička. Stoga su mediji opremljeni sistemom za izbjegavanje bilo kakve suštinske priče o kapitalizmu iz ugla marksizma već se marksizmu odmah atribuira komunizam, staljinizam, titoizam[2] i na taj način objektivna analiza kapitalizma koju marksizam može pružiti ostaje neizrečena.

Po istom principu su kolektivni ugovori proglašeni zaostavštinom onog vremena, zastarjelim modelom koji treba mijenjati i koji omogućuje nerad. Iako je nerad rezervisan za birokratski aparat, javnu upravu, propaganda je snažnija od svakog razuma. Kolektivni ugovori definišu neka prava koja su radniku zagarantovana i prije potpisivanja ugovora, sprečavaju nejednak tretman i definišu otpremninu. U principu, davali su neku sigurnost slabijoj ugovornoj stranci, radniku, pred jačom ugovornom strankom, poslodavcem. Kolektivni ugovori postoje i u novom ZOR-u ali su kvote za obavezni kolektivni ugovor postavljene na 30 radnika. Šta sa firmama ispod 30 radnika? Kolektivnim ugovorima otkazi nisu spriječeni, ali jesu dobar mehanizam za spriječavanje otkaza bez obrazloženja i otpremnine. Međutim, tu dolazi opet do nove, n-te peripetije jer su prava radnika često kršena i prije što bi dovodilo do sudskih procesa i potraživanja. Realni sektor je godinama imao isti problem, sudovi bi po pravima kolektivnog ugovora dodjeljivali otpremnine radnicima u uglavnom državnim preduzećima, i taj problem je riješen tako što se legitimisao lakši otkaz, broj zaposlenika za dodjelu kolektivnog ugovora novim ZOR-om povećao, povećao broj godina za ugovor na određeno itd. Zvuči nevjerovatno da su ovim argumentima suprostavljene bajke o davno nestaloj SFRJ kao zemlji gdje niko nije radio. Stranački botovi (komentatori po socijalnim mrežama i portalima koji su plaćeni za to), mediji pod čizmom režima, dakle, skoro svi te političari su predano radili na mentalnoj lobotomizaciji mase. Niko nije tako daleko otišao kao Vučić. I dok se naši vrli analitičari nisu sjetili napraviti komparaciju naših političara sa Vučićem, Vesna Pešić je napisala sjajan tekst kako je to izgledalo u Srbiji.[3]

Frizeraj u službi vladajuće klase i sindikalni pandemonij

Vlada Hrvatske je najbolje uradila posao. Odmah po usvajanju zakona usvojili su drugi model statističkog mjerenja procenta zaposlenosti. Kako je Hrvatska turistička zemlja, ta mjerenja su vršili u vrijeme sezone. Uprkos svemu tome, ostvarili su tek par procenata povećanja zaposlenosti koji uz to nije stvaran skok. Isti model statističkog mjerenja je usvojila i Srbija. Da li će isti model usvojiti i BiH? A da se sve ovo moglo pretpostaviti primjer je Makedonija gdje su se strane sile iz EU poigravale prijedlozima, reformama da bi dobili nestabilnu državu koju potresaju socijalni nemiri.

Sindikati su iznevjerili radnike. Istina. Sindikati su godinama šutili. Istina. Sindikati su razjedinjeni. Žalosna istina. Međutim, kakvi god bili sindikati, njihova realna moć je jednaka Davidu koji sa kamenicom ide na Golijata opremljenog specijalnim policijskim snagama. Ipak, većina sindikata, kao i Savez samostalnih sindikata FBiH, je reprenzetativna i činjenica da su im poslane tri verzije teksta u nekoliko dana, da im nije uvažen nijedan amandman, da je sve urađeno u mjesec dana i da nikakav dijalog nije ni spomenut govori tek da sindikat ni duplo jači ne bi učinio ništa. Ako ne govorimo o nasilnim protestima. Ipak, da sve prođe još brže pobrinuo se jedan ovdašnji režimski medij s ekskluzivom o platama čelnika sindikata čime se odmah skrenuo fokus i posvađao ionako posvađani sindikat s radnicima. Isti manevar je ranije primijenjen i u komšijskim zemljama. Jasno je stoga da iza takvih naručenih priča stoje vladajući oligarsi. Da su radili u sindikatu besplatno, sto je nonsens, već bi se pronašla mrlja iz rata, rodbinska veza s nekim kriminalcem, slika s nekim zločincem, izjava o vjeri, ljekarski nalaz od psihijatra... mogućnosti ima bezbroj. Centar moći će uvijek uspjeti diskreditirati sve koji joj se nađu na putu. Stoga govorimo o dvostrukoj negativnoj slici sindikata. Onoj koju sindikat sam stvara svojim užasnim radom i onoj slici koju stvaraju mediji pod palicom oligarha.

Jalovo sunce iza monetarnih oblaka

Za pretpostaviti je da će dva sudruga u svom poduhvatu, medijska mašinerija i oligarhijska vlastodržačka klasa filovati narodne mase o novootvorenoj firmi, o fiktivnim skokovima, o pozitivnim posljedicama primjene novog ZOR-a. Neće nas izvijestiti ako firma propadne za pola godine, niti koliko je stvarno ljudi sa biroa rada skinuto, niti koje je konkretno poboljšanje. Još teže da ćemo čuti analizu kakav je birokratski aparat i zašto je nemoguće otvarati manje firme u zemlji koja nije pravna zemlja.

Sunovrat je stoga neizbježan. Problem je u tome što je jako spor. Proći će godine prije nego priznamo da Vlada Srbije nije lagala, jeftina radna snaga je realna mogućnost i standard nedostojan življenja dolazi na scenu. Ili, južnoamerički scenarij s bankrotima, inflacijama, ili grčki scenarij s velikim rezovima. Upravo je grčki scenarij najrealniji. Ma koliko rezova napravili, zakona promijenili, sistem kakav je u BiH u suvremenim kapitalističkim tokovima a prožet domaćim kriminalnim praksama i bespravljem može samo propadati.

Prije ili poslije će na red doći rezovi i u birokratskom aparatu, javnoj upravi i ostalim djelatnostima koji žive od oporezivanja. Stoga propast treba ubrzati, radikalno zaključiti da u odsustvu drugih rješenja ovaj, paradoksalno, dođe kao najpozitivniji ishod grčkog scenarija. Svaka druga priča o socijalnom dijalogu je karikaturalna, svaka liberalna tlapnja o zakonskim rješenjima unutar izbora i parlamentarne demokratije dok živimo u bespravnoj državi je cinični šamar radničkoj klasi. Svaki poziv na buđenje naroda bez jakog ljevičarskog pokreta dok u tom istom, heterogenom, narodu postoji ogroman broj stranačkih podobnika koji glasaju za one stranke koje su ih i zaposlile je pucanj u prazno.

Tekst prenosimo uz dopuštenje autora s portala www.vakat.ba


[1] http://www.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/419569/Hr...

[2] http://www.klix.ba/vijesti/bih/sef-delegacije-eu-... U navedenom tekstu se bolje nego bilo gdje drugo može vidjeti intencija stvaranje prekarijata „Najmanje dvoje njih je moglo raditi, barem preko ljeta,“ kao i činjenicu da se izbjegava reći da je ovaj Zakon zaista nužan za ulazak u EU. Nadalje se ničim obrazloženo evocira titoizam kao argument.

[3] http://pescanik.net/reforme-u-staljinistickom-man...