Autor fotografije: Emir Hodžić


Od Prijedora, gdje sam rođen, do Novog Zelanda, odakle ovo pišem, ima nekih 18.000 kilometara. Potonji leži na samom kraju svijeta (ako smo eurocentrični). Ovdje sam došao kao bosanska ‘prljavština’, izmakla etničkom čišćenju prijedorskih ne-Srba. Trebalo mi je niz godina da se naviknem na izolaciju ostrva na Tihom okeanu, gdje većina mojih vršnjaka nisu čuli za Jugoslaviju, a kamoli za Bosnu i Hercegovinu. Nakon sklapanja prvih prijateljstava s ljudima iz polinezijskog svijeta, divio sam se opstanku i bogatstvu maorske kulture, unatoč vijekovima engleske kolonizacije i pokrštavanja.

Posebno me zapanjio maorski odnos prema zemlji. Ranim Maorima je privatno vlasništvo zemlje bio nepoznat koncept, oni su sebe (i time ljudsku rasu) vidjeli isključivo kao čuvare zemlje za buduće generacije, a ne kao njezine vlasnike. Zavolio sam Novi Zeland, upravo jer je daleko, i jer je bogat kulturama (primjerice, u Aucklandu živi 220 etničkih grupa).

E, baš u tom mirnom, multikulturalnom ostrvu na kraju svijeta je, 15. marta 2019. bijeli Australac izveo najveći teroristički napad u istoriji Novog Zelanda. Tog je martovskog petka u novozelandskom gradu Christchurchu - u slobodnom prijevodu “Hristova Crkva” - u dvjema džamijama gore navedeni pobornik rasističke ideologije bliske Breiviku i sličnim fašistima, pobio 51 muslimana i muslimanku, uključujući i četvoro djece. Na automatskom oružju ispisao je imena srpskih heroja, od Obilića do Mladića, a u kolima na putu ka džamiji hrabrio se slušajući odu Radovanu Karadžiću i krvavim pohodima po Krajini. Sjećam se tuge pregoleme, kako za pobijenim ljudima, pogotovo djecom, tako i za činjenicom da se ni na Novi Zeland više pobjeći ne može od Karadžićevog “razdvajanja naroda”.


Majska tuga

Za mnoge u Bosni i Hercegovini maj ima posebno značenje, pa tako i za nas Prijedorčane, ma gdje bili, koliko god to potiskivali. Već se obilježilo mnogo toga ovog maja. Radnici i nostalgičari obilježili prvi i četvrti maj; devetog je u nekim bosanskohercegovačkim gradovima pronosan kartonski Putin i 29. slovo abecede; dok ovo pišem Tuzlaci će obilježiti uzetu 71 mladost. A nama Prijedorčanima tek predstoji 31. maj.

Prije 10 godina smo obilježili Međunarodni dan bijelih traka po prvi put, u Prijedoru. Iskustvo povratka u rodni grad, rada s povratnicima i lokalnim aktivistima, kao i odnosa lokalnih vlasti prema njima, potaklo me da razmišljam o društvenim oboljenjima, i mogućim terapijama. Međutim, zaboravih da je prije bilo kakve kognitivne terapije ili lijeka, potrebno prihvatiti dijagnozu, i uvidjeti da imamo problem.

Psihološki termin koji objašnjava negiranje (ili veličanje) zločina počinjenih na teritoriju bivše Jugoslavije, te problem neupitne odanosti etničkom kolektivu i pokornosti njemu, stane pod kišobran zvan anosognosia. U psihologiji taj termin objašnjava ‘nemogućnost svjesnog prihvatanja sopstvenog mentalnog zdravlja/bolesti,' odnosno, nemogućnost prihvatanja postojećeg stanja. Slijedeći ovu analogiju, društvo bi se trebalo kolektivno suočiti sa svojim simptomima, i prihvatiti da postoji razlog za liječenje. Ono što nas mnoge sprječava u tome jeste upravo društvena anosognozija. Ukratko, “gubitak uvida”. Termin “društvene anosognozije” prvi je upotrijebio američki doktor libanskog porijekla i profesor psihijatrije Henry A. Nasrallah.

Doktor Nasrallah tvrdi da poput bolesnika sa akutnom šizofrenijom, koji su nesvjesni koliko su oštećeni i insistiraju da nisu bolesni, gubitak uvida može nositi ozbiljne posljedice za pacijente koji izgube sposobnost praćenja i procjene svog fizičkog i mentalnog zdravlja. Poput pacijenata s anosognozijom, koji misle da im ne treba pomoć, društvo koje ne vodi računa o mentalnom zdravlju svojih građana ugrožava njihovo cjelokupno zdravlje i dobrobit.

Gustav Le Bon još krajem 19. vijeka zaključuje da se svaka ideja ili ponašanje u masi mogu proširiti i postati zarazne. U “čoporu” se tada gubi individualnost, a osoba postaje jedinica bez slobodne volje. Tridesetak godina nakon što se stručnjaci počeše ozbiljnije baviti fenomenom društvenih zaraza, pojavio se njemački nacizam. Ta društvena bolest zasnovana na mitologiji krvi i tla, te kultu tradicije, apsolutnog prihvatanja političke strukture, vezanjem vjere i nacije, do prihvatanja genocida kao krajnjeg rješenja, proširila se i do naših teritorija. Fašizam nam je u amanet ostavio Jasenovac, Kozaru, Staro Sajmište, Drvar te mnoge druge pokušaje uspostave krajnjeg rješenja.

Srećom, komunisti su se onomad vješto organizovali u partizane raznih vjera i nevjera, te podsjetili zaražene kako toj bolesti fašizma ovdje mjesta nema.

Nazad u 2022, narodu zabrinutom preživljavanjem uslijed globalne pandemije, inflacije, kažu i na pragu mogućeg Trećeg svjetskog rata, političari još kopaju nezacijeljene rane. Nedostatak pažnje usmjerene ka visokom riziku od reinficiranja, najbolje ilustruje neobjašnjivo zanemarivanje potreba preživjelih i mladih. To zanemarivanje potpiruje destruktivna mitologija, te stigma prema empatiji ukazanoj drugome i našoj zajedničkoj prošlosti.


Dan bijelih traka

Obilježavanje Međunarodnog dana bijelih traka je uvijek bilo prilika, prvenstveno, za suočavanje stanovnika Prijedora, mog Prijedora, sa onim što se desilo u ime srpstva. Sjećanje na žrtve i preživjele, te uspostavljanje platforme unutar koje bi oni bili priznati i poštovani - na kućnom pragu. Ukratko, borba protiv negiranja zločina.

Dan bijelih traka je podsjetnik na kalendarima Prijedorčana-ki kao ‘Dan za suočavanje s prošlošću’. Dan kada je u Prijedoru prihvatljivo prošetati s transparentom na kojem stoji broj nestalih i ubijenih. Dan kada mnogi konobari tišaju muziku u svojim kafićima pred dolazak povorke obilježenih bijelom trakom. Dan bijelih traka je dan javne osude ubijanja djece, silovanja, zatvaranja i mučenja civila. Tom refleksijom na prošlost, i javnom osudom, apeliralo se i da spriječimo ciljanje civila i djece u mogućim budućim konfliktima. S bilo koje strane. Da nam “ne ponovilo se” ne bude šuplja, nego zabetonirana zakletva ispod memorijala ubijenoj djeci Prijedora.

Od samog početka 2012, i svih narednih godina, poruka je bila jasna. Obilježavanje Međunarodnog dana bijelih traka nikada nismo imali u vidu kao poene za bošnjačke nacionaliste i političare (koji ionako u prijedorskoj Skupštini sjede radi raznolikosti i plate). A memorijala ubijenoj djeci još uvijek nema.

Ovdašnja politika etno-lidera i klerofašista služi kao malj kojim se neprestano udara u frontalni dio moždanog parenhima društva. Dakle, odskočna daska anosognozije. Sve što im je ostalo i jedino što znaju raditi (u vremenu nevjerovatnih tehnoloških i klimatskih izazova) je upravo zamajavanje naroda. Čini se uzalud opominjati da suština i srž društva jesu kolektivni umovi njenih građana, a ne samo njihova tijela i krvna zrnca. Društvena anosognozija je ozbiljna disfunkcija kolektivnog uma, a sijanje mržnje i nedostatak empatije su simptom te patološke disfunkcije.

Očajnički nam je potrebno da kao društvo zajedno ozdravimo, ili barem prihvatimo dijagnozu. Kad ozdravimo, možemo se posvetiti, ako već želimo, veličanju i hvaljenju svoga etničkoga ili religijskog plemena, koje živi u miru sa ostalima. Naše postojanje se ne smije jednačiti sa ili izvoditi iz nepostojanja drugog i drugačijeg, pobogu. Genocid, nije apstrakcija, niti bi smio biti politički adut u dnevnopolitičkim obračunima. Genocid je stravičan čin koji nikad više ne smije biti ničiji politički cilj!

Sredinom dvadesetog vijeka su u mom Prijedoru Mladen Stojanović i Esad Midžić zajedno ustali protiv fašizma. Esad je bio jedan od najpotkovanijih komunista antifašista iz Prijedora. Nakon zarobljavanja, ustaše ga strijeljaše u Banjoj Luci, a Mladena zaklaše četnici. Nekih 80 godina poslije, bijelom trakom oko ruke Branko i Edin nas još uvijek podsjećaju na onu drugu, zajedničku nam istoriju grada. Siguran sam da je zdravije za prijedorske i druge klince da od njih uče, nego od Karadžićevog učenika u novozelandskom zatvoru. Samo da je prevazići anasognoziju.


Emir Hodžić, Prometej.ba