Književni i obrazovni sadržaj koji se distribuira u školama (čitaj: dostavlja i nudi djeci i roditeljima za potencijalnu kupovinu) navodno prolazi rigoroznu kontrolu, i zahtijeva odobrenje nadležnog ministarstva i/ili saglasnost/dozvolu direktora škole da bi se uopće našao u prometu u takvom osjetljivom okruženju. Ono što, prema navodnoj kantonalnoj regulativi, ne možete, jeste donijeti i nuditi djeci na prodaju književne i srodne sadržaje po sopstvenoj volji, ćejfu, biznis planu ili ideološkom opredjeljenju.

U Osnovnoj školi „Osman Nuri Hadžić“ na Dobrinji to, čini se, nije slučaj, barem ako je suditi o najnovijem uratku koji je dana 9. 5. 2023. godine učinjen dostupnim djeci i roditeljima u svrhe eventualne kupovine - „Medena kuća“ autorice Amele Šiljević po cijeni od deset konvertibilnih maraka. Na prvi pogled knjižica je, kako recenzentica dr. sc. Amina Delić-Zimić navodi, „zanimljiv i simpatičan edukativni tekst, u kojem autorica Amela izuzetno uspješno izražava prave vrijednosti kroz rimu i tekst prihvatljiv djeci“. Recenzentica, profesorica razredne nastave, ne čeka mnogo da recenziju protka hvalom i oduševljenjem zbog činjenice da se ovakvo djelo nudi u „vremenu u kojem se razmišljanje i razvijanje osjećaja prema Gospodaru treba njegovati svakodnevno“, te da „slikovnica-knjiga nudi novi pristup islama koji daje akcenat na zdravije i bolje, na prirodno i lijepo kao što je sve što je Allah stvorio“. Štoviše, preporučuje je topla srca „djeci od 6 do 12 godina kao uputu za čitanje, gledanje... i spoznaju o Stvoritelju koji je čovječiji organizam stvorio kao savršen mehanizam funkcioniranja.“

Na stranu to što je „savršeni mehanizam funkcioniranja“ do zla tog istog Gospodara faličan i skloniji kvarenju od polovne Alfe, što je knjižica protkana pseudomedicinskim savjetima i gotovo orgazmičnim slavljenjem meda maltene kao lijeka za sve, što je ispunjena slijepim patriotskim konstatacijama, i što se tradicija, ta regionalna rak rana, kuje u zvijede, pred kraj knjižice (jer šlag, je l' te, dolazi na kraju), dobijamo za nagradu dvije cjeline koje nose naslov „Mekteb“ i „Dobra djela“.

„Sad najvažnije i poruke najsnažnije“, počinje poglavlje o mektebu i Nejin efendiji, koji svesrdno preporučuje ummetu da pripazi Domovinu kao zjenicu oka (Domovinu obavezno velikim slovom), da čuva džemat pažljivo jer su tamo radost i bereket, zaključujući da je „u Islamu živjet' milina, učili nas naši stari od davnina.“ Ako dobrohotne upute Nejin efendije nisu dovoljne, sljedeća cjelina, „Dobra djela“, malo konkretizira ta njegova opća mjesta, te nam nalaže da ne propuštamo islamske i imanske šarte, da ne propuštamo obavezne namaze, da domovinu, ovog puta malim slovom, krase ezani, bajrami i ramazani, te da je Kur'an (u nekom konfliktu sa onim uberljekovitim medom sa početka) najveći lijek, moj, tvoj, njihov, naš i vaš i ničiji i svačiji k'o Čola u istoimenoj pjesmi. Na koncu – „ne miješajte adet i ibadet, te uz tekbir i salavate što češće izgovarajte kelime-i-šehadet“. Tek da se ne zaboravi.

Autoru ovog osvrta je, u konačnici, sasvim svejedno kakvim se trivijalnim ideološkim konstrukcijama posvećuju pojedinci, čime ispiru usta i mozgove, kako sebi tako i najbližima, te u koje se tačno religijske strukture integriraju u svoje slobodno i neslobodno vrijeme. Sa jednakim prezirom i jednakom snishodljivošću i jednakom osudom autor percipira sve religije, mitove i legende ukoliko se one u svakodnevni, životni kontekst nezajažljivom upornošću guraju protivno volji individue. Islam je ovdje incidentalan, ali ako se u Federaciji BiH i Kantonu Sarajevo ministarstva obrazovanja i direktori škola pokušavaju takmičiti sa slavama i svetosavskim dezignacijama škola u Republici Srpskoj, i ako je to krajnji domet i „najvažnija poruka i najsnažnija“ nečega što bi u osnovi bilo dječija literatura, pa makar i nekvalitetna, taj bljutavi pseudopatriotizam pod kojim se pokušava osnovnoškolskoj djeci dilati indoktrinirajuća i fundamentalistička priča treba pomesti i ostaviti tamo gdje pripada – na najbližu deponiju. „Bogatstvo različitosti“ kroz isključivo privilegiranje religija možemo glorificirati i slaviti i proglašavati ga čak i prihvatljivim, ali NE preko praga obrazovnih ustanova i NE preko praga djece od kojih neka ni čitati nisu naučila, a trebaju se sada filovati šartovima i kaditi tamjanom.

Ministrice Hota-Muminović Naida, direktore OŠ „Osman Nuri Hadžić“ Bezdrob Sanjine, zamotajte svih 2000 primjeraka ovog religijsko-propagandnog uratka i sve slične primjerke koji prođu vašu „rigoroznu kontrolu“ i nosite ih u ustanove kojima i pripadaju – mektebima, sjemeništima, crkvama i džamijama. Ukoliko niste razumjeli ili vam je potrebna individualna ili kolektivna pouka o tome šta su obrazovne ustanove, te koji su principi kojima se one trebaju rukovoditi, ne ustručavajte se – slobodno kontaktirajte autora ovog osvrta, rado ću vam, kao Bosanac i Hercegovac po rođenju i opredjeljenju, pojasniti i ukazati na to u čemu se tačno sastoje gluposti koje ste napravili dozvoljavanjem ovoj vrsti sadržaja da uopće uđe u krug obrazovne ustanove krišom, a kamoli još da skupite neviđenu hrabrost i aminujete javnu distribuciju.

Loris Gutić, Prometej.ba