Papa i Sarajevo

Dvije stvarnosti i dva svijeta koja ulaze jedan u drugi i kao da neće da vide mjeru uzajamnog isključivanja. Na jednoj strani su pontifeksove riječi, pokreti tijela, lice i geste koje me unose u sliku susreta sa dalekim, ali dragim članom porodice. Djeluje iskreno kada upire prstom na ista bolna mjesta svakog od nas. Čini se da je živio i da proživljava svaki problem na koji ukazuje. On zahtijeva pravdu i pošten odnos prema sebi i drugima i ulazi u naše živote izvan svog okvira, katoličanstva i vjere, rekao bih, na jednak način podsjećajući i nevjernika i vjernika na osnovnu životnu premisu: da je na ovoj zemlji radi dobra prema drugima i prema sebi, da mora misliti i odgovorno djelovati prema prirodi i prema čovjeku, da vjera nije i da ne smije biti izgovor za samo zlo. On svima pripada na jednak način.

Na jednoj strani je Ford-fokus, na drugoj Audi-8, susreli su se u Sarajevu srednja i luksuzna klasa, skromnost i nezajažljivost. Iz statusnih simbola se vide detalji dva svijeta i svođenje kompleksne stvarnosti na njenu suštinu

Na drugoj strani je bosanskohercegovačka država i njen glavni grad, protokolarna administracija, upeglana i zabrekla pod kravatama. Osmjesi zvanica kao znak trijumfa i govori bez supstancije, kič-fraze o bosanskim razlikama, o dubokim podjelama i o teškoj prošlosti kao elementarnoj nepogodi. Nema samorefleksije i odgovornosti, historijske činjenice se brzo guraju pod tepih, sve je suhoparno falsificiranje bosanskog rata bez vizije socijalne pravde. Od pontifeksa očekuju podršku reformama, miru i toleranciji kao da je papa sami epicentar zla u Bosni pa će njegova podrška od ekonomskog i političkog ćorsokaka napraviti stradu sunca. Bivši karijerni ateisti, provjereni, onako kako je to moralo biti u vojnoj industriji, paradiraju s osmjehom, uz samog pontifeksa, i drže tako svoju ruku i nad vjerom. Vladavina socijalnim brutto-proizvodom je odavno pokrivena vladavinom u ime naroda, i još je jedan mali korak do zadnjeg cilja: svoje teritorije. Danas su konstitutivni trijumfirali. Ko ima monopol nad narodnom pameću i potrebama, ima i nad vjerom.

Na jednoj strani je Ford-fokus, na drugoj Audi-8, susreli su se u Sarajevu srednja i luksuzna klasa, skromnost i nezajažljivost. Iz statusnih simbola se vide detalji dva svijeta i svođenje kompleksne stvarnosti na njenu suštinu.

Papa i mediji

Komentatore je uglavnom je određivala službena crkva i u tom naizgled logičnom pristupu se vidi utjecaj crkve na državne medije. Ni jednog analitičkog istupa ili usporedbe koja bi odmah uspostavila razliku između političke slatkorječivosti i pontifeksove misli koja ne pokušava zavoditi nego podstiče čovjeka da hrabro formira vlastiti svijet. Takav poduhvat bi pretpostavljao dokidanje politike kojoj danas bespogovorno služe mediji. Iza političara kod nas stoji uhodana struktura ljudi i institucija koji u istu ravan dovode pontifeksove stavove i govore domaćih političara. Kao da on, papa Franjo u samom dosluhu sa članovima našeg predsjedništva piše govore i po njihovu naputku vodi politiku prepunu dobrih namjera, orijentiranu samo i isključivo prema blagostanju bosanskog čovjeka.

Ovaj sistem i ovaj režim je degradirao čovjeka na etničku pripadnost i uspostavio je politiku u sistem koji se održava mržnjom. On se samoreproducira medijskim eksponiranjem laži

Medijsko opisivanje papine posjete sve u svemu ogoljuju skelet aktualnog novinarstva: deskripcija bez analize i kritike, mediji kao suma aplaudera svemu što je država. Ovo me podsjeća na mjeru u kojoj su štampani mediji postali partijtski bilteni, crne hronike, radio i tv-programi koji stvaraju privid smislene socijalne dinamike. Bosanska država i društvo su samim pravom osigurane procedure i vrijednosti koje negiraju vrijednost čovjeka. Pravo je izraz ne-prava, nepravda je institucionalizirana u državni sistem. Mediji su samo eho koji ne donosi nove zvuke.

Mi i vi

Ovaj sistem i ovaj režim je degradirao čovjeka na etničku pripadnost i uspostavio je politiku u sistem koji se održava mržnjom. On se samoreproducira medijskim eksponiranjem laži. Pretvorio je radne ljude u ratnike, oštroumne posmatrače u gutače ideologema. Njegov spas je u ignoranciji općeprihvaćenih standarda za organizaciju države i društva. Ne govorim primjerice samo pacijentima po zapuštenim bolnicama u kojima se računa sa umornim i neljubaznum osobljem i o gospodi koja posmatra svijet sa budžetiranih pozicija i pokazuje svježe transplantiranu kosu sa berlinskog Charitea. Govorim o nama i o vama, o dijaspori i domicilnom stanovništvu, o onoj kategoriji koju nazivamo narodom. Svi smo se privikli, ili se još uvijek bez vidljivog otpora privikavamo na ovaj sistem i prihvatamo ga kao nepromjenjivu činjenicu. Računamo da bi se mogao promijeniti samo ako bi se htjelo ući u još rigidniji nacionalizam koji bi definitivno zalije¬pio krv za tlo. Taj je sistem uspostavljen na ubijanju i progonu ljudi koji su u zadnjem ratu branili čast države i pojedinca, ljudi koji su imali znanja, hrabrosti i snage da se suprostave totalitarizmu etničkog. Najviše su stradali oni koji su znali i smjeli slobodno misliti i oni danas najviše nedostaju. Ovaj sistem izrasta prema tome iz antinomične konstelacije koja je nastala nad prazninom obezvrijeđenog čovjeka, njegove ljudske individualnosti, i taj nas nalaz uvodi u opis okruženja u kojem jedni neće da znaju za druge. Tako se učvršćuje sistem u kojem političari računaju sa dezorijentiranim čovjekom i njegovim strahovima, sa odlukama koje samo u čoporu osiguravaju utočište i perspektivu, to je onaj sistem u kojem politmafija može računati sa prvoklasnim inozemnim liječenjem i pravom da u ime naroda razara domaći zdravstveni sistem. Nije li ovim opisana država u kojoj se živi po logici moralnog sunovrata?

Moral i pravo

Došli smo do tačke koja uvezuje moral sa pravom, a oboje sa realnim socijalnim defektom: dejtonskim modelom. U ispravljanju opšteg stanja sam papa Franjo upućuje na koliko jednostavan toliko i elementaran recept: „Političari su pozvani na plemenitu zadaću da budu prvi koji će služiti svojim zajednicama, radeći prvenstveno na očuvanju temeljnih ljudskih prava, među kojima istaknuto mjesto ima vjerska sloboda. Na taj će se način konkretnim zalaganjem moći izgraditi mirotvornije i pravednije dru¬štvo, u kojem bi se uz pomoć svakoga člana rješavali mnogovrsni problemi iz svako¬dnevnoga života naroda. Da bi se ovo ispunilo, prijeko je potrebna stvarna jednakost svih građana pred zakonom, posebno u njegovoj provedbi, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili geografsku pripadnost: tako će se svi, bez razlike, u potpunosti osjećati dionicima javnoga života i, uživajući ista prava, moći će aktivno dati svoj posebni doprinos općem dobru.“

Pontifeksov zahtjev kao zahtjev razuma kojeg artikulira visoka moralna instanca i praktična politika kao okorištavanje pogodnostima vremena

Dakle, mirotvornije i pravednije društvo i opće dobro ulaze u skup ciljeva koji se mogu i trebaju ostvariti uspostavljanjem samog čovjeka (građanina) u ključnu političku pretpostavku. Ovaj zahtjev ponavljam od 1991. godine, a danas ga sam povod odvaja od puke teorijske imaginacije i stavlja direktno u fokus bosanskog izlaska iz moralne i pravne krize, iz demokratskog primitivizma i privredne bezperspektivnosti. U složenoj državi nema napretka bez političkog sistema koji građanskim principom centralizira državu i političkim unitariziranjem uozbiljuje odlučivanje. Ponovo sam na početku: dva svijeta kao dva mjerila po kojima funkcionira naše bosanskohercegovačko društvo i njegov pravni sistem. Pontifeksov zahtjev kao zahtjev razuma kojeg artikulira visoka moralna instanca i praktična politika kao okorištavanje pogodnostima vremena.

Čovjek i narod

Šta je tu sa ljudima, sa čovjekom koji nosi ovaj sistem, možemo li odustati od nade da će ga on izmijeniti i otuđenu političku vlast staviti u vlastitu službu pretvarajući je u servis društva? Čini se da je dvadeset godina vladavine u ime naroda od ratne prošlosti napravilo političke programe koji su oduzeli značajnoj većini ljudi sposobnost da o njoj objektivno sudi, da iz nje uči i da je drži pod kontrolom. Sam ustavni model, politički rituali i medijski eksponirane slike stvarnosti nisu ništa drugo do izvođenje političkih zahtjeva iz nedavnih nepravdi i zločina. U prošlost se trajno prenosi aktuelni život i poistovjećujući se sa njom egzistencijalno se obnavlja biološki pojam nacije koja zahtjeva nadvremensku dominaciju nad čovjekom i njegovom domovinom, nad krvlju i tlom. U principu se na mjesto vječnog mira i blagostanja projektuju vječni rat i osveta na koju se savremene generacije obavezuju zbog nepravde počinjene njihovim precima.

Iz takve prakse se mora izići tako što će se vlastita prošlost poznavati i vrednovati u postupku argumentiranog traženja istine, a budućnost otvarati projektima koji korespondiraju sa svijetom iz okruženja i univerzalnim principima modernog svijeta: socijalne pravde, blagostanja i odgovorne vlade. Kao što se mora ući u proces izvinjenja i u argu¬mentiranu raspravu o prošlosti koja razlikuje parole od činjenica, tako se mora preći na novi koncept javnog prava koji će u centru imati novi društveni ugovor. U njemu se moraju susresti građani i narodi na onoj premisi koja se kolokvijalno naziva ljudskim pravom, a u svojoj suštini ističe individualno pred kolektivnim i samom čovjeku daje apsolutni primat nad narodom, nacijom, kolektivom. Sadašnju poziciju čovjeka-građanina treba u ustavnom sistemu BiH shvatati kao defekt rata i kao posljedicu nepravde, a njegovu korekturu ne samo kao borbu protiv kolektivne mržnje ili kao izlazak u susret pontifeksovom zahtjevu za uspostavljanje pravne države, nego kao vlastiti interes da se odupremo zlu, njegovim refleksijama u javnom pravu i da se bez obzira na lične ili staleške interese političke nomenklanture obnovi građanski princip kao izraz pravne kulture i potrebe za uključivanjem u moderni svijet.

Autor: Edin Šarčević


[Autor je profesor na Pravnom fakultetu u Leipzigu i predsjednik regionalne fondacije Centar za javno pravo.]