Dragi zemljaci, dok ste se vi ovog ljeta pržili na plus četrdeset, mi smo ovdje u Holandiji imali standardno, popišano ljeto: red sunca, red kiše i vjetra, pa opet trun sunca… Plivati smo mogli samo u kadi, a kad bismo i sastavili dva suha dana, ova bi se zemlja sva zaplavila od roštiljskog dima, zamirisala kao da smo nasred Baščaršije!

Sreća da smo prije nekoliko godina dali napraviti nastrešnicu u stražnjem vrtu. Ja tek došao iz bolnice, bili vezani za kuću, pa nam je naš vrt bio jedini provod. A isto ovakvo ljeto, svaki čas škropi ili pljušti, pa nam dojadilo stalno bježati u kuću.

Takvo “ljeto” i jutros. Taman se spremio na mali krug kvartom – jedini sport koji mi je ostao – kad kroz prozor začujem šum kiše.

Svako zlo za neko dobro. Sjednem pred mali ekran baš u času kad počinje paraolimpijski dnevnik.

Moram ovdje reći da “veliku” olimpijadu nisam previše pratio. Osim u timskim sportovima s loptom (vaterpolo, odbojka, košarka…), sportisti iz bivše Juge nisu briljirali, čini mi se. Iako, Bosna i Hercegovina i nije bila tako loša. Najbliži medalji su bili tekvandoista Nedžad Husić (5. mjesto) i srednjeprugaš Amel Tuka (šesti). No, oni su više greška, nego rezultat sistema koji kao da se više brine o funkcionerima, nego o samim sportistima… Baš me zanima koliko je, recimo, guzonja putovalo s tih skromnih sedam olimpijaca za Tokio?

No, ovog jutra gledam onu drugu, drugačiju olimpijadu. Istu, na istom mjestu, a nije ista. Gledam muškarce i žene kao ja, s (tjelesnom) manom, kako se strastveno bore za medalje i čast svojih zemalja. Ali i za nešto mnogo više od toga: smisao života u drugačijim, težim okolnostima. Budući sam i sâm od prije nekoliko godina manje validan, čini mi se da ih mogu bolje shvatiti, pa ih i gledam drugačije nego velika većina drugih ljudi.

Gledam, i divim im se. Tim više što sam prije amputacije, u maloj (regionalnoj) ligi, i sâm igrao stoni tenis protiv čovjeka u invalidskim kolicima za koga mi je rečeno da je nekada bio osvajač paraolimpijske medalje. Igrali smo više puta jedan protiv drugoga. Iako sam bio prilično dobar u tom sportu, jednom sam izgubio od njega. A nisam ga štedio. Sport je sport, a ja sam u njemu bio prilično fanatičan. Jedan moj stari poznanik, temperamentan, simpatičan čovjek, pri kartanju bi znao govoriti: “Ja da igram u govno, igr’o bih da ga dobijem!”

Tak’i sam i ja. To mi je u krvi.

No, ne sanjajući da ću im se i ja pridružiti, uvijek sam se divio ljudima koje je sudbina ošinula, a oni nisu izgubili volju za životom. Za životnom, sportskom, i svakom drugom nenasilnom borbom. Dio jedne takve moje borbe sam opisao u knjizi “Tri hefte do neba”.

Za nju mi je jedan prijatelj dao veliki kompliment kad je, naime, rekao da bi je svaka naša bolnica trebala imati, da podigne raspoloženje i volju pacijenata.

* * *

Gledam ove sjajne borce, istinske (ne samo) sportske heroje svijeta u kome jedni žive u izobilju i dosađuju se, a drugi ili ratuju, ili krpe kraj s krajem. U kome jedan Lionel Mesi – koji u svom trezoru ima više love nego čuvena Diznijeva tvrdica Baja Patak – sa suzama odlazi iz Barce jer mu ova više ne može plaćati do bola apsurnu plaću od neznamkoliko hiljada eura po sekundi, da bi za samo par dana potpisao novi, suludo skupi ugovor i zviždeći otišao u Pariz. Samo što još nije rekao onu najotrcaniju frazu kako mu je “uvijek bio san da igra za PSG”.

Para na paru, a uš na fukaru.

Gdje je kraj ovom ludilu, kad (vam) je dosta, gospodo?

* * *

Zurim, dakle, u ekran i divim se holanskoj stonoteniserki Kelly van Zon. Ona zbog anomalije kuka ima lijevu nogu jedanaest (11!) centimetara kraću od desne i zbog toga slabije mišiće te noge, a za zelenim stolom se bori kao lavica; divim se i iranskom reprezentativcu u sjedećoj odbojci, drugom najvišem čovjeku na svijetu Mortezi Mehrzadu, visokom nevjerovatnih 246 centimetara (!); (opet) Holanđanki Fleur Jong, ženskom blade runneru, koja bez obje noge ispod koljena, sa specijalnim protezama u Tokiju obara svjetski rekord i osvaja zlato sa preskočenih nevjerovatnih 6,16 metara. “To vam je, dragi gledaoci, šest spojenih kolica za kupovinu”, uzbuđeno kaže nizozemski izvještač.

Ko kaže da i ovo naše doba, uza sve njegove mane, nije, što bi rekao sjajni pisac Borislav Pekić, vreme čuda?

* * *

Završen pregled paralympics. Virnem kroz prozor. I dalje mutno, ali bez kiše. Oblačim kabanicu – s kišobranom sam još lohotniji – i izlazim u malu šetnju.

“Vi opet vani, komšija”, veli susjed, koji je takođe sa suprugom izišao napolje. “Vas izgleda baš ništa, ni kiša, ni gràd, ne može zaustaviti.” Pritom diskretno pogleda moj štap.

“A šta bih drugo, dragi komšija? Da gledam u plafon i jadikujem? Ne pada mi na pamet. Ljudima se dešavaju i gore stvari u životu,” odvratim, a u glavi mi još uvijek slika onih šest kolica iz Lidla, nadovezenih sve jedna na drugu.

Goran Sarić, Prometej.ba