Posljednjih dvadeset godina bosanskohercegovačko društvo neprestano nazaduje. Nazaduje u svakom vrjednosnom smislu: ekonomskom, kulturnom, naučnom, etičkom. Konstitutivni narodi, svaki u svom ideološkom narativu, sistematski degradiraju sve vidove znanja dajući mogućnost karijernog napredovanja uglavnom onima koji su spremni po svaku cijenu održavati njihov vlastiti ideološki narativ. Iz tog razloga nikog ne bi trebala iznenaditi pojava Harisa Zahiragića, predsjednika Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu. Ničeg šokantnog nema u njegovim izjavama i stavovima. On je slika i prilika mladog studenta Bošnjaka i njegovih predodžbi o sebi, svijetu i drugima. Međutim, te predodžbe u sebi nose mnoštvo suprotnih ideoloških pozicija, kako to dokazuje Tarik Haverić u svojoj knjizi Kritika bosanskog uma. On primjećuje da je materijal koji je u svojoj knjizi ispitivao: „...(građa) koja se, razarajući svaku historijsku i morfološku sistematizaciju, ukazivala uglavnom kao lavina bosanskomuslimanskih paralogizama, poluistina koje su u prepoznatljivim povijesnim trenucima poprimale zastrašujuću mobilizacijsku snagu, površnih analogija kojima su se pravdale samovoljne odluke s kobnim posljedicama ili motiva afektivnog otpora koji je u odsudnim časovima mutio elementarno rasuđivanje.“ Zato bi moglo biti zanimljivo, na primjeru nekoliko Zahiragićevih izjava, ispitati proturječnosti koje u sebi nosi takav ideološki narativ izrečen od strane predstavnika studenata.

Prva ideološka proturječnost može se primijetiti na relaciji fašizam-antifašizam iz izjava: "Vrijeme je da počnemo razotkrivati fašiste“, “Svoju reakciju na fašizam Veličkovića prenosim u cijelosti..." Kao što se da primijetiti, Haris Zahiragić optužuje profesora Veličkovića za fašizam. Pošto profesor Veličković nije član Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije ni Nacionalne fašističke partije, niti se ikada javno deklarisao kao simpatizer tih partija, može se zaključiti da je Zahiragić pod fašizmom podrazumijeva fašizam kao „svenamjenski pojam“ kako ga je Eko definisao u svom eseju Vječni fašizam. Ali kada se uporede izjave Harisa Zahiragića i profesora Veličkovića sa listom 14 tipičnih elemenata fašizma iz pomenutog eseja, postaje jasno da je upravo Zahiragićevo djelovanje bliže fašističkom. Dovoljno je uzeti najopštiju definiciju fašizma kao oblika radikalnog autoritativnog nacionalizma da bi bilo jasno ko je njemu od njih dvojice bliži, dokazani borac protiv nacionalizma Veličković ili nacionalno zagriženi Zahiragić. Mladi student Bošnjak tako nastavlja praksu bošnjačke intelektualne elite koja uporno pokušava promijeniti prošlost, pretvarajući muslimane fašiste u antifašiste (Enver Čolaković), a ateiste antifašiste u muslimane (Skender Kulenović), sve u cilju stvaranja jedinstvene antifašističko-islamske historijske fantazije.

Problem nastaje u nemoćnosti održavanja tih fantazija pred neumoljivom istinitošću činjenica. U posljednjoj sebi svojstvenoj logoreji Zahiragić tvrdi da su Bošnjaci „narod hrabrih bosanskih kraljeva“, da bi u istoj rečenici tvrdio i da su isti: „oplemenjeni Fatihovom zaostavštinom“. Pod pritiskom ljubavi prema islamu, Osmanlijama koji su ga na ovim prostorima širili i sadašnjoj Turskoj, ali i potrebe za nacionalnim kontinuitetom koji bi bio historijski jednak kao i kod komšija Srba i Hrvata, student Bošnjak uspijeva pomiriti nepomirivo. Naime, Mehmed II Fatih je oplemenio 25. maja 1463. pred Jajcem kršćanskog kralja Stjepana Tomaševića, posljednjeg kralja srednjovjekovne Bosne, tako što ga je skratio za glavu. Bezglavi Stjepan se zasigurno okreće u grobu svaki put kad Zahiragić progovori.

Sljedeće proturječnosti nastaju pri suprostavljanju ideologema njegovom islamskom svjetonazoru. Bošnjak student Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu ističe snagu Božijeg suda ispred svakog ljudskog kada osuđuje zlotvora Šešelja. „Allah će ti kaznu odmjeriti“, tvrdi Zahiragić. Pritom nije jasno da li student Bošnjak svoj islamski svjetonazor gradi u odnosu na neko konkretno islamsko društvo, ili pak u odnosu na islam kanonskih tekstova. U oba slučaja on istovremeno zagovara i suprotnu ideološku poziciju. Zahiragić zagovara patriotizam, što vidimo iz sljedeće izjave: „Tvrdim jer znam da su sa mnom u timu najbolji od najboljih, časni mladi i pametni ljudi, koji između domovine ili bilo čega drugoga – uvijek biraju domovinu.“ Islam je u svojoj dogmi isključivo nadnacionalan. Dokaz tome služe riječi Muhammeda alejhisselama, koje je on izrekao prilikom svog posljednjeg hadža, kada je rekao: "Arap nema prednosti nad Nearapom, niti Nearap nad Arapom, osim po svojoj pobožnosti i moralnim vrednotama", kao i odsustvo bilo kakve potvrde nacionalizma kao vrijednosti u Kur'anu. Islam je ideološki sveobuhvatan i sebe postavlja iznad svih ideologija, pa i patrotizma i nacionalizma, tako da Bošnjaci nacionalisti, koji su svoj identitet već fiksirali kao isključivo vjerski, moraju posezati za opskurnim i nekanonskim tekstovima za potvrdom svog patriotizma kao islamske vrijednosti. Ako za ideal uzmemo islamske zemlje, uključujući i sekularnu Tursku, Zahiragić ulazi u kontradikciju kada izjavljuje: „Moje neotuđivo ljudsko pravo na mišljenje i izražavanje svojih stavova niko nema pravo osporavati, ma kakvi oni bili“. Student Bošnjak brani pravo govora, samo u slučaju kada je tobože ugroženo njegovo pravo govora, ali neće progovoriti o slučaju turskog novinara Bilgina Çiftçija koji je otpušten jer je objavio sliku u kojoj poredi Erdoğana sa fikcionalnim likom Golluma, ili o slučaju palestinskog pjesnika Ashrafa Fayadha kojeg su vlasti Saudijske Arabije osudile na smrt obezglavljivanjem zbog blasfemije i zagovaranja ateizma. Neumoljiva selektivnost je dokaz njegovog licemjerja. Student Bošnjak neće kritikovati prakse islamskih zemalja isključivo zato što su islamske, ali će se bez ikakvog oklijevanja braniti slobodom govora, kao da je pronašao rupu u zakonu. Naravno, te rupe u zakonu se pokazuju češće, ne kao dokazi lukavstva, već kao obične materijalne greške. Zahiragić je ubijeđen da je još jednu takvu pronašao kada izjavljuje: „Sekularna država ne znači i ne smije da znači isto što sekularno društvo.“ Ova izjava bolje nego ijedna analiza pokazuje krajni rezultat proturječnosti i gluposti u kojima se student Bošnjak može zapetljan naći.

Proturječna je i izjava koja se tiče zaštite stećaka. Svaki put kada student Bošnjak spominje stećke puna su mu usta historijske vrijednosti, ali njegovo licemjerje se razotkriva nakon što je UNESCO zaštitio stećke kao zajedničku vrijednost Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Nakon njegove Facebook reakcije pune historiografskog amaterizma, slijedi komentar: „Bolje nikako, nego ovako, ali eto“. Ovaj komentar pokazuje motivaciju iza tobožnje zaštite historijske vrijednosti. Studenta Bošnjaka ne zanimaju stećci sem ako nisu bosanski. Još važnije, oni ni u kom slučaju ne smiju biti srpski, hrvatski, crnogorski, jer se bošnjaštvo gradi isključivo u odnosu na drugog, preciznije rečeno u negiranju drugog. Time je pokazao da za njega stećak nema vrijednost sem simboličke. Bez nje stećci su bezvrijedna hrpa kamenja.

Da mu se ne bi na glavu, pod težinom proturječnosti, sručila konstrukcija koju je načinio on u svakoj prilici koju nađe pojačava svoju ideološku poziciju izjavama ljubavi prema domovini, vjeri, naciji i izjavama mržnje prema ateistima, komunistima, homoseksualcima. Ove vrijednosti su deklarativne prirode i tretiraju se kao samorazumljive. Kad slučaj to zahtijeva od njega, student Bošnjak se neće libiti da zloupotrijebi patnju „silovanih žena“ kako bi osnažio svoju poziciju. Svaka kritika njegovih nebuloznih izjava tako postaje napad na silovane žene, afirmacija genocida i ratnih zločina, zločin sam po sebi. Ovim se Zahiragić pridružuje bošnjačkoj intelektualnoj eliti koja svako pozivanje na odgovornost želi predstaviti kao negaciju bošnjačke žrtve. Pritom on ne osjeća odgovornost za pervertiranje ljudske patnje koje se ovakvom retorikom vrši.

Potrebno je raspravljati o vrijednostima društva kojeg su članovi i Zahiragić i njegovi neistomišljenici. Na njima počivaju uzroci društvene krize u kojoj je bosanskohercegovačko društvo. Društvene vrijednosti se ispoljavaju u svakodnevnici svakog člana tog društva, kroz politike i zakone koji se u njemu sprovode. Ali, da bi se ušlo u raspravu sa Zahiragićem čiji stavovi predstavljaju veliki broj članova društva, potrebno je da se student Bošnjak prije svega dogovori sam sa sobom.

(Kenan Muminagić, Prometej.ba)