U našem javnom prostoru često možemo čuti sintagmu „europske vrijednosti“. Ovu sintagmu ćemo čuti u različitim kontekstima, no manje-više u svim kontekstima ona je simbol nečega dobrog, pozitivnog; nečega čemu treba težiti. Tu sintagmu ili možda bolje reći ideologem najčešće koriste određeni politički akteri i njihovi apologeti kada nastoje legitimirati svoje ideološke ili političke projekte. U takvom diskursu, nasuprot europskim vrijednostima, koje razumije se, oni zastupaju, stoje balkanski poganluk, divljaštvo i neciviliziranost. A mi, da ne bismo bili loši, pogani i necivilizirani trebali bismo se ugledati na Europu. Određeni zakon ili politički stav ukoliko ne valja, u takvom univerzumu će biti okarakteriziran kao „neeuropski“ ili kao „protivan europskim vrijednostima“.

Lično mislim da je ova konstrukcija glupa, esencijalistična, selektivna i analitički beskorisna. No, pokušajmo stvari izvesti na čistac i vidjeti kako se ona koristi i čemu služi. Sintagma „europske vrijednosti“ sastavljena je od riječi koje nam – ukoliko ih logički konsekventno promotrimo – ukazuju na to da kontinent koji se zove Europa ima u sebe utkane neke vrijednosti. Ne znam tko je ovaj ideologem prvi ubacio u javni prostor, makar se unutar tog istog prostora dugo operira pojmovima i frazama koje govore ili nagovještavaju otprilike istu stvar. No, sjećam se da je prije koju godinu HDZ u Neumu održao svoj „znanstveno stručni skup“ pod nazivom Hrvati Bosne i Hercegovine, nositelji europskih vrijednosti. Tim se naslovom valjda željelo sugerirati da Hrvati, dakako kao katolici, jedini od sva tri konstitutivna naroda u BiH pripadaju „europskoj uljudbi“, kako bi to u svom rasističkom maniru opisao utemeljitelj HDZ-a u Hrvata. Na istom tragu bila je hrvatska zastupnica u parlamentu Europske unije Dubravka Šuica koja je jednom prilikom kazala kako je Hrvatska sa članstvom u EU „dobila europske vrijednosti koje nije mogla dijeliti pedeset godina“, dok ih sada kao frontex batinaš valjda dijeli.

Prošlog mjeseca, da bi prokomentirao političke akcije HDZ-a i Dragana Čovića (podcrtat ćemo: stranke i čovjeka kojima rasizam nikada nije bio stran), zastupnik u Parlamentu Federacije BiH i član SDP-a Irfan Čengić izletio je sa intervencijom kako HDZ i Dragan Čović zastupaju „afričke vrijednosti“, nasuprot, razumije se europskim vrijednostima koje zastupaju on i njegova stranka. Niti je novinar s kojim je Čengić razgovarao tu primijetio išta čudno, niti se itko u SDP-u ogradio od njegovih rasističkih izjava. Štaviše, na YouTube kanalu SDP-a i dalje stoji video pod nazivom: „Čengić: Afrički kriteriji Dragana Čovića neće proći“. Čengić je naravno mislio da će sa tom besramnom kovanicom ispasti pametan, a ispao je glup. Kao što je mislio da će ispasti pametan kada je u istom intervjuu rekao da „Bosna mora postati dio Europe“.

Jasno je da HDZ i SDP nisu jedini širitelji europskih vrijednosti. Malo guglanja i vidjet ćemo da su predstavnici pet bosanskohercegovačkih političkih stranaka 2014. potpisali Deklaraciju o europskim vrijednostima. Potpisali su je SDA, HDZ BiH, HDZ 1990, PDP i SDS, sve odreda narodnjačke partije. Kada smo nabrojali već sve ove partije, bilo bi nepošteno izostaviti i Demokratsku frontu čiji predsjednik i njegovi epigoni koriste ovaj ideologem češće nego što kažu dobar dan.

No, šta su „Europa“ i „europske vrijednosti“ u ideološkom i političkom imaginariju tih stranaka? Pored izjava članova HDZ-a kako u BiH tako i u Hrvatskoj, najautentičniji prilog tomu kako HDZ shvaća „europske vrijednosti“ dao je sam Franjo Tuđman koji je 1998. rekao kako će njega „povijest smjestiti uz bok s Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije.“ Jasno je da ni za Franca ni za Tuđmana zapadna civilizacija nisu ni sekularna država ni komunizam nego rušenje nasljeđa antifašističkih republika, pokatoličenje nacija, ksenofobija i potpuna arhaizacija nacionalnog identiteta.

Da je dobar Hrvat samo Hrvat rođen od oca katolika i majke katolkinje dao je nagovijestiti i zastupnik u parlamentu EU, Karlo Ressler, koji je jednom prilikom kazao kako je „cijeloj Europi, od Dublina do Atene ili od Lisabona do Helsinkija zajedničko da se u središtu svake metropole i svakog sela nalazi crkva“ te da su „kršćanske vrijednosti ono što nas spaja i što trebamo baštiniti“. Ateisti i muslimani su u takvom poretku stvari valjda nekakve ikebane koje trebaju služiti kao moralna satisfakcija da se može reći kako je Europa pluralna. Ali isto tako, zanimljivo je i to šta Ressler vidi kao Europu. Za njega, Europa se proteže od Lisabona do Helsinkija (ili od Dublina do Atene, svejedno). Kao da postoji Europa bez Lenjingrada, Kišinjeva ili Lavova. Kao da postoji Europa bez Rusije ili Moldavije. Takva ideološka i u osnovi rasistička konfiguracija nacionalnog identiteta rezultira time da hrvatska policija na granicama bije i protuzakonito izbacuje ljude sa svoje teritorije u BiH. Uz dakako, odobravanje Europske unije.

Ovakvo shvaćanje pojma europskih vrijednosti je supremacističko i autorasističko u isto vrijeme. Supremacističko je zbog toga što sebe vidi kao bijelog europskog katolika superiornog u odnosu na nekatolike. Autorasističko je s druge strane zbog toga što hrvatska desnica misli da je počela dijeliti „europske vrijednosti“ tek sa nezavisnošću ili ulaskom u EU. Kao da Jugoslavija nije bila u Europi i kao da socijalizam nije dio europske civilizacije. Shodno tome, ideologem „europske vrijednosti“ kada ju koriste hrvatski desničari – bilo iz BiH ili Hrvatske – ne služi ničemu drugome nego legitimaciji jedne anakrone, supremacističke, antimuslimanske, rasističke i antikomunističke kršćanske unije.

Zabluda bi međutim bila misliti da to nisu europske vrijednosti. „Europske“ su između ostalog i zato što ih upravo HDZ i vodeći ideolozi hrvatskog nacionalizma promoviraju. Gledajući stvari logički konsekventno, zaključujemo: HDZ je u Hrvatskoj, Hrvatska je u Europi. Vrijednosti za koje se zalažu navedeni akteri stoga su „europske vrijednosti“. Baš kao što su europske vrijednosti Orban, Putin, Boris Johnson te ekstremno desničarske stranke koje su svoj uspon doživjele najvećim dijelom u zadnjih par godina.

Prije nekoliko dana sam pisao o tome kako stranke staroga režima u Španjolskoj gledaju na period španjolske kolonijalne prošlosti. Nema tu ni zrna kajanja za počinjena zlodjela konkviste kod partija ekstremne desnice, desnice, a ni lijevoga centra. (Nekada) imperijalističke zemlje poput Velike Britanije, Španjolske, Francuske i Belgije pune su naziva ulica i spomenika posvećenih onima koji su ubijali, pljačkali i palili po Amerikama, Africi i Aziji. Sljedstveno tome, tko hoće mačku, mora uzeti i rep: ukoliko ćemo govoriti o europskim vrijednostima, ne možemo izvaditi iz Europe samo ono što se nama sviđa, a ostalo ostaviti po strani. Ili su sve to europske vrijednosti ili nije ništa od toga. No, refleksije u vezi s navedenim nećemo vidjeti jer i desne i centrističke i lijevocentrističke partije kod nas ne znaju o političkim i društvenim konstruktima govoriti drugačije osim esencijalistički, pa će tako i u Europu umetnuti neku svoju esenciju.

Maloprije spomenuti Čengić, jasno je, ne vidi „europske vrijednosti“ kako ih vidi HDZ. Tranzicijski diskurs svih centrističkih i lijevocentrističkih stranaka u BiH zasniva se otprilike na ideji da „BiH treba ići u Europu“ te da „treba postati normalna i uređena zemlja“. Za takve, Europa je Njemačka, možda Švedska i Austrija. Sigurno nije Grčka ili Cipar. Da bi Bosna i Hercegovina stoga postala „normalna i uređena zemlja zapadnog tipa“, ona mora sustići Zapad jer za njim zaostaje. U takvoj artikulaciji stvarnosti, Bosna i Hercegovina je smještena u drugi temporalni okvir. Ona više ne dijeli isto vrijeme kao Njemačka ili Švedska. No, tko tu temporalnost dijeli? Pa naravno, oni, političke i intelektualne elite koji sebe vide kao reprezentante i zastupnike te normalnosti. U takvom poretku stvari, mi smo divljaci koje netko iz isfantaziranog Zapada treba naučiti kako da se ponašamo. Ne čudi stoga Čengićeva rasistička izjava u kojoj „europskim vrijednostima“ rasistički suprotstavlja „afričke vrijednosti“. Ili izjava njegovog stranačkog kolege Zukana Heleza koji je u jednoj emisiji kazao da su Nijemci, Francuzi i Talijani „genetski različiti“. Europa je za njih sama po sebi vrijednost, ona je realna utopija. Stoga, da bi Bosna i Hercegovina jednom počela dijeliti istu temporalnost kao „Zapad“, eurofili će reći da nam samo treba građanska država, više patriotizma i strane investicije.

Takvima, europske vrijednosti služe da bi legitimirali svoj oblik nacionalizma koji bi bio nekakva mješavina građanskog i volksgeist nacionalizma budući da ga njegovi zagovornici ne lišavaju veličanja srednjevjekovlja.

Točno je također da su i ovo što Čengić zastupa europske vrijednosti. Opet istom logikom: on se nalazi u Bosni i Hercegovini koja je dio Europe i u kojoj se mogu naći mišljenja i politički koncepti slični onima koje on zastupa. No, bilo bi glupo pomisliti – ono što on misli – da Rusija nije dio Europe ili da križari poput Santiaga Abascala ili Mattea Salvinija nisu također dio Europe i konsekventno tome dio onoga što oni nazivaju europskim vrijednostima. Drugim riječima, europske vrijednosti nisu ništa drugo nego prazan označitelj u kojega se može staviti bilo šta, što smo na ovih nekoliko primjera i dokazali. Jednima služi kako bi legitimirali kršćansku uniju, dok drugima služi kako bi legitimirali svoj tip nacionalizma. Taj pojam zapravo nije ništa drugo nego konstrukcija sa jasnim ideološkim i političkim nabojem i sadržinom koja je potpuno beskorisna u analizi društvene i političke stvarnosti. Ako ćemo tjerati mak na konac, možda bismo mogli priupitati stanovnike Iraka ili Libije šta misle o europskim vrijednostima koje su im bombama donosili Blair i Sarkozy.


Darko Vujica, Prometej.ba