Danas se portali, facebook komentatori, bosanskohercegovački i svjetski, sablažnjavaju nad novom "naslovnicom" Charlija Hebdoa (ne radi se zapravo uopće o naslovnici, kako su naši mediji prenijeli, nego o crtežu unutar časopisa) nazivajući je sramotnom, a u njoj prebrzo iščitavaju da je uredništvo dječaka Aylana Kurdija koji se utopio, rasistički i uvredljivo prikazalo kao seksualnog manijaka.

Jasno je to svakome tko zna da satira nije jednostavno žutilo i provokacija zbog provokacije: ovom karikaturom ne vrijeđa se Aylana, niti se protivi migrantima, nego se Europljane, koji svoj odnos prema izbjeglicama temelje kako na fotografiji mrtvog dječaka tako i na medijskoj prezentaciji migranata kao seksualnih manijaka, suočava s njihovom vlastitom glupošću, rasističkom površnošću, licemjernom lakoćom kojom su u par koraka prešli od empatije do mržnje. Šta bi postao mali Aylan da je odrastao, provokativno je pitanje, na koje kad ga čujemo s pravom najprije zatvaramo oči i pravimo grimasu dok u nama raste osuda prema idiotskim urednicima časopisa kojima ništa nije sveto. No, na crtežu nije Aylan nego mi sami, mi smo napravili tih nekoliko koraka od suosjećanja do jedva dočekanog pristanka da u migrantima vidimo silovatelje, strane pohotnike koji pipkaju nevine Njemice.

Što bi Aylan postao da je odrastao - zato je pitanje o budućnosti Europe, kao što je karikatura savršeni prikaz njezine sadašnjosti. Iskešeno lice majmunolikog odraslog Aylana nerazumno je lice straha koje zamišljamo kad smišljamo kako bi se problem migranata trebao rješavati: restrikcijama, izolacijom, protjerivanjem...

Ovo je jedan od najuznemirujućih i najneugodnijih crteža koje je Charlie Hebdou ikad objavio i genijalan je jer odmah izaziva u nama gađenje prema slici nevinog mrtvog dječaka kojeg se predstavlja kao seksualnog manijaka. Ako je to vaša prva reakcija, onda je crtež uspio. Ali sačekajte malo i potrudite se razumjeti. Osudimo li prebrzo ovu skandaloznu karikaturu sakrit ćemo od sebe istinu o sebi. Perverzija nije u karikaturi nego u nama, ne shvatimo li - ona je u doslovnosti kojom čitamo, shvatimo li - u pristanku na priču da smo pogriješili što se ljude dočekalo kao ljude, kao one kojima smo dužni izići u susret.

Autor: Hrvoje Vranješ