Bio je drugi maj 1991. Te noći me je u studentskom domu “Stjepan Radić” na Savi, u Zagrebu, probudio bijesni glas Franje Tuđmana. On je tada, nakon stravičnog masakra nad hrvatskim, u klopku uhvaćenim policajcima, najavio definitivni početak rata u Hrvatskoj.

U glavni grad Hrvatske sam tog vikenda došao na polaganje ispita na postdiplomskim studijima iz književnosti. Već bijah odslušao sva predavanja, položio pola ispita, uzeo magistarski rad kod uglednog profesora i ekologa dr. Franje Grčevića...

Naravno, svi smo znali da se “kuha rat”, da je zajednička zemlja pred raspadom i da svako dugo putovanje – vozom se iz Konjica za Zagreb putovalo cijelu noć – predstavlja određen rizik. No, zanimljiv studij, susreti s kolegama, lijepa atmosfera među kolegama i želja da se novostečeno znanje zaokruži i “upakuje” u diplomu magistra – sve su to bili tako jaki motivi da ni ja, ni moje kolege iz raznih krajeva Juge nismo marili za moguće peripetije.

A onda se desilo ono čega smo se, ipak, krišom pribojavali. Baš na moj najomiljeniji praznik, masakrom u jednom malom hrvatskom selu je počeo rat.

Bunovan, ujutro sam sišao u studentsku menzu. Tamo ste, da biste dobili popust, pri plaćanju morali pokazati indeks. Rutina, reklo bi se. No, kad sam isti pružio ženi za kasom, zaledio sam se. U njemu je, pored mog, bilo i očevo, tipično srpsko ime. A u odjeljku za nacionalnost krupnim slovima je písalo: “Jugosloven”.

Ali žena me nije ni pogledala. Uredno mi je vratila indeks, pa sam uzeo tacnu s jelom i pošao prema prvom praznom stolu. Ali taj strah, tu iznenadnu ukočenost cijelog tijela nikada više nisam zaboravio.

I, više nikad, barem tim povodom, nisam otišao u Zagreb. Tog jutra sam završio moje studije. Profesora sam vidio još nekoliko puta, sve mu objasnio, ostali smo u odličnim odnosima. Bio je to stari partizan, častan čovjek koji se nikad nije “upecao” na otrovnu ješku nacionalizma.

U istom tom studentskom domu domaćin mi je bio zemljak iz Konjica, mlađi momak s kojim sam ranije često igrao pingpong. U stvari, on je tamo bio ilegalac, bez svoje se sobe “šetao“ od druga do druga. Nekad bi ostao bez kreveta, pa smo tako jednom noćili u malom vešeraju, na podu preko koga je bila prostrta samo deka. No, uvijek sam mu bio veoma zahvalan. U svom tom belaju nastojao se brinuti još i za mene, zȇmu iz zavičaja.

I baš se njemu, i to u rodnom kraju, kasnije desila jedna vrlo neugodna situacija. Bošnjak po nacionalnosti, on je, naime, u jednom trenutku u Zagrebu odlučio da promijeni vjeru. Postao je katolik. Meni to nije bilo ništa čudno, još manje frapantno. Njegova volja - njegova odluka. Zna čovjek, valjda, kako se u vezi s tim osjeća.

No, jednog vikenda je došao u Konjic, i otišao u crkvu, na nedjeljnu misu.

Hoće li vas iznenaditi, dragi čitaoci, ako kažem da ga, u našoj zemlji (pre)jakih identiteta, njegovi sugrađani nisu pustili da uđe u njihov sveti dom?! Jer kako će on, “prelivoda”, “poturica”, da se moli skupa sa nama?!

Treća pričica na temu identiteta odnosi se na pisca ovih redaka.

Odmah na početku međunacionalnih svađa i trvenja, kad se dolaskom Miloševića na vlast sve oko nas počelo opasno “ljuljati”, ja sam se odlučio intelektualno boriti za opstanak zajedničke države – ako treba i na drugim, puno labavijim odnosima. Organizacija kojoj sam pripadao zvala se UJDI. Već sam spomenuo da mi je u indeksu, pod stavkom „nacionalna pripadnost“, pisalo “Jugosloven”. Zaista sam cijelu tu državu osjećao kao svoju. Pa i kad je ista počela dobrano pucati po šavovima, i dalje sam vjerovao da se barem moj uži zavičaj može spasiti od nadolazeće kataklizme. Znam da to mnogima sada, iz ove perspektive, izgleda strašno naivno – možda je i bilo takvo – ali sam iskreno vjerovao u opstanak zajedničke BiH. Bili su mi naprosto nezamislivi nekakvi ekskluzivno “srpski”, “hrvatski” ili “muslimanski” kafići i kafane, sportski i športski klubovi, “naše” i “njihove” opštine i regije…

Zato i, kad je već bilo sasvim izvjesno da će zapucati, nisam otišao iz grada. A mogao sam. U tom mi je gradu bilo sve ono najvažnije: porodica, roditeljska kuća, dobar posao... Jeste, volio sam ja i očevo selo, i tu stranu familije, ali je sklonost ka urbanom, zajedničkom životu, ipak prevagnula. To je bio i ostao veoma jak dio mog identiteta.

Kasnije sam se silno razočarao kad sam vidio koliko malo nas je doista vjerovalo da nas “ništa ne može zavaditi”. Ali to je već neka druga storija. Čovjek, valjda, ima pravo i na zablude.

Katkad su mi drage moje rane …

Da zaključim: identitet je veoma složena, slojevita stvar. On uključuje mnoge različite faktore. Svoditi čovjeka na samo jedan, makar koliko jak dio cjeline, predstavlja grubo pojednostavljenje i osiromašenje njegove ličnosti. A svi oni koji nas na to tjeraju – država, crkva, institucije sistema – rade to samo i isključivo zarad sopstvene koristi. Zašto moj cimer iz Zagreba ne bi mogao promijeniti vjeru? Zašto ja ne bih mogao - kako neki žele da nas ubijede - biti i dobar Srbin, i Bosanac? Ili Bosanac, i Holanđanin?

Na kraju, da se poslužim jednim citatom iz knjige Amina Malufa, libanskog Francuza i kršćanina koji savršeno govori arapski i kome je vrlo bliska kultura vezana uz taj jezik. On u svojoj sjajnoj knjizi “Ubilački mentaliteti: nasilje i potreba za pripadanjem” ovako veli:

“Otkako sam napustio Liban da bih se nastanio u Francuskoj, koliko li su me samo puta pitali […] osećam li se ‘više Francuz’ ili ‘više Libanac’. Vazda odgovaram isto: ‘I jedno i drugo!’ Ne iz kakve brige za jednakost ili pravičnost, već zato što bih lagao odgovorivši drugačije. Ono što čini da sam ja ja, a ne neko drugi, jeste to što sam time na razmeđi dve zemlje, dva ili tri jezika, nekoliko kulturnih tradicija. Upravo to definiše moj identitet.”

Goran Sarić, Prometej.ba