Pitanje naziva predmeta na kojem djeca uče naš jezik u školama u javnosti se pretvorilo u pitanje naziva jezika. Objašnjeno je više puta da naziv B, H, S ne podrazumijeva nikakvo ukidanje jezika, ukinuti jezik je nemoguće, ne podrazumijeva ni ukidanje naziva jezika, djeca svakako u školama kažu u skladu s kojom normom se žele izražavati i to se poštuje.

Ipak, postoji određena fleksibilnost koju nacionalisti žele dokinuti kako bi dodatno homogenizirali Bošnjake. U Sarajevu, ili bolje reći u dijelu BiH s bošnjačkom većinom, još među građanima nije prisutan jezički nacionalizam u tolikoj mjeri da se na svako izgovoreno „opština“ prepoznaje, naprimjer, Srbin. Čak i ako se nekoga na osnovu govora prepozna kao etnički drugog u odnosu na Bošnjaka, on još ne postaje drugi u punom smislu te riječi jer ono „bosanski“ u svijesti velikog broja ljudi i danas uključuje i ono što je i „hrvatsko“ i „srpsko“ u jezičkom smislu te riječi. Pridjev bosanski još uvijek nije ekskluzivno bošnjački.

U tom nazivu „bosanski“ još uvijek ima ideje Bosne kao zajednice svih njenih građana iako je u Deklaraciji o bosanskom jeziku rečeno da je to jezik svih Bošnjaka i onih koji taj jezik doživljavaju kao svoj, dakle, u toj odrednici drugi su svedeni na nivo statističke greške.

Razdvajanjem ovog naziva, ukida se heterolingvalnost kao značajno lingvističko obilježje jednog dijela BiH i ova se zemlja svodi na tri homolingvalne zajednice gdje je granica jezika ustvari granica etnije. Tad ćemo imati uistinu tri različita jezika. Ne različita u smislu drugih jezika, već u smislu jezika drugih. Neće oni postati nerazumljivi niti će postojati stvarna potreba prevođenja s jednog jezika na drugi, radi se o obrnutom procesu, ne onome gdje ljudi prevode jezik, ovdje će jezik u svijesti slušaoca/čitaoca ljude prevoditi u druge.

Jedan je to od koraka bošnjačkog nacionalizma ka rastakanju Bosne i Hercegovine, srpski i hrvatski su svoje korake u tom pravcu potrošili.

Ta podjela trenutno je usporena odlukom Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo gdje se prisiljavanje roditelja da se izjasne za jedan jezik na kojem će im dijete pohađati nastavu ukida. Međutim, težnja ka tome nije dokinuta. Nigdje se kao na pitanju jezika bošnjački nacionalizam ne izjednačava sa srpskim i hrvatskim tako očito. U konačnici potreba je to za zaokruživanjem feuda bošnjačkih nacionalnih elita gdje bi nad svim što sadrži pridjev bosanski stvorili monopol povlačeći paralelu s jezikom.

Neko brzoplet mogao bi reći da je to tako bilo i dosad, da naziv „bosanski“ nije ništa drugo nego težnja bošnjačkih nacionalnih elita za monopolom nad Bosnom i asimilacijom drugih u Bošnjake. Kroz naziv bosanski ne mogu se argumentovati te tvrdnje makar se s tim nazivom identificirali samo Bošnjaci. On nije isključiv prema jezičkom naslijeđu koje drugi smatraju ekskluzivno svojim. Bosanski jezik je, naime, normiran iz više ideoloških perspektiva – uzmimo za primjer Rječnik bosanskog jezika Dževada Jahića i težnje BANU-a ka normiranju koje su nacionalističke, rigidne, isključivalačke, i novi Pravopis Senahida Halilovića, normativca koji radi sa sviješću da bosanski kao svoj jezik doživljavaju dominantno Bošnjaci, ali on te Bošnjake ne želi osiromašiti za jezičko naslijeđe BiH u njenoj cjelini niti njihovu komunikaciju dodatno obremenjavati nacionalizmom. Odvajanje bosanskog u nazivu predmeta od druga dva jezika naslanja se na prvu spomenutu normativnu težnju. Na definitivno isključivanje svega nebošnjačkog iz bosanskog, odnosno ispunjavanje svega što je važilo za bosansko bošnjačkim. Nema tu nikakve asimilacije, naprotiv, drugi bi se isključili iz bosanstva. Nema ni monopola nad Bosnom, već nad onim dijelom u kojem su Bošnjaci većina. Ostatak bi bio proglašen otetim i služio za stalnu političku mobilizaciju Bošnjaka na stranu nacionalizma i usađivanje vječnog straha kod njih od Srba i Hrvata. Po principu kako to radi srpski nacionalizam s Kosovom ili drugim teritorijama koje proglašava za otete od Srba ili kako to radi cionizam s mitskom zemljom Jevreja i sl.

Naziv predmeta B, H, S jezik i književnost upućuje djecu na bliskost tih jezika, na upućenost jednih na druge, na bezgrešnost miješanja normi, na jezik kao sredstvo komunikacije, a ne identitarne manipulacije, i sl. Tako nešto imalo je svog uticaja na to da bošnjačke nacionalne elite evo gotovo 25 godina nakon rata nisu uspjele stvoriti generaciju koja bi se isključivo izražavala na njihovom novogovoru. U RS-u govoriti „kahva“ znači ne samo ispasti iz zone komfora, ako ste kao takav pukim slučajem u njoj, već biti automatski isključen iz bilo kakve borbe za vlastiti bolji standard. Isto je ako govorite hiljada u dijelu BiH s hrvatskom većinom. Dakle, pitanje jezičnog standarda u BiH je pitanje i životnog standarda. Zato je bošnjačkoj nacionalnoj eliti važno ko kojim standardom govori i da se tog standarda drži dosljedno. Osim isključenja etnički drugih iz bosanskog, tako bi se isključio i ideološki drugi, „unutrašnji neprijatelj“.

Norma je uvijek izraz ideologije koja je kreira, a sadašnja norma, ona priznata od bošnjačkih nacionalnih i kulturnih institucija je procijeđena iz ideologije nacionalizma. Ona nije samo indeks pripadnosti etničkom identitetu, već i njegovoj dominantnoj ideologiji.

U konačnici, kakve to posljedice ostavlja na sam jezik? Svaki jezik oslonjen na artikulaciju prošlosti osuđen je na to da ubrzanim koracima završi u njoj. Jezici orijentisani na osmišljavanje budućnosti povećavaju svoj broj govornika. Ništa, naprimjer, ekspanziju jednog jezika nije učinilo toliko rapidnom kao što je IT učinio engleskom jeziku. Što bi se reklo, sami pali sami se ubili, da neće ubiti i one koji nisu dio njihove priče ali su prosto mjestom življenja osuđeni na borbu s njihovim izolacionističkim ciljevima.

Autor: Vedran Filipović/Prometej.ba