Privatno ne znam tko je Željko Belinić i nisam siguran da želim ikad saznati. Ne žudim da se osobno upoznam sa njime, mada će nam vjerojatno život ukrstiti puteve pa će se to jednog dana i dogoditi. Nezahvalno je upoznavati ljude o kojima si u svom umu već stvorio lijepu projekciju, nezahvalno je iz tisuću razloga, a ponajviše što je razbijanje moje projekcije neizbježno, a tomu Željko neće biti ništa kriv jer i on je čovjek, kao i svi mi. Možda voli glasno podrignuti kad popije čašu piva poput mene, a meni podrigivanje, sem ako ja nisam taj koji podriguje, uopće nije simpatično. Možda pljucka kad priča, možda ima neke tikove zbog kojih nas pojedini ljudi izuzetno nerviraju, a da oni sami za to nisu ništa krivi, pa se mi zbog toga osjećamo kao loši ljudi i imamo grižnju savjesti. Možda će u jednom trenutku, kao i mnogi ljudi iz kulture, reći kako slobodna borba nije sport već barbarizam koji treba zakonski zabraniti, a ja ću morati škripati zubima i prevrtati očima jer od takvih rasprava sam davno odustao. Moglo bi tu svašta nešto krenuti u krivom smjeru, a da on jadan ništa za to ne bude kriv.

Kad malo bolje razmislim nisam siguran da je Željko Belinić uopće stvarna osoba, iako sam sa njim u nekoliko navrata imao ugodnu komunikaciju putem poruka. U jednom trenutku me odvratio od ideje da - za kikiriki po kartici teksta - prevodim jedan krimić sa danskog jezika na hrvatski. Općenito, drago mi je kad mi se bilo tko javi putem društvenih mreža, a on mi se javio. Toliko drago da bih mogao izljubiti svaki pedalj asfalta od Esbjerga do Zagreba jer u dubini duše sam izuzetno usamljen čovjek. Ta moja usamljenost nije ona uobičajena usamljenost kakvu žive danski umirovljenici, ova moja je mnogo kompleksnija, oštrija i prodire ravno do kostiju. Meni društva u onom doslovnom smislu nikad nije falilo, pa mi ne fali ni u Danskoj, a i sam sebi znam biti vrlo ugodno društvo kad to hoću. Ova usamljenost je proizvod jedne čežnje za nečim što ne postoji i što možda nikad postojalo nije, a takvu mogu osjetiti samo pisci, izmješteni iz jezika i društvenog konteksta kojem svim bićem pripadaju. Nisam siguran da je Željko Belinić stvarna osoba ponajviše jer za to nema nikakvih materijalnih dokaza. Na svom privatnom profilu nema niti jednu svoju fotografiju, a ni Google pretraživač se nije pokazao kao efikasan u potrazi za istom. Ako to u našem narcisoidnom dobu selfija - odnosno „sebića“ kako su to preveli vječno kreativni autori hrvatskih tvorenica - nije dovoljno za uzbunu, onda ja ne znam što jeste. No svejedno, onaj očajnik u meni prihvatit će komunikaciju sa bilo kime tko se zainteresira za moje početničke književne pokušaje, pa taman to bila i komunikacija sa samim duhovima i ne bi mi to bilo prvi put.

Željko Belinić i jeste duh, taman on bio i stvarna osoba od krvi i mesa, što vjerojatno i jeste. Jedno ne isključuje drugo. On je dobri duh Facebooka koji lebdi iznad svih tih par milijardi profila i drago mi je da me taj duh pronašao nakon objave moje kratke priče na jednom portalu. Sam Bog zna da bih ja na njega teško naletio. Priče koju danas više nikad ne bi potpisao, priče zbog koje bi iskopao rupu duboku tri metra i zatrpao je tamo bez ikakvih počasti, onako kako u ratu sahranjuju pale vojnike u nekom šumarku, u trenucima kad se nema vremena za ceremonijalno opraštanje jer neprijatelj vreba sa svih strana. Držim da nema očajnije stvari od mladog pisca koji se silno trudi biti pametan u trenucima kad pametan još postao nije, u trenucima dok još nije dokučio da je za dobru književnost pamet i erudicija najmanje bitna stvar. Pametnih na ovom svijetu svakako imamo na bacanje, ali fali nam nekih drugačijih ljudi, a definitivno nam fali još pokoji Željko Belinić. Ovako je na njemu samome težak posao, da svoj profil pretvori u književni časopis, te da na njemu okupi sve one, anonimne, rasute, pisce i pjesnike, koji jedni za druge nikad ne bi čuli da nema njegovog profila. Tamo sam prvi put čuo za Moniku Herceg, odnosno ona je čula za mene. Tamo sam čitao pjesme jednog mladog pjesničkog genijalca Bojana Todorovića i još stotine drugih, što mladih, što starih književnih entuzijasta među kojima je nekolicina vanserijskih talenata. Objave sa njegovog profila su jedan od razloga zašto nikad neću guknuti niti jedne protiv društvenih mreža jer nikad nije problem bio u njima, već samo u nama ljudima, te načinu na koji te alate u ovoj informacijskoj eri koristimo. Uz njegove objave se čovjek osjeća nekako manje usamljenim na ovome svijetu i u tome se krije njihova najveća vrijednost.

Promatrajući svijet kroz profil Željka Belinića, neupućenom strancu bi se ovi naši prostori mogli učiniti kao jedno prekrasno mjesto na Zemlji, mjesto koje na serijskoj traci proizvodi prosvijećene ljude. To je naravno daleko od istine, ali baš zbog toga mi je njegov profil draga stvar. Takva vrsta eskapizma je melem na ranu, svima nama odraslim u ovom postratnom periodu, u zemljama natopljenim krvlju, u kojima je kultura i umjetnost potisnuta na margine društva i predstavlja samo smetnju vladajućima. Ne predstavlja im smetnju jer je umjetnost angažirana i provokativna, pa im se zbog nje same tresu fotelje. Ona to već odavno nije, niti treba da bude. Nije njeno da bude korektiv društva. Ona njima smeta iz istog razloga zbog kojih je smetala Hermannu Göringu, koji je rekao kad čujem riječ kultura odmah se hvatam za pištolj. Smeta im jer je nisu u stanju shvatiti, a sve što ne razumiješ automatizmom ti se učini opasno prijetećim. Tako je i naši vladajući ne mogu i ne žele shvatiti, stoga on nikad neće primiti niti jedne kune iz budžeta za svoj rad, ali nećemo se mnogo žaliti. Treba uvijek gledati stvari sa pozitivne strane, tako da je dobro sve dok se pištolja ne hvataju.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara