Mirko Filipović je za današnje standarde poprilično jednodimenzionalan i predvidljiv borac. Njegov borilački kredo oduvijek bijaše minimalizam. Ukočen i oprezan gard, bez rizičnog ulaženja u divlje boksačke razmjene, blagi pritisak prema protivniku i konstantno vrebanje prilike da se ispuca taj ubojiti hitac iz lijeve noge visoko u protivnikovu glavu. To ne znači da je Mirko bio dosadan borac, naprotiv, sva draž gledanja njegovih borbi bila je u isčekivanju tog lijevog high-kicka kojeg je on doveo do savršenstva kakvo više nikad neće biti viđeno u teškoj kategoriji slobodne borbe. U njoj danas vladaju borci kojima je bazična vještina hrvanje i kojima se noga ne diže sa poda ako za to nema nužne potrebe. U zlatno vrijeme japanskog PRIDE-a dovoljan je bio samo mali trenutak nepažnje svih tih, nama nebitnih, Wanderleia ovoga svijeta, da samo trepnu očima za nanosekundu duže od normalnog treptaja i već bi onesviješteni ležali na podu pokošeni tim atraktivnim udarcem. Takvu efikasnost, između ostalog, može zahvaliti svom southpaw gardu, odnosno tomu što je ljevak, a biti ljevak nikad nikome nije naškodilo. Svirali gitaru poput Jimmya Hendrixa ili se bavili jednom brutalnom i autodestruktivnom umjetnošću, uvijek će ti ljevaci imati jednu blagu, gotovo nevidljivu, startnu prednost nad nama dešnjacima, pogotovo u tom stremljenju ka genijalnosti. Mirko niti u jednom trenutku svoje karijere nije bio najjači borac na svijetu, ali od svih boraca bio je jedini koji je borbu pretvarao u umjetnost u samo jednom jedinom udarcu.

No neću vas daviti takvim detaljima. Sve vas koji osim Mirka ne znate nabrojati još tri borca, a pogotovo ne one koji se – sasvim opravdano – gnušaju sporta u kojem je dozvoljeno protivniku na podu zabiti lakat u glavu. Neću iako znam mnogo o samom sportu. Mnogo više nego što bi bilo koji pisac trebao znati o bilo kojem sportu, a pogotovo o ovako – barem kod nas – marginalnom sportu, nekoliko milja udaljenom od naslovne strane Sportskih novosti. Mirkova veličina, nezapamćena veličina za jednog borca na prostorima bivše države koja je još samo možda viđena u vremenu Mate Parlova, svakako najmanje ima veze sa njegovim pobjedama i titulama. Njegova veličina se krije u načinu na koji se smije, a po načinu na koji se smijemo mnogo toga govorimo o sebi i mnogo se iz tog smijeha može saznati o čovjeku. Tko želi saznati nešto o Mirku trebao bi potražiti na Youtubeu video isječak iz njegova gostovanja u Podcast Inkubatoru gdje voditeljici prepričava bizarne erotske podvige svojih suseljana iz Privlake kraj Vinkovaca i kroz taj smijeh će im se sve samo kazati. Mirko je sve ono loše u nama, čega se treba i bojati i groziti, ostavljao unutar ringa i kaveza, a u civilu bio i ostao jedan vedri topli čovjek velikog srca, koji udomljava svakog psa lutalicu kojeg sretne usput dok džogira po zelenoj magistrali poviše Gajnica i kasnije putem društvenih mreža traži za njih nove vlasnike.

On posjeduje jednostavnost čovjeka iz provincije koji nikad nije osjetio potrebu da se promijeni i prilagodi novoj sredini. Takvog uspjeh ne mijenja, kroz sve godine uspona i padova u karijeri ostajao je isti, unatoč, a možda čak i u inat svoj toj gordoj slavi i zamkama koje ona sa sobom nosi. Jer ništa ljudski karakter ne testira snažnije od slave. Jedino takvi jednostavni ljudi, unatoč urođenom mačizmu i višku testesterona, mogu javno priznati kako su umirali od straha pred svaku svoju borbu. Kako bi uvijek dok bi koračali od svlačionice do vrata kaveza pitali sami sebe, što meni ovo treba u životu, te bi si u takvim trenucima svečano obećavali kako im je baš ovo zadnji put i svaki put bi to obećanje zaboravili čim bi iz tog kaveza izašli, podignute ruke u zraku ili pognute glave, sasvim nebitno za ovu priču.

Mirko Cro Cop je bitan element popularne kulture u Hrvata, jedan od njenih najvrijednijih eksponata, ali ne samo u Hrvata nego i šire. Njegov status božanstva u svim republikama bivše Jugoslavije govori mnogo o toj sedmoj republici pokojnog Ante Perkovića, mnogo više nego što nam govori gostovanje Hladnog Piva u Sarajevu ili Bajage u Zagrebu. Mnogo više nego što nam govori čitanost knjiga Miljenka Jergovića u Beogradu ili popularnost romana Bekima Sejranovića u Splitu. Govori nam više jer za razliku od umjetnika i intelektualaca, sportaši su oduvijek bili skloniji napadnom isticanju svog nacionalnog identiteta, dapače hrvatstvo je bilo dio njegovog vizualnog identiteta i brenda od samog početka karijere, što kroz nadimak hrvatski policajac, što kroz šahovnicu na gaćama, a to njegovo domoljublje sa ljudskim licem, koje nije isključivalo onog drugoga, nikad nije zasmetalo obožavateljima u Beogradu i Sarajevu. Paradoksalno zvuči, ali imam dojam da su ga zbog takvoga hrvatskog domoljublja još i više voljeli. Zato Mirko danas u svojoj dvorani i može „odgajati“ jednog Beograđanina Darka Stošića koji nastupa sa dvoglavim orlom na gaćama, a da od toga nitko ne pravi neku patetičnu priču o bratstvu i jedinstvu, jer takva priča obojici nije uopće potrebna.

Mirko se prije nekoliko tjedana umirovio od profesionalnog bavljenja slobodnom borbom, a meni je pripala nezahvalna dužnost ispisivanja epitafa živom čovjeku. Sportaši su jedini ljudi koji umiru dvaput. Prvi put umru kad završe profesionalne karijere u sportu koji im je obilježio cijeli život, a drugi put umiru na isti način kao i svi mi, onda kad im je zapisano. Mirko se od slobodne borbe oprašta u 44. godini života i na nizu od deset uzastopnih pobjeda nad izuzetno relevantnim protivnicima, među njima dvije nad zlatnim olimpijskim judokom Satoshiem Ishiem. Japanca je Mirko u te dvije borbe fascinirao svojim borilačkim iskustvom, toliko da je prestao biti Japanac. Odrekao se japanskog državljanstva u korist hrvatskog i danas živi u Zagrebu. Šest dana u tjednu, dva puta dnevno, trenira sa Mirkom u njegovoj dvorani u Gajnicama i nastavlja graditi karijeru pod hrvatskom zastavom. Mirko je dobio moždani udar koji je uslijedio zbog puknuća vratnih žila plativši tako cijenu izloženosti spartanskim treninzima koja se protegla na dva i pol desetljeća. Ne brinite se, biće on dobro, već za tri mjeseca biće u punom treningu, ali se više nikad neće boriti, štoviše neće raditi niti sparinge jer bi svaki, čak i blaži udarac u glavu mogao biti poguban. Znam da će mu to teško pasti, znaju to svi sretnici koji su otkrili u čemu se krije njihova životna strast, a on u svojoj više neće moći uživati. Za razliku od glazbenika koji do smrti imaju privilegiju da prebiru prstima po gitari, za razliku od velikih pisaca koji ginu u riječi, a da za života možda niti jedno djelo neće objaviti, Mirko svoju umjetnost više neće moći stvarati. Teško je biti Van Gogh bez kista u ruci i čekati na vječnost promatrajući prazno bijelo platno. Teško je biti Cro Cop i promatrati kavez u svojoj dvorani u kojem nikad više nećeš sparirati. Teško i meni sve to pada jer sam sebičan, pa ne volim gledati kako se moji idoli umirovljuju. Umirovljenja sportskih heroja našeg djetinjstva jedan je od bolnijih sudara sa činjenicom kako i mi polagano, ali sve primjetnije i nepovratnije, starimo.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara