Prošli tjedan sam prisustvovao koncertu njujorškog benda Brass Against u Koldingu, malom gradiću u srcu Julanda, a opet dovoljno velikom da u njemu postoji probrana publika za ovakve i slične kulturne događaje. Tko je željan usporedbe Danske sa Bosnom, evo jedne zgodne prilike da svi pokušamo zamisliti gostovanje njujorškog benda u Donjem Vakufu, koji zajedno sa Gornjim Uskopljem i Bugojnom ima otprilike podjednako stanovnika kao Kolding i njegova okolica. Ako baš damo mašti na volju, a zašto ne bi, pokušajmo zamisliti dvije škole rock'n'rolla pod jednim krovom.

Elem, Brass Against nije autorski bend. Radi se o skupini vrhunskih glazbenika koji su uigrani do te mjere da uživo zvuče isto, a možda čak i bolje nego na studijskom snimku. Svojom energijom, žustrinom i korištenjem puhačkih instrumenata podsjećaju na kultni zagrebački bend Kawasaki 3P, ali tu svaka sličnost prestaje jer kod njih nema autoironije, infantilnosti, kao niti želje da rasplešu i zabave publiku. Oni su na pozornici najviše radi sebe samih, a dojma sam da to uopće ne skrivaju. Brass Against je projekat kojem cilj nije umjetnička afirmacija autorskog rada, već nešto sasvim drugo, nešto što nema mnogo veze sa umjetnošću, a možda upravo u tome jeste velika umjetnost. Brass Against oslobađa pravednički gnjev na bini, kako svoj, tako bogme i naš. Onaj gnjev koji se stvori u čovjeku kad provede pet minuta u razgovoru sa ignorantskom budalom, onaj gnjev koji se stvori kad živi u okruženju glasača Željka Komšića ili pak onaj gnjev koji se rađa dok sluša dubok i emotivan govor Bojana Glavaševića u saboru vezan uz izbacivanje Dnevnika Anne Frank iz obvezne lektire, dok se u međuvremenu uvaženi zastupnici hihoću, došaptavaju i korziraju sabornicom kao lisice kroz šumu. Turneja koju su nazvali The Resistance Tour liječi upravo takve duševne boli. Živjeti u eri Donalda Trumpa ovim ljudima – slobodnim umjetnicima, multinstrumentalistima, odraslim u New Yorku, metropoli svih metropola – pada teže nego nama deveranje sa našim mamlazima. Njihov strah od gubitka slobode je puno veći od našeg koji slobodu još otkrili nismo, njihov strah od zidova je mnogo veći od našeg koji život bez zidova iskusili nismo. U usporedbi sa umjetnicima iz New Yorka, mi smo dojenčad u vječnoj potrazi sa velikom sisom velikog vođe kojem ćemo pokloniti glas na izborima, a sloboda bez puške u ruci nama je poprilično zbunjujuć oksimoron. Zato mi je blizak sav taj gnjev, sva ta žestina koju isporučuju dok sviraju obrade pjesama buntovničkih bendova uz koje sam odrastao poput Toola ili Rage Against the Machinea. Blizak mi je velim, ali za razliku od njih, ja sa svojim gnjevom ne znam što da radim. Često se poistovijećujem sa onim likom iz Azrine pjesme koji psihijatru govori: „Doktore, što se to događa sa mnom, osjećam se čudno. Uznemiruju me noćne polucije i boli me glava, profesor sam u srednjoj školi tamo predajem neka lijeva prava.“ Možda je takva sudbina svih bića lošeg sluha. Preostaje nam samo vrisak ili u gorem slučaju prosipanje žuči kroz Facebook statuse.

Brass Against svoju gorčinu kanalizira u kakofoniju bukepredvođeni energičnom Mayom Azucenom, ženom od čijeg glasa sve dlake na tijelu skaču u stav mirno, ženom čiji egzotični seksipil istovremeno uzbuđuje i plaši, humanitarkom, bivšom kulturnom veleposlanicom američke vlade, a na našim prostorima poznatom po suradnji sa Gibonnijem i pokojnim Oliverom.Ženom koja me na druženju poslije nastupa zagrlila, poljubila i čavrljala sa mnom kao da se znamo sto godina. Sve to sa silnom djetinjom potrebom da me impresionira sa svime što zna reći na hrvatskom jeziku. Prepao sam se te silne naklonosti koju nisam ničim zaslužio, ali opet u svemu tome nije bilo baš nimalo prijetvornosti, kurtoazije, laži, što je jasno svakome tko je te večeri imao priliku prisustvovati koncertu. Nakon toliko izbačenog sirovog gnjeva i nekoliko orgazmično proživljenih katarzi sa mikrofonom u ruci, sve što čovjeku preostaje kad se zavjese spuste su ljubav, sreća i silna potreba da to dvoje sa nekim podijeliš.

Kasnije te večeri vozio sam se autoputom prema Esbjergu. Maštao sam da sviram gitaru u nekom njujorškom rock bendu, da provodim mjesece u velikom autobusu. Kako imam seksualnu aferu sa sviračicom flaute koja nas prati na turneji, a koju oboje moramo skrivati od ostatka benda kako se ne bi narušila harmonija ljudskih odnosa, pogotovo što je i više nego očigledno da se bubnjar pali na nju. Trajalo je to sve dok mi se nije upalila lampica za gorivo. Djevojka sa suvozačkog mjesta ne svira flautu već drži mobitel u ruci. Nakon google provjere reče mi kako do Esbjerga više nema niti jedne benzinske. Onda sam počeo maštati da će rezervar izdržati do izlaska sa autoputa. Izdržao je!

Razmišljao sam o glazbi, o tome koliko mi je nekad značila. Znači mi i danas, ali više nemam šanse sa novim bendovima uspostaviti emocionalnu povezanost kao u ranoj mladosti. Postoji taj trenutak u životu. Osjetiš da si počeo stariti, da više nisi mlad, zaigran i lud kao nekad. Za mene je to bio onaj trenutak kad sam shvatio da me više ne zanima nova glazba, novi trendovi, trenutak kad sam počeo zatvarati oči pred budućnošću jer mi je melankolija sjetne i donekle izmaštane prošlosti postajala sve ugodnija. Brass Against me podsjetio na tu prošlost, podsjetio me na to radoznalo dijete bujne mašte koje je ostarilo prije vremena.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara