Eskapizam u književnosti nije nužno loša stvar, ali često se veže uz literaturu vrlo niske umjetničke vrijednosti, a to – što logično, što paradoksalno – uglavnom znači višu komercijalnu vrijednost. Jedan od najpoznatijih predstavnika takve književnosti je planetarno popularni brazilski pisac Paulo Coelho, autor kultnog Alkemičara.

Kao mladom nadobudnom intelektualnom huligančiću, Coelho mi je bio crvena krpa. Kad bi netko spomenuo Coelha u mome društvu, zarežao bih poput gladne hijene. Coelho nema pojma o životu, mislio sam u sebi, a ako ima onda je žešći prevarant. Jučer, kao i danas, bila je to dogma koje se nije pametno odreći ako želiš biti relevantan u ekskluzivnim književnim krugovima. Brazilac postade niže biće na kojem svoje komplekse liječi intelektualac u pubertetu. Bez novca, obrazovanja, posla, budućnosti, priznat ću da mi lijepo bijaše tješiti se vlastitom pameću koja – za razliku od ostalih budala – Coelha nikad neće popušiti. Negdje usput čovjek i odraste, život mu lupi par šamara, pa se tako i otupi ta kritička oštrica. Ne pušim ga ni danas, ali sam postao ravnodušan u svom stavu prema njemu. Posebno otkad je refleksna buntovnička mržnja splasnula pred krupnim izazovima koje život nosi. To ne znači da sam stigao do one razine prosvjetljenja gdje bih mogao kao Meša Selimović napisati da nemam dva srca, jedno za mržnju, drugo za ljubav. Ni u kom slučaju, premlad sam da bih bio tako pametan. Samo je stvar što sam dosad shvatio kako na ovom svijetu ima dovoljno onih koji zaslužuju malo više moju mržnju. Kao što sam shvatio da za pravednički gnjev valja izabrati pravu metu. Bez prave mete gnjev prestaje biti pravednički i pretvara se u predsoblje nervnog sloma.

Nemam više vremena mrziti Paula Coelha. Sasvim mi je dovoljan jedan Viktor Orban. Uostalom, čemu mrziti pisca koji svojim čitateljima uglavnom objašnjava kako su posebni, kako trebaju slijediti svoje snove i kako je život magija. Kako će nakon svake kiše ugrijati sunce. Što je točno tu negativno osim pretjerane naivnosti i metafizičkog pojednostavljivanja stvari? Da li sam ja glup čovjek ako sam kroz život naučio više cijeniti naivne nego prefrigane osobe? Zašto sam shvatio da bez zadržavanja određene razine naivnosti u duši ljudska dobrota krvari te na koncu umire? Da li sam eskapist ako držim da je Coelho potreban ovom svijetu koji je ranjen i mahnit od životnih trauma? Potreban je slomljenom srcu koje nikad nije imalo prilike intelektualno napredovati do razine gdje bi mu Coelho postao providan, a kojem je očajnički potrebna utjeha jer su mu kola života pregazila kičmu. Potreban je na isti način kao što je Isus potreban kršćaninu, a kraj takve potrebe prestaje biti važno što o kršćanstvu Nietzche piše u Antikristu. Potreba će uvijek biti snažnija od razuma, a to najbolje znamo svi mi koji imamo potrebu biti pisci. Postojao Bog ili ne, postojala magija u životu ili ne, ljudska potreba za utjehom i nadom je genetski uvjetovana mentalna neuroza od koje se čovječanstvo nikad izliječiti neće. Eskapistička književnost je popularna zato što je potrebna svakoj fizički i psihički maltretiranoj ženi od strane njenog psihotičnog supruga. Kad takva konačno skupi odvažnosti prekinuti agoniju od braka, objaviti selfie na Facebooku i napisati status: „Razvedena žena, majka, kraljica“ pošteno je u tome nazrijeti Coelhovu magiju. Koliko god njena odvažnost „nama pametnima“ smiješna bila. Također više ne smatram mudrim podcjenjivati njegovu ulogu u našem društvu u kojem ti od djetinjstva nitko ne govori dream big, ali zato svi znaju da tko visoko leti, nisko pada. U društvu koje više nikad neće iznjedriti novog Nikolu Teslu, ali vjerojatno hoće pokojeg Milana Lukića.

Paulo Coelho u tehničkom smislu jeste pisac, ali to što on piše nije književnost. Pravi pisac mora biti filozof u konstantnom intelektualnom razvoju. Netko tko će sebe ubijati dijalektikom u potrazi za odgovorima na filozofska pitanja. Pravi pisac nikoga ne tješi već donosi istine, a istine ponekad nisu ugodne. Pravi pisci često završe prezreni od društva za života, a zasluženu pažnju dobivaju posthumno. Stoga je suvišno raspravljati da li je Coelho dobar ili loš književnik. On nije književnik već pisac knjiga o samopomoći koje su upakirane u romane. Za razliku od većine autora knjiga o samopomoći, Coelho je pismen čovjek koji posjeduje imaginaciju i zanatsku vještinu pisanja romana. On je majstor koji bušilicom izbuši rupu u zidu, usisavačem pokupi prašinu iz rupe, gurne tiplu i u nju uvrne šeraf. Svaki njegov roman robuje istom principu, repeticija sa varijacijom, a takav je čak i kad se trudi pisati drugačije. On je prosječan psihoterapeut za prosječnog čovjeka kojem roditelji u djetinjstvu nisu poklonili dovoljno ljubavi i pažnje. Koji mu nisu usadili samopoštovanje i vjeru u sebe. Koji mu nisu rekli da može ostvariti sve svoje snove ako je spreman na rad, žrtvu i odricanje.

Pomirio sam se sa Paulo Coelhom u trenutku kad sam odlučio vjerovati kako nije manipulator koji prostituira duhovnost već da zbilja vjeruje u ono što piše. U Bosni narod voli reći pođi od sebe kad pokušava razumjeti drugog. Pa evo, pođoh od sebe. Ako u životu zaradim par stotina milijuna dolara od svog pisanja, svjedočit ću kako je život magija tako strasno da mi premca biti neće. Postat ću karizmatik koji neće samo pisati knjige. Iscjeljivat ću pogledom tako efektno da će i Braco sa Srebrenjaka jednom u životu naučiti što znači imati konkurenciju. Da vidite što znači zahvalnost Bogu i Svemiru, da vas naučim kako se ljubav širi kao dopisnik Prometeja iz nimalo skromne vile na Bahamima.

Dragi čitatelji, sve što želim je mir u svijetu i par stotina milijuna dolara. Čitajte me i sljedeće srijede ako nemate ništa pametnije za raditi.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara