U čemu je razlika između pisanja autobiografije i fikcije? Nije to lagano pitanje ako uzmemo u obzir varljivost naših sjećanja i čudnovate mehanizme ljudskog uma koji uglavnom pamti ono što želi i što mu pomaže da preživi. Da li je uopće moguće napisati ispovijed prošlosti koja bi svjedočila istinu? Golu i sirovu istinu, neoštećenu ušminkanim projekcijama na vlastitu prošlost koja nam uvijek sa distance izgleda ljepše nego što je ona doista bila. Čini mi se da norveški pisac Karl Ove Knausgaard uspješno izbjegava tu i slične zamke u koje bi manje vješti pisci lakoćom upali. On nonšalantnom lakoćom priziva mučna sjećanja i opisuje traumatična iskustva iz svoje prošlosti. Lakoćom pokraj koje bi Jung i Freud ostali bez teksta. Običan čovjek takve stvari potiskuje u podsvijest u naivnoj nadi kako će na taj način zauvijek nestati, a Knausgaard ih izbacuje van na površinu ne pitajući za cijenu koju to sa sobom nosi. Navodno su zbog njegove književnosti prekinuti odnosi između njega i pojedinih članova uže i šire obitelji, što je svakom piscu siguran znak da nešto vraški dobro radi. Ipak treba naglasiti da Moja borba nije autobiografija, njemu je vlastiti život poslužio kao predložak stvaranju književnog svijeta koji može, ali i ne mora imati dodira sa istinom. Priznanjem samog autora dobar dio zbilja jeste istinit, pogotovo onaj koji se odnosi na Knausgaardov odnos sa ocem, a da li je sve napisano istinito nije uopće bitno, sa takvim pitanjima ne vrijedi se previše zamarati.

Dok piše, Knausgaard ne diže spomenik svom liku i djelu, nisam zamijetio taj „tipični skandinavski narcizam“ koji su mu pojedini imputirali. Ne postoji stvar koja me više iritira od internet psihologa amatera koji drugog i drugačijeg nastoje diskreditirati svojim dijagnozama, a koji su istovremeno nesposobni da shvate kako je upravo ta njihova potreba da druge konstantno psihoanaliziraju, da pucaju na njih iz svog pištolja na ćorke dijagnoza sama za sebe, mnogo gora i opasnija od narcizma. Napisati književno djelo inspiriran sobom i svojim životom nije ništa novo. Danas to možemo smatrati i trendom u književnosti za kojim posežu gotovo svi. Ipak napisati to u kompletu od šest knjiga, na 3600 stranica, uistinu nije uobičajeno. Za to treba kockarska hrabrost, a ona kod bolesnog narcisa nije uobičajena. Takvi neće igrati ruski rulet sa svojim ugledom koji je Knausgaard zaigrao sa ovim knjigama i nikad se ovako hrabro neće ogoliti do kostiju.

Možemo pričati o njegovom zdravom narcizmu koji je u književnosti uobičajena, dapače poželjna pojava. Na takav narcizam mu prigovor mogu dati samo oni koji ovakvu književnost, baš kao i okolnost pod kojima ona nastaje, nikad neće razumjeti. Držim da nema ništa bolesno javno napisati da mu vlastita djeca, koju voli više od svega, ipak nisu smisao života. Nema u tome grijeha, pogrešno bi bilo to misliti, a zbog društvenih normi ne usuditi se izgovoriti to naglas. Da bi se shvatio Knausgaardov „narcizam“ potrebno je poznavanje osnova skandinavskog mentaliteta i sustava vrijednosti koji oni njeguju. Razvijanje individualizma, neophodnog za svakog pisca, nigdje nije lako i na bilo kojem djelu našeg planeta snažan individualac na svome putu imat će prepreke, odnosno imat će svoju borbu. Na sjeveru našeg kontinenta razvijanje individualizma još je teže zbog skandinavske sklonosti kolektivizmu kao idealu. O tome je još prije 85 godina pisao dansko-norveški pisac Aksel Sandemose u svom djelu En flykting korsar sitt spår.Radnja romana se dešava u izmišljenom gradu Janteu koji ima svojih deset zakona, a prvi od njih glasi: Nemoj misliti da si netko i nešto. Karl Ove Knausgaard, na svu sreću, ipak se usudio pomisliti da je netko i nešto.

Tko je Karl Ove Knausgaard? Ako pitamo njega, nitko poseban, mada se u pojedinim djelovima druge knjige uspoređuje sa anđelom, odnosno njegov prijatelj ga uspoređuje, a on o toj usporedbi ozbiljno promišlja. Metafizici života koja književniku zna biti uteg oko vrata ipak pristupa dosta sramežljivo i u tome se vidi sva skromnost njegovog bića. Tvrdi da sve što je naučio o životu jeste da ga treba izdržati, da ga nikad ne treba dovoditi u pitanje, a čežnju koja se usput stvara sažeti pisanjem. Njegova Moja borba je postala svjetski književni fenomen, a on najprepoznatljivije lice literarnog svijeta koje nam se sa naslovnica smiješi svojim dubokim plavim očima i prosijedom dužom kosom kao utjelovljenje nekog super moćnog bića iz nordijske mitologije.

Moja borba nije tečno i pitko štivo kao većina književnog prijevoda koji nam masovno stiže iz Skandinavije u posljednjih desetak godina, a koje ljudi na našim prostorima automatizmom vežu uz manje vrijednu literaturu. Dalo bi se i o tome raspravljati jer smatram da Jo Nesbo ili Stieg Larsson nisu pisci šund literature, štoviše kroz žanr krimi romana kvalitetnije su demistificirali skandinavsko društvo odrađujući to usputno, između redova, nego mnogi drugi pisci sa sjevera kojima je ono bilo glavni stvaralački pokretač. Npr. poput mladog danskog pisca Kristiana Banga Fossa, dobitnika nagrade EU za književnost i njegovog solidnog satiričnog romana Smrt vozi Audi u kojem je demistificiranje danskog društva ponekad toliko napadno da dolazi do one granice kad postaje iritantnoi primorava čitatelja da zatvori knjigu. Dok čita Knausgaarda pravi čitatelj neće okretati stranicu za stranicom. Ne zato što je teško razumljiv jer on to uopće nije, već zato što brzim čitanjem moglo bi se desiti da mu promakne nešto bitno i vrijedno. Nije to ona pozornost kakvu iziskuju pisci slojevitih književnih djela poput Pamuka, Murakamija ili drugog norveškog pisca Larsa Sabbye Christensena, koji nije doživio ogromnu slavu poput navedenog dvojca, ali ga u očima ovoga čitatelja to ne čini ni na koji način manjim. Više je to ona vrsta pozornosti divljenja nečemu lijepom, kao kad uberemo divlju ružu kraj puta i stanemo je promatrati iz raznih kuteva, prinositi je svojim nosnicama i sa uživanjem udisati zamaman miris koji nas, empirijski dokazano, čini sretnijim osobama. Strah od debljine knjige u ovom slučaju je apsolutno iracionalan.

Svima bih toplo preporučio da – ako već ništa drugo – pročitaju barem treću knjigu, njegov portret umjetnika u mladosti kao vlastiti obračun sa demonima sjećanja na rano djetinjstvo u kojem je zablistao do kraja, iako su ta sjećanja sve samo ne blistava. Radnja se dešava na otoku Tromoyi u skromnoj obiteljskoj kući Knausgaarda kojom vlada autoritativni otac kao glava obitelji, ugledni član društva, provincijski političar i nastavnik u školi. Fasada skladne obitelji se kao i uvijek u životu sjaji, ali ono što se dešava unutar zidina tog svijeta šokirat će svaku osjećajnu čitateljsku dušu ali i potvrditi nepisano pravilo kako se briljantan i oštar um nikad ne rađa u idealnim uvjetima. Ono što je bilo prokletstvo za hipersenzibilno biće mladog Karla Ovea, pretvorit će se kasnije kroz život u njegov najveći blagoslov i sva ta borba stvorit će od njega pisca kakav je danas. Pišući o svojim prvim traumama koje će ga trajno obilježiti, ali isto tako pišući o onim ljepših stvarima poput prvih ljubavi ili bijega od surovosti života kroz čitanje knjiga i stripova, Karl Ove Knausgaard je demonstrirao vrhunac svog spisateljskog talenta i u potpunosti opravdao sav hype književnog svijeta koji se, sa punim pravom, obrušio na njega.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

16.2.2018.

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.