Novac u fizičkom smislu, u obliku vrijednosnih papira ili metalnih kovanica, u Danskoj će uskoro prestati postojati. Ne znam što bih o tome trebao reći, a to je valjda najgora stvar filozofa koji od rođenja voli imati vlastiti stav o svemu. O ovom ne znam što da mislim, a neka me neobjašnjiva tuga i melankolija uhvatila od kad sam se sudario sa tom činjenicom. Zbunjen sam životom u zemlji koja je po „kompjuterizaciji“ svoga društva barem dvadeset godina ispred Njemačke i Francuske, a o Balkanu da ne trošimo riječi. Iz današnje perspektive sva moja sjećanja na one silne šaltere, čekaonice, biljege, pečate, javne bilježnike, čine mi se kao alanfordovski paralelni svemir u kojem sam umislio da sam nekad živio. Iz danske perspektive bahato ću zaključiti da mi naša društva djeluju čudno, ali svejedno ih volim, baš kao što roditelj voli svoje dijete sa posebnim potrebama. Kad čujem da je u Hrvatskoj porezna zatvorila kafić nekome usred turističke sezone, jer su mu pronašli dvadesetak kuna viška u kasi, ne možeš da ne osjetiš altruističku ljubav uzrokovanu državnom simpatičnom maloumnošću; tom starom svijetu koji još smatra da je šiba odgojna metoda ne smiješ ništa zamjeriti. Nisu oni krivi što su takvi, uostalom ja sam njihov, oni su moji, ne zna se tko je gori, a sve ovo u Danskoj mi postaje malo previše dok gledam kako novac u fizičkom smislu nestaje.

Nedavno sam razgovarao oko ove teme sa ocem koji živi u Minhenu, a njegovi dojmovi govore da je u Njemačkoj keš i dalje uobičajen, baš kao na Balkanu. Osjetio sam ljubomoru što u Danskoj nije tako. Teško mi je prihvatiti da se više nikad neću u birtiji, onako mangupsko provincijski, uhvatiti za zadnji džep traperica, izvaditi deblju gutu sa gumicom, baciti je na šank odlučno i dreknuti iz sveg glasa: daj meni, daj svima. Bez te ritualne demonstracije moći, čašćenje drugih ljudi gubi svoju draž. Teško je nekad seljačiću poput mene živjeti u zemlji gdje svatko plaća svoje piće i gdje će - Bože me sačuvaj - novac uskoro nestati. To je neminovnost koju budućnost nosi sa sobom i dosta je jednostavno donijeti taj zaključak nakon nekoliko mjeseci života ovdje, čak i ako ništa o tome niste pročitali.

Direktor Jysk banke Anders Dam je izjavio da se ne treba uvoditi zabrana gotovine koja se najavljuje do 2025. godine. Po njegovom mišljenju takva zabrana bila bi kontraproduktivna i postojala bi realna mogućnost da se Euro nametne kao alternativna valuta. Gotovina bi se treba koristiti sve dok ne „umre“. Nisam stručnjak za ova pitanja, ali smatram da je upravu. Nestat će potrebe za gotovinom bez bilo kakvih zabrana, a ta potreba je i danas gotovo pa nepostojeća. Gledajući na stvar iz osobnog iskustva, da tu i tamo ne volim zapaliti joint, ne bih imao razloga podizati novac sa bankomata. U dućanu kupuješ litru mlijeka, prisloniš karticu na uređaj i u roku dvije sekunde cijeli proces je završen. Sve funkcionira preko čipa, čak se više ne gubi vrijeme na ukucavanje pin koda. Neovisno o iznosu koji trebaš uplatiti, radilo se o računu od 5 kruna u fotokopirnici ili par tisuća kruna u IKEA-i, posegnućeš za karticom bez previše razmišljanja. Ljudi su toliko prihvatili digitalne oblike plaćanja da je keš u ruci postao muzejski eksponat nekog davnog prošlog vremena, poput krapinskog čovjeka ili stećaka. Nije mi se jednom desilo da me konobari po noćnim klubovima promatraju sa mržnjom u očima kad bih odlučio svoje piće platiti gotovinom i na taj način zakomplicirati njihov posao.

„Pokušajte pitati kako izgleda novčanica od tisuću kruna? Većina neće znati, a mnogi od nas više uopće ne koriste gotovinu.“ – izjavio je Jan Daamsgard, voditelj odsjeka za digitalizaciju i profesor na prestižnoj poslovnoj akademiji CBS u Kopenhagenu.

Statistike govore da osam od deset Danaca isključivo koriste digitalne oblike plaćanja i po tomu je Danska lider u europskoj uniji. 46 % Danaca u ovome trenutku u svojim džepovima ima manje od stotinu kruna. Gotovina u svim transakcijama na državnom nivou pala je ispod 25%. Ovakvu efikasnu digitalizaciju mogu zahvaliti i mobilnoj aplikaciji MobilePay koja je digitalno plaćanje još više pojednostavila. U nekoj daljoj budućnosti, čak će i kartice postati suvišne. MobilePay je danas gotovo obavezna mobilna aplikacija za sve koji žive u Danskoj i preko nje se može plaćati gotovo svugdje. Ako poželiš nekom prijatelju posuditi novac, ne treba ti njegov OIB, žiro račun, ovaj broj ili onaj broj. Nitko ne mora ići do bankomata. Jednostavno mu pošalješ SMS. Vuk sit, ovce na broju.

Danci su ljudi koji su neopterećeni novcem, iako je konzumerizam i dalje dominantni životni stil. Natječu se oni često u dizajnerskom namještaju u svojim kućama, radnička klasa voli na zidovima objesiti umjetninu za koju moraju izdvojiti jednu mjesečnu plaću, set Copenhagen Royal posuđa u kojoj jedan plitki tanjur košta 100 eura i dalje će biti u prodaji, sve je to stvar folklora, ali o novcu se ne priča previše. Ta neoptećenost će se sa godinama još dodatno smanjivati. Teško je biti opterećen nečim što ne postoji u fizičkom formatu, nešto što je na nekom digitalnom „Cloudu“, a čega svi imaju dovoljno da pokriju svoje potrebe. Digitalizacija ostavlja svoje tragove gdje god čovjek da baci pogled. Dvije godine nakon mog preseljenja u Esbjerg, nestala je pošta sa glavnog trga, a na njenom mjestu je otvorena nova pošta. Samo što ta nova pošta nema veze sa poštom iako se zove isto. Pošta je danas u prizemlju restoran, na prvom katu noćni klub, a na trećem ekskluzivni restoran čije su me cijene toliko prepale da ga još nisam posjetio. Prije nekoliko mjeseci sa glavnog trga je nestala glavna državna banka, tj. DanskeBank. Preselila se na periferiju, a sa sobom je odnijela i vanjske bankomate. Ja sve to gledam, blejim zbunjeno poput ovce i kao što već rekoh na početku ovog teksta – nemam pojma što o svemu tome da mislim.

Autor: Armin Harambašić. Prometej.ba

Facebook: @arminhara