Pitao me jedan poznanik zašto pišem hrvatskim jezikom? Zašto pišem tko umjesto ko, zašto nogomet umjesto fudbal, čemu tisuća kraj lijepe naše hiljade? Poznajemo se dovoljno da sam uvjeren kako mu namjere nisu sumnjive i kako se radi o čistoj radoznalosti koja nije potaknuta nacionalizmom. Odgovor na njegovo pitanje se ne može dati u jednoj rečenici, što sam mu i rekao, a čini se da je on to shvatio kao izbjegavanje odgovora. Upravu je, ponekad zbilja nemam živaca za slična pitanja, ali suštinski rekao sam istinu. Ako je Bogu trebalo šest dana da stvori svijet, meni treba barem dvije kartice teksta da odgovorim na tako kompleksno pitanje. Dvije kartice koje mogu poslužiti kao kretivni moodboard za nekoliko velikih romana jer da bih ponudio odgovor moram prvo objasniti od čega je stvoren moj vlastiti svijet. U tom objašnjavanju Knausgård napisa šest knjiga. Svaka toliko debela da bi usmrtila pješaka na ulici ako bi mu pala na glavu u slobodnom padu sa petog kata, odnosno petog sprata.

Ima jedan dobar vic, davno sam ga čuo, a sad mi ga zgoda ponoviti. Upitaše filozofa da li se drogira, a on odgovara: u jednu ruku da, u drugu ruku ne. Taj isti odgovor jedino mogu ponuditi kad me netko upita da li se osjećam Hrvatom, kao što isti odgovor slijedi ako me netko upita da li se osjećam Bošnjakom. Istina je da se nalazim na jednoj tromeđi otkad sam preselio u ovu Dansku, a što više starim ona mi postaje sve draža. Ima nešto aristokratsko biti ničiji, biti drugačiji, ne uklapati se u šablon. O da, lijepo je danas, ali nekad baš i nije bilo tako lijepo. Na ovoj svojoj tromeđi, bez zastave i himne, razvijam sve svoje intelektualne i literarne potencijale. Buljim u lavor vode i govorim si kako svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem. Kad dovoljno napredujem, čisto sumnjam da ću početi graditi mostove. U mojoj viziji ljude ne povezuju nikakvi mostovi jer rijetki su na suhom. Većina pluta u bujici mržnje, straha i neznanja. Sebe vidim na obali kako pružam ruke u pokušaju da spasim pokojeg utopljenika. Pošteno je priznati, da sam bilo kome pripadao, velika je vjerojatnost da bi me bolio đon za semantikom, dijalektikom, analitičkom psihologijom i ostalim budalaštinama. Isključivo krizi identiteta mogu zahvaliti što sam gutao knjige i što sam danas na obali. Nisam čitao jer sam nešto plaho volio čitati, niti što sam maštao da ću jednog dana postati pisac. Ima nešto u ljubavi i snovima, ali dominantno sam čitao u potrazi za odgovorom na tri pitanja. Tko sam? Što sam? Kome pripadam? Takoreć, postadoh intelektualac iz nužde.

Da sa mnom nešto nije uredu shvatio sam već u prvom razredu osnovne škole Matija Gubec na Knežiji u Zagrebu. Ista ona škola koja je prije godinu dana postala medijski slavna zbog onog debilčića od vjeroučitelja, koji se, jebiga, malo raspizdio nakon samoubojstva generala Praljka pa učenicima poručio kako je đeneral Mladić imao pravo, da je on jedini znao što i kako sa muslimanima, za razliku od naivne zagrebačke gospode koja i danas za konobara veli ober i koja umire od smijeha pri samom pogledu na Enisa Bešlagića. Nisu uopće svjesni da bi ih Šemso sutra sve redom eutanizirao u maloj klinici, samo da mu se pruži prilika. U toj školi, davne 1996. godine, kolegica iz razreda svima podijeli pozivnice za rođendan, ali nekoliko dana poslije svoju sam morao da vratim jer njen tata ne želi „musliće“ u kući. Tako mi je rekla, a ni meni ni njoj nije bilo jasno što su točno „muslići“? U drugom razredu osnovne škole, samo ovaj put među „svojima“ u Bosni, opet sam posumnjao da sa mnom nešto nije uredu. Dok su drugi išli u WC srati, ja sam išao kakati. Dok su drugi imali babu, ja sam imao tatu. Trebalo mi je nekoliko godina da prestanem sa povremenim izletima u kajkavski. Predmet šprdnje u svojoj provinciji nisam postao kad sam odlučio da ću se u životu isključivo baviti pisanjem. Jesam, ali ne prvi put. Početak mog mentalnog rastrojstva se desio jedne srpanjske večeri 1998. godine. Otac me nakon mog cjelodnevnog inzistiranja pristao povesti sa sobom u kafanu obučenog u kockasti dres Davora Šukera. Dok su se ljudi oko mene smijali, ja sam lupao glavom o stol, plakao, očajavao. Sve zbog prokletog Liliana Thurama i njegova dva gola Draženu Ladiću u polufinalu svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj.

Dobih prigovore i sa druge strane. Puno je turcizama u mojim rečenicama koji nisu dio hrvatskog standarda. Zašto pobogu koristim „vazda“, stalno mi pronalaze to „vazda“ u tekstu. I „plaho“. Što uopće znači „plaho“? I moj dragi urednik, po zanimanju matematičar, prigovori mi jednom u vezi aorista. Meni na vrh jezika bilo da mu kažem nek se drži razlomaka i jednadžbi, svakom svoje i pošteno. Vazda sa mnom neki problem, a mene plaho boli ona stvar. Navikao je mene život na to, sve manje mi to stvara frustracije, a sve više produbljuje unutrašnji mir. Ima mnogo stvari koje bih želio promijeniti kod sebe, koje pokušavam promijeniti, ali prilagođavanje jezika bilo kojem standardu neće nikad doći na dnevni red.

Vraćamo se sad na pitanje zašto pišem jezikom koji je ipak mnogo bliži hrvatskom standardu? Mogao bih reći da sam unatoč djetinjstvu u Bosni, najvažnije formativne godine proveo u Hrvatskoj. Da sam većinu knjiga, prijevoda, tiskovina, pročitao na hrvatskom. Mogao bih se sa time braniti na sudu, argument je dovoljno uvjerljiv, ali u njemu se krije samo pola istine. Pišem na, što bi rekao Abdulah Sidran, ustaškom jeziku, između ostalog jer sam svjestan koliko to pojedince uznemirava. Pogotovo ove u klubu ljubitelja baklave koji se diče svojom zemljom i njenom multikulturom. Možda to i nije toliko loše, kad je već agrikultura otišla u kurac otkad su Škoti prestali besplatno dijeliti motokultivatore po našim kasabama, a zemljoradnici se đuture pokupili u Njemačku. Svejedno volim provocirati, testirati njihov urođeni kozmopolitizam, a to je ono što bih kod sebe želio promijeniti. Pokušavam, vjerujte mi na riječ, ali ne ide. Nema od toga kruha, a bogami niti hljeba, tako sam nasađen i džaba.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara