Foto: Alma Harambašić

Prošlo ljeto u Danskoj je bilo nezapamćeno vruće. Rušili su se neki rekordi stoljećima stari. To vrelo sunčano ljeto već je postalo lijepa uspomena, a svakom novom godinom ta uspomena će da bude sve ljepša, baš kao što će u kolektivnom sjećanju danskog naroda to ljeto biti vrelije nego što je uistinu bilo. Ostavimo sad po strani filozofiju i sjećanja koja se protokom vremena iskrivljuju. Bilo je vruće, zbilja vruće, čak i za balkansko-mediteranske standarde. Ako laik baci pogled na prosječnu temperaturu, vjerojatno se neće impresionirati, ali budite svjesni da ljudski organizam, prilagođen skandinavskim uvjetima, sasvim drugačije registrira 30 Celzijevih stupnjeva. Takvom će se +30°C činiti kao +45°C nekom barbi Stipi iz Vele Luke. Znaju ljudi iz Skandinavije biti smiješni i čudni ostatku svijeta zbog svojih klimatskih prilika, odnosno neprilika. Tako sam jedne prilike, pri posjeti Zagrebu sredinom desetog mjeseca, hodao centrom grada u sportskom šorcu i pamučnoj majici kratkih rukava. Bilo mi je lijepo, toplo i ugodno. Temperatura je bila +14, sunčan dan bez oblačka na nebu, nije puhao vjetar. Bio bi to sasvim prosječan ljetni dan u Danskoj. Šetao sam sa prijateljima ulicama grada sa limenkom Ožujskog piva u ruci. Na licu sam imao bezbrižan osmijeh kakav može imati samo mladić koji je živio zagrebački socijalno-ekonomski očaj, a koji je nakon godinu dana gastarbajterstva naumio u dva tjedna godišnjeg odmora spizdit tri tisuće eura i koji je po slijetanju na zagrebački aerodrom upitao tetu na Rent-A-Car šalteru da li u ponudi imaju Porsche. Čisto informacije radi. Svijet je uistinu bio šljiva tih dana, kako bi to napisao Dževad Karahasan. (O Bože, što volim tu metaforu, pa je besramno ponavljam svaku treću kolumnu!) Zagrepčani koji su tog istog dana, zabundani jaknama, vunenim kapama i šalovima šetali po Tkalčićevoj ulici, nisu pokazivali razumijevanje za moje uživanje u lijepom i toplom danu. Njima svijet nije bio šljiva, ako jeste biće da se radi o crvavoj šljivi, što zbog besparice, što zbog hladnoće. Osjetio sam empatično suosjećanje na njihovim licima, ono kakvo se ponudi prolazniku za kojeg je očigledno da tog dana nije popio svoju terapiju.

Tog ljeta Gospodnjeg, 2018 godina nakon Krista, vrućine u Danskoj su krenule već početkom petog mjeseca. Uz kraće prekide zadržale su se sve do sredine devetog mjeseca. Gotovo četiri i pol mjeseca vrelog ljeta. Statističari su izvlačili podatke da je zadnji put nešto slično zabilježeno 1899. godine. Danska prestade biti Danska i postade na par mjeseci Florida. Student sa Floride očistio drugi semestar, cijelo ljeto pred njim, neradničko i bezbrižno. Kupanje u toplom moru, duge vožnje biciklima, piknici u prirodi. Trčanje u zagrljaj valovima. Hladno pivo na ljetnoj terasi pivnice na otoku Fanø. Zalasci sunca na pješčanoj plaži u zagrljaju voljene osobe. Nogomet, odbojka na pijesku, trčanje. Poslovično uvlačenje trbuha na plaži i ponosno gledanje vlastitog odraza u zrcalu. Solidni bicepsi, snažna ramena, lijep grudni koš, mišićave noge, nisam za baciti priznat će čak i moja djevojka kojoj je sklonost sarkazmu i ironiji snažna crta karaktera. Malo boksa u prazno čisto da ne zaboravim svoje ulične korijene. Filozofska preispitivanja o smislu vlastitih književnih ambicija i ganjanju, odnosno proganjanju karijere. Zar ne bi bilo privlačnije još malo smršaviti, prekriti tijelo tetovažama i hodati gradom sa daskom za surfanje u rukama? Još sam u dvadesetima, još bi mi to dobro stajalo. Karijera? O ta suluda ideja zapadnog svijeta koju su i meni uspjeli podvaliti. Moja karijera će da bude uživanje u sunčanim zrakama i vođenje ljubavi pod zvijezdama. Jebeš karijeru i općenito jebeš pisanje. Život ću posvetiti hvatanju valova.

Tako to nekako bijaše prošle godine. Ove godine bogme tako biti neće. Peti mjesec već na izmaku, a zimska garderoba, uključujući i vunenu kapu, još nije vakuumirana u plastične vreće i spremljena u podrum. Ušao u tridesete. Starim, pa sam se pomirio sa činjenicom da ipak nisam književni wunderkid. Svejedno pišem kao navijen, kolumne, kratke priče, pišem zapravo sve. Po narudžbi sastavljam srcedrapajuće osmrtnice, vjenčane zavjete, predizborne pangerike političarima u usponu. Razvijam koncepte budućih romana bestsellera, privodim kraju studij na business akademiji i radim na završnom projektu. Trudim se pomiriti umjetnika i poduzetnika u sebi. Rebrendiram frizerske salone po Esbjergu, pokušavam pronaći kvalitetnu metodologiju kako ekskluzivnu ekvadorsku kavu plasirati na dansko tržište. Programiram web stranice, pravim vizitke, snimam video reklame. Uvježbavam ekspresije na licu pred zrcalom i sa podignutom desnom obrvom govorim: Hvala Vama, Stankoviću, na pozivu u emisiju i lijep pozdrav svim gledateljima HTV-a i emisije „Nedjeljom u 2“. Fino sam se zdebljao, ali koga briga kad svakako jaknu rijetko imam prilike skinuti. Uostalom, pisac ima svako moralno pravo biti debeo čovjek zbog prirode i opisa posla kojim se bavi. Nisam uopće loš. Uopće nisam. Jelde da nisam? Još sam poprilično daleko od fizičke forme jednog Miroslava Krleže pod stare dane. Ambiciozan kakav jesam, još par godina i eto me na toj razini.

Kad sam prije nekoliko dana kontemplirao sa svojim prijateljem Andrejom u Kopenhagenu, upitao sam ga što misli da bi se dogodilo sa Danskom da se prošlogodišnje ljeto ponovi recimo jedno trideset godina uzastopno? Došli smo obojica do jedinog logičnog zaključka. Da prostite, ekonomija Kraljevine Danske bi otišla u tri lijepe materine.

Andrej je jedan od onih filozofa kakve srećemo kroz život i prepoznajemo kao takve, iako oni sami sebe za filozofe ne doživljavaju. Filozofija nije erudicija i načitanost, kao što mnogi misle. Između ostalog možda, ali prije svega, biti filozof iziskuje jednu vrstu talenta. Moć percepcije i introspekcije se razvija čitanjem, ali bez onog urođenog grama talenta džaba ti tisuće pročitanih knjiga i dva sveučilišna doktorata. Andrej tog talenta ima na bacanje i testirano je to u nebrojenim satima razgovora koje sam u posljednjih nekoliko godina proveo sa njim; razgovorima u kojima su se pretresale teme u rasponu od uloge Mohammeda Salaha u najnovijem taktičkom konceptu Jurgena Kloppa pa sve do pomodarskog trenda i prodora craft pivovara na mainstream tržište, na koji smo obojica nasjeli te počeli ozbiljno proučavati i kontemplirati o tamnim Stoutima koji se proizvode na baltičkim farmama. Ipak, okosnicu naših razgovora činilo je konstantno uspoređivanje Hrvatske i Danske u svakom pogledu. Tu potrebu da u novoj zemlji tragaš za sjenama onoga što si napustio, shvatit će svi oni koji su se nepovratno udaljili od svog doma, a novi dom još nisu pronašli. Dom nije kuća u predgrađu ili stan u centru grada, definicija onog što zovemo domom mnogo je kompleksnija. Mi smo usred te potrage za svojom srećom u Hamletovoj zemlji filozofirali i ta nas je filozofija spašavala od anksioznog osjećaja neizvjesne budućnosti u novom društvu i naše uloge u njemu.

Svaki mladi pisac zaslužuje u svom životu upoznati nekog kao što je Andrej, a ja sam tu sreću imao. Zato ga moram spomenuti, iako mi njegovo spominjanje narušava koncepciju kolumne i odvlači me u duboku digresiju.

Dakle, da se mi vratimo na temu. Zašto bi Danska u ekonomskom smislu otišla u tri lijepe materine kad bi vrelo ljeto zatražilo azil i trajno se nastanilo? Desilo bi se to iz više razloga. Spomenut ću Ministarstvo poljoprivrede koje je već sredinom sedmog mjeseca počelo kalkulirati koliko milijardi kruna će to vrelo ljeto da košta državu. Nećemo sad nabrajati konkretne ekonomske parametre, idemo malo filozofirati. Prvo što bi se desilo - ljudi bi se malo ulijenili. Ugrij'o zvizdan, zemlja gori, a ti sad moraš sjediti u uredu. Brzo bi Danci, pogotovo ovi na prekrasnoj zapadnoj obali, spoznali svu težinu i ljepotu onoga što Dalmatinci zovu fjaka. Maslina bi ostala neobrana. Ali maslina uglavnom ne ostaje neobrana zato što je Šime morao sjesti na brod za Ameriku kao što se to pojednostavljeno prezentira u narodnim klapskim pjesmama. Maslina ostaje neobrana zašto što mali Jure iz Pakoštana, sa pet kuna u džepu, galebari duž obale i odvlači u krevet njemačke polovnjače. Nek ostane neobrana, ne bih je ni ja brao na Jurinom mjestu. Nek mu je ćaća bere, svakako pod stare dane pametnijeg posla nema.

Andrej je zaključio kako je danska klima idealna radna klima. Upravu je. Ona definitivno ima ogromnu ulogu u produktivnosti ovoga društva. Nije previše toplo, nije previše hladno. Nema tu nekog ljeta, ali bogami nema ni zime. Minusi su rijetkost. Nema ni previše oborina, snijeg rijetko pada, a i ako pada pahulje se stope prije nego što dodirnu tlo. Bude tu lijepih dana, ali uglavnom vani nije ugodno zbog konstantnog vjetra, posebno na zapadnoj obali. Nemaš baš puno izbora. Depresija ili produktivnost? Ponekad i jedno i drugo.

Andrej se preselio u Kopenhagen prije nekoliko godina, a ja sam ostao u Esbjergu. Na tom putu smo izgubili kontakt. Ne onaj doslovni, jer se obojica trudimo šibnuti jedan drugom poruku, ali onaj filozofski kontakt definitivno. Tužan je život bez čovjeka u svome društvu s kojim možeš kontemplirati o svemu i svačemu. To se ne radi preko telefona i sva silna moderna tehnologija nije od velike pomoći u ovome slučaju. Ostaju zato živa sjećanja na te naše razgovore. Javljaju mi se često na fotografijama njegove rodne Vele Luke okupane suncem, fotografijama koje često dijeli preko svog profila na Facebooku. Dok gledaš slike te božanstvene ljepote, ne može čovjek da se ne upita koji je smisao cijele priče o odlasku iz Hrvatske u dio svijeta sa ovakvom klimom. Možda je smisao u onome što je Meša Selimović jednom napisao. Smisao je da konstantno negdje ideš, a istovremeno se konstantno vraćaš.

„Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.“

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara