Trebao je to biti kratkotrajni socijalni eksperiment. Od kada je planete, a i nas ljudi, postoji potreba za hijerarhijom i strogim zakonima. Hijerarhiju pronalazimo u prirodi, kod opasnih divljih zvijeri, kod bezopasnog mravinjaka usred livade. Mora se znati tko pije, a tko plaća, što bi rekao naš svijet. Čak i u paleolitiku kad su neandertalci lovili životinje da bi se prehranili, svaka skupina je imala svoje područje lova, a najsnažniji i najsposobniji u hordi uživao je status vođe i bio u poziciji vođe da odredi što i kako. Od krapinskog čovjeka pa sve do Safeta iz Jajca koji je iza rata podigao kuću na tri sprata – on i žena u prizemlju, a svakom od sinova po jedna etaža – postoji ta potreba da se hijerarhijski ustroji društvo, čisto da ljudi ne bi podivljali. Tako i Safet, koliko god volio svoje sinove, kuća će da bude u njegovom vlasništvu dok god je živ. Jedan kroz jedan u vlasničkom listu, jedina je opcija i najbolja garancija da će njegove budaletine od sinova i one protuhe od snaha koje su u kuću doveli, stajati u stavu mirno kad Safet ustane na lijevu nogu i malo popizdi.

Ponavljam, trebao je to biti kratkotrajni socijalni eksperiment. Nisu danski političari u tadašnjoj vladi vesla sisali kao što se misli. Kada je novinar Jacob Ludvigsen koji je pisao za alternativni tjednik Hovedbladet, Christianiju proglasio slobodnim gradom i napisao prvi proglas, razmišljali su oni što napraviti u tom trenutku. U proglasu piše: Cilj Christianije je da stvori samoupravno društvo u kome će svaka individua sebe smatrati odgovornom za dobrobit cijele zajednice. Naša zajednica je stvorena da bude ekonomski samoodrživa i naše namjere su da istrajemo u našem uvjerenju da psihička i fizička bijeda mogu biti izbjegnute. Jasno je političarima bilo da anarhija nema šanse, kao što je nikad u povijesti nije imala, te da je najbolje da ostave stvari kakve jesu jer će se svakako problem sam od sebe riješiti. Jedna trećina će umrijeti od predoziranja, druga trećina će sama napustiti zajednicu, a ovi što ostanu zaratit će međusobno te će ih tada, demoralizirane zbog neuspjeha eksperimenta, iseliti bez većih tenzija. Nemiri niti jednoj vlasti nisu u interesu, pogotovo ako uzmemo u obzir da je Jacob Ludvigsen bio poznat kao pobornik Prova, kontrakulturnog pokreta koji se sredinom šezdesetih počeo širiti iz Nizozemske. Provo kao pokret je bio najpoznatiji po tome što je uspijevao nenasilnim metodama izazvati nasilnu reakciju vlasti i policije, te na taj način u moralnom smislu rastaviti pravnu državu na proste faktore i prikazati njene sulude nuspojave. Danski političari su prozreli tu taktiku i rekli: neka vam bude.

Tako počinje priča o Christianiji, socijalnom eksperimentu koji to već odavno nije. Socijalni eksperimenti valjda ne bi trebali trajati pola stoljeća. Christiania je danas anarhistička zajednica od cca tisuću ljudi koji žive svoje živote u miru zelenila i koji su napuštenu vojnu bazu, koja se nalazi nadomak samog centra Kopenhagena, pretvorili u najveći brend grada i omiljenu turističku destinaciju posjetitelja iz svih krajeva svijeta. Christiania ima svoju zastavu, svoju valutu, svoju himnu, svoje zakone i svoju dušu.

Ne želim pričati o marihuani. O njenom opojnom mirisu koji se uvlači u nosnice dok šetate glavnim ulicama. O baru u kojem pedesetak starijih ljudi, preživjelih ratnika, djece cvijeća, istovremeno puše svoje smotuljke i kreiraju dimnu maglovitu zavjesu od koje automatizmom postaješ napušen iako si proveo samo pola minute unutar objekta. Neću pisati jer je ta priča, kad je Christiania u pitanju, najmanje bitna. Marihuana u Danskoj nije legalna, ali jeste dekriminalizirana. Dileri se nešto previše ne skrivaju, a pragmatični danski policajci su liberalni i nikad neće progoniti mlade u parkovima koji sjede u krugu. Marihuana se istom lakoćom nabavlja i puši na javnim mjestima, kako unutar Christianije, tako i u bilo kojem dijelu Danske. Dok sam hodao najprometnijom pješačkom ulicom u samom centru Kopenhagena, mimoišao sam se sa mlađim dečkom koji je pušio svoj joint nonšalantno kao da se radi o cigareti. To je jedan ekstreman, a ne svakodnevan primjer ponašanja na ulicama danskih gradova, ali dobro će mi poslužiti da slikovito istaknem poentu. Christiania na neki način jeste talac kriminalnih organizacija koje uopće ne žive na tom dijelu Kopenhagena, ali zato slobodu kretanja i činjenicu da policija gotovo nikad ne ulazi unutar zidina Christianije koriste za kriminalne aktivnosti. Protiv ovog problema stanovnici Christianije bore se na jedini način koji poznaju. Mirno i bez nasilja. Javno su pisali molbe turistima i stanovnicima Kopenhagena da svoju travu ne nabavljaju unutar Christianije. Bilo je nekoliko nemilih događaja, ali koliko znam niti u jednom od njih nisu učestvovali stanovnici ovog grada. Prije nekoliko godina u jednoj pucnjavi sa policijom, poginuo je naše gore list koji se kao dijete doselio u Dansku i koji je policiji od prije bio poznat, što po kriminalnim radnjama, što po navodnom koketiranju sa islamskim ekstremizmom. Taj nesretnik jednog policajca upucao je u glavu, a ovaj je nekim čudom preživio. Paradoks je što cijeli taj događaj nema veze sa Christianijom. Borba između policije i kriminalaca problem je našeg društva, samo je ovog puta preseljena na neutralni teren. Taj nesretnik jeste upravo proizvod danskog društva i tzv. integracije. U Christianiji nitko nikoga ne integrira, nego se svi zajedno asimiliraju sa prirodom, yogom, meditacijom, sa životom bez stresa, automobila i konzumerizma. Zato ću kad pišem o Christianiji pričati o svim onim kućicama kao iz bajke, izgrađenim usred zelene oaze, fasada prekrivenim paletom halucinogenih boja. Pričat ću vam priču o gradu u kojem su svi stambeni objekti umjetničko djelo za sebe, a u njima odrastaju generacije ljudi. Dobrih ljudi, loših ljudi, onih što krenu po dobru putu, onih što krenu po zlu, onih što se odreknu svog identiteta, napuste Christianiju, prihvate konzumerizam, pa onda do kraja života mrze sebe i roditelje hipike koji su im oduzeli djetinjstvo jer mu nisu omogućili da kao tinejdžer posjeti Tajland. Najviše ću vam ipak pričati o onima što se izdignu iznad svega, postanu umjetnici svjetskog glasa i ponosno promoviraju svoje odrastanje kao nešto, uprkos svim izazovima, prekrasno i magično. Christianija je dala svog prvog takvog i za jednu malu zajednicu sa kratkom poviješću, to nije zanemariva činjenica.

Najpopularnija danska pop zvijezda koja danas krupnim koracima grabi prema svjetskoj slavi, silno talentirani Lukas Forchammer poznatiji kao Lukas Graham, rođen je i odrastao u Christianiji. U svojim pjesmama govori o odrastanju uvjerljivošću kakvu samo mogu posjedovati pjesnici sa ulice. Moram priznati da mi je Lukas Graham na prvu loptu djelovao kao jedna od onih bezveznih teen zvjezdica. Oni koji će zaraditi puste milijune, ali isto tako nestati sa scene prvom smjenom generacija. Zaluđenost Danaca tim dečkom, pa čak i onih koji se u glazbu razumiju, nije mi bila baš jasna. Himnični refreni, lagani pop zvuk, dječački glas koji nikad nije mutirao. Poslovično savršen engleski bez akcenta za danske prilike. Sve u svemu ništa posebno, ništa bitno. Kad se u međuvremenu probio na svjetsku glazbenu scenu i postao dio šireg mainstreama, stvari su mi postale sumnjive. Dobro, dečko ima glas, zna pjevati, ali samo u Kaliforniji ima valjda 50.000 takvih. Bilo koji Europljanin kojem engleski nije maternji jezik mora imati nešto posebno da se probije preko bare. Kad sam mu napokon dao šansu, kad sam ga po prvi put pažljivo preslušao, instantno sam shvatio glupost svoje predrasude. Lukas nije nikakav dečko, već jedan zreo čovjek koji je u međuvremenu postao roditelj. Radi se o karizmatičnom i autentičnom umjetniku koji priča jednu veliku priču. To je priča o odrastanju u siromaštvu. Netko će se upitati, kakva je to velika priča, pa kod nas na Balkanu stotine tisuća ljudi odrastaju u siromaštvu. Istina, ali biti siromašan usred glavnog grada jedne od najbogatijih zemalja svijeta, ipak je malo teže. Zen roditelja Christijanera ne prenosi se kroz gene. Tako u jednoj svojoj pjesmi koja se zove „Mama said“ ispovijeda duševne boli iz djetinjstva što nije kao ostali vršnjaci, van bedema grada, imao novaca za novu garderobu i što nije sa svojom obitelji putovao na egzotične destinacije. Nije se imao čime hvaliti u društvu kad bi se ljeto završilo. Ipak, imao je majku koja bi ga smirivala i tješila. Oni su vrsta ljudi koja imaju samo krevet u kojem se može prespavati. Rekla bi mu da će sve to biti uredu, da samo treba biti dobar dečko. Imao je oca koji bi mu govorio da ne treba slušati zle jezike koji ga ismijavaju zbog siromaštva, jer on je dobro dijete i to je najbitnije. To dobro dijete u drugoj pjesmi koja se zove „Criminal Mind“, sa empatijom Ahmeda Šabe iz Selimovićeve Tvrđave, totalno neprirodno zrelom empatijom za jednog tinejdžera, priča o svom prijatelju koji je krenuo drugim putem i postao kriminalac. Ne osuđuje ga jer je svjestan da šansu nikad u životu nije ni dobio, da ništa drugo nije ni mogao postati. Jedina razlika između njih dvojice je što je Lukas imao šansu da bira svoj put. Lukas nije imao ništa osim kreveta, ali kako sam veli u jednoj pjesmi, imao je roditelje koji su mu dali puno ljubavi. Zna gdje je njegov dom, tko su njegovi ljudi i da svi novi prijatelji, koji su se prirodno sjatili oko njega nakon uspjeha, znaju samo polovicu prave priče.

Kad se u budućnosti bude pisalo o socijalnom eksperimentu Christianije, priča o uspjehu Lukasa Grahama se neće moći zaobići. Ona ne govori da je eksperiment uspio, već samo da on ni po čemu nije bolji ni gori od ovog eksperimenta u kojem mi živimo. Mladi umjetnici odrasli u našem kapitalističkom eksperimentu, npr. danski reperi, pričaju o sisama, automobilima, brzom bogatstvu. Lukas Graham priča o ljubavi, odanosti, prijateljstvu i empatiji. Priča Christianije i ostatka Kopenhagena ne isključuju jedna drugu, već se nadopunjuju. Današnji danski političari, uz poneka oprečna mišljenja, uglavnom su svjesni da Christianiju ne treba dirati, već je ostaviti kakva jeste. Demokrati kakvi jesu, prihvaćaju različitosti i respektiraju priču koju ovaj dio grada sa sobom nosi. Na slučaju Christianije zrcali se istinska demokratija i liberalizam Kopenhagena, kao i cijele Danske. Naprimjer, sličan socijalni eksperiment u Zagrebu završio bi ofanzivom Bandićevih bagera uz gromoglasan aplauz većinskog stanovništva i potporu braniteljskih udruga.

Uz sve tegobe koju uloga apatrida nosi sa sobom, sretan sam što sam dobio priliku živjeti, studirati i raditi u Danskoj. Zašto pišem onda o Christianiji? Činjenica da takav skvot opstaje kroz desetljeća, iako se nalazi nadomak samog centra grada, na 34 hektara zemljišta koje vrijedi silne milijarde eura, govori mnogo o samoj Danskoj. Govori da država još nije pokleknula pred interesima krupnog kapitala. Kopenhagen je veliki grad, ali po ničemu posebniji od Hamburga, Amsterdama ili Madrida. Christiania je ono što Kopenhagen čini drugačijim, Christiania je ono što ga čini metropolom. Osobno se mnogo ljepše osjećam van njenih zidova, prigrlio sam konzumerizam, dosta sam kompetitivan pa mi dobro ide, ali u životu je lijepo znati da postoji alternativa. Ne nužno nešto bolje ili gore od ovoga što imamo, nego samo nešto drugačije. Zato je meni kao doseljeniku bitna Christiania. Njena priča nam govori da imamo pravo biti drugačiji i da nas zbog toga nitko ne smije osuđivati.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara