Photo by Armin Harambašić: Svend Wiig Hansenova skultpura "Man meets the sea" i zalazak sunca na obali Esbjerga

Jučer sam se pošteno napio. Nema ništa romantično u alkoholu, da se razumijemo, ali dođe ponekad čovjeku da se napije. Ljudski je to. Napij se brate, ne kenjaj i ne moraliziraj u vezi svega. Nisi svet čovjek. Sve dok ti u pijanstvu ne dođe da fizički i psihički maltretiraš bližnje, dobar si čovjek i ne smije ti nitko ništa, pod milim Bogom, prigovoriti u vezi tvog povremenog pijanstva. Oprašta ti se čak i pokoja razmjena mrkih pogleda sa nekim nabildanim Slovakom na šanku, naravno ako se samo na mrkim pogledima svrši. Pravo da se, sa vremena na vrijeme, pošteno napiješ, temeljno je civilizacijsko ustavno pravo svakog muškarca.

Elem, baš sam se pošteno napio. Prije nego što sam izašao iz stana već sam slistio tri Tuborga, da pripremim želudac za ono što me čeka. Počeo sam svojim burazerom Tamásom u Dronningu već u ranim satima. Tamás je moj burazer, Mađar iz Transilvanije, burazer u pravom smislu te riječi, jedan od onih sa kojim sam prošao sito i rešeto imigrantskih početničkih tegoba kojih se danas, pet godina poslije, kroz smijeh prisjećamo, baš kao da su se desila u nekom od prošlih života. Takva prijateljstva ne možeš pronaći, koliko god silno žudio za njima, pogotovo nakon što pređeš dvadesetu. Takvo prijateljstvo se samo nekim prstom sudbine može dogoditi, nekim čudnim spletom okolnosti, a ja sam imao tu sreću da se meni upravo dogodi. Zbog toga nikad neću biti jedan od onih koji se pita kako me nikad neće neki Eurojackpot opaliti? Ja sam izvukao svoje sretne brojeve, na nekoj bitnijoj lutriji koja ti udijeljuje stvari vrijednije od svog novca ovoga svijeta. Kasnije smo nastavili u Old Irish Pubu gdje smo se pridružili ostatku ekipe. Bilo nas je mnogo, dvadesetak, tridesetak, ne sjećam se svega najbolje. Nismo svi sjedili za jednim stolom. Spajanje stolova i grupiranje pijanih budala na hrpu jeste balkanski ritual, poprilično nepoznat skandinavskom ugostiteljskom cehu. Brate sjedi sa svojom ekipom, sa onih nekoliko ljudi koje najviše voliš, onda prošetaj do nekog stola kad ti ovi tvoji malo dopizde, pridruži se nekim drugim ljudima koje isto voliš, ali ne baš tako jako, pa opet do sljedećeg stola, pa nazad u bazu. Ovi tvoji prekrili stol točenim Carlsbergom ko da se dijeli džaba na šanku. Bilo je lijepo, lijepo kao mladost i ludost. Poslije sam ja lupao neku krušku u baru, pokušavao svojim krošeom oboriti rekord na toj mašini, objašnjavao slučajnim prolaznicima osnove stajanja u gardu i značaja rada kukova za snagu udarca. Time se ne ponosim, toga se kroz maglu sjećam, ali nažalost Facebook i Instagram se sjećaju svega.

Tamás je oko ponoći napustio pijanku, kao što to i priliči mladom uspješnom Software Developeru koji rani na posao, koji je već u svojoj 24. godini života postao projekt menadžer u svojoj firmi i čija je budućnost toliko blistava da sam često ljubomoran na njega. Kako da ne budem ljubomoran? Stalno po nakim seminarima po svijetu, te Amsterdam, te Madrid, te sad bi trebao za Moroko, stalno odsjedanje u hotelima sa mnogo zvijezdica i vađenje masti meni fotografijama tog luksuza preko Vibera. Sve naravno, njegova firma plaća. Onda dođe meni i mojoj curi u stan, polu-depresivan, samo tako bahne na vrata bez da se najavi. Krene se žalit kako nikako da upozna pravu ljubav, od ovih pet cura sa kojima je spavao u posljednjih šest dana, nije osjetio nikakvu kemiju i kako žudi da ima ono što nas dvoje imamo. Gledam u njega, pa pogledam u onu svoju oštrokondžu, pa opet u njega. Zadnjim atomima snage se spriječavam da mu ne lupim jednu od onih šamarčina koje izuvaju iz cipela.

Na kraju, debelo iza ponoći, završio sam u Kasketu. Kasket je jedno od onih mjesta gdje se zalazi jedino kad je sve drugo zatvoreno, a tebi se još pije. Kasket je esbjerška verzija onog što za svakog pravovjernog zagrebačkog alkoholičara predstavlja Nec na Savi. Tamo sam sjedio sa Jakubom zvanim Kuba, također jednim veoma dobrim prijateljem, Poljakom iz Poznana, koji je iz majke na porodu izletio u kožnoj jakni i majici omiljenog rock banda. Do dan danas, poljski doktori nisu uspjeli objasniti taj čudan medicinski fenomen. Pa smo tako ja i moj jaran Kuba sjedili za šankom, u Kasketu uz pljuge i pivo, raspravljali smo mnoge stvari i kužili svijet. Na povratku kući sa te veselice, desio se jedan nadnaravni događaj. Desilo se nešto, za što još nisam siguran da li se stvarno desilo ili je samo plod moje imaginacije. Ja već neko vrijeme kroz svoj život plutam između jave i sna, nikad do kraja siguran na kojoj se strani nalazim. Najednom mi se počeo približavati neki leteći okrugli objekat crvenkaste boje. Zapravo zelenkaste boje. Sive boje. Što će li to biti? Kad mi se taj žuti leteći objekat sasvim približio sve mi je bilo jasno. Svemirci, šta bi drugo to moglo biti. Parkiraše se oni ispred mene i otvoriše se nekakva vrata. Uđoh ja u taj njihov svemirski brod, kao da u svoju kuću ulazim, krupnim korakom sa autoritetom domaćina. Kad je čovjek pijan, postaje svjestan kako je strah jedna obična laž. Gledaju oni mene, sa svih pet očiju na svojim glavama. Istupi jedan naprijed, mrgud najveći i reče: „Dolazimo u miru, mi samo želimo da znamo tko ste vi? Vi ljudi? Slučajno smo naletili na ovu vašu planetu. Tko ste, što ste, tko vas je stvorio, kakva vam je misija u Svemiru. Što vi uopće znate o Svemiru?“

Ja ih pogledam i velim, baš ste na pravog naletili. Objasnit ću ja vama sve, drugovi, od Big Banga, preko evolucije, od Kulina Bana pa sve do današnjih dana. Samo natočite mi jedan hladan Guinness i da zapalim prvo cigaru. Moglo bi ovo potrajati. Ako netko treba na WC od vas, nek to odmah sad obavi. Kad predavanje krene, nemoj da me tko prekida. Pitanja ostavite za kraj. I tako ja njima krenuh objašnjavati i zanio se ja pravo u tome. Hoće to mene, prenese me što bi se u narodu reklo, imam genetske predispozicije da mnogo pričam zavidnom brzinom koju ponekad ljudi teško hvataju. Otprilike negdje na pola mog predavanja, taman kad sam se uhvatio teorije struna, slika stvarnosti oko mene počela se lagano mijenjati. Odjednom, više nisam u svemirskom brodu, već u svojoj spavaćoj sobi. Svjetlo upaljeno, djevojka me blijedo gleda dok škici kroz svoje zelene oči. Za ono što sam ja prethodno mislio da su pet očiju na glavi svemiraca, odjednom se ispostavi da su to vikleri na glavi. Veli mi, tiho, u želji da ne povrijedi moje osjećaje. „Dragi, znaš da te volim, ali sad zbilja nije ni mjesto ni vrijeme da mi objašnjavaš kako Svemir funkcionira. Da, da, znam da ste ti i matematičar Grigori Perelman jedina dva živa čovjeka koja to znate. Uostalom, već sam čula tu priču stotinu puta. Sutra ranim na posao.“

Photo by Kristján Aron Hjartarson: Tamás i Armin


Da bi ova priča o jednom sasvim običnom pijanstvu i jednom čudnom nadnaravnom iskustvu imala smisla prosječnom čitatelju, prvo se moramo pozabaviti razlozima mog pijanstva. Čovjek koji se odlučio napiti, koji je svjesno donio odluku izgubiti dostojanstvo, mora imati vrlo dobar razlog da to napravi. Taj razlog može biti tuga, glupost ili sreća. Ja sam se napio od sreće.

Ranije tog dana, točno u 13.30 h po srednjoeuropskom vremenu, obranio sam svoj završni rad na fakultetu i stekao akademsko zvanje. Događaj se odigrao na Univerzitetu primjenjenih znanosti, Business akademiji SouthWest, u gradu Esbjergu na zapadnoj obali Danske. Nije to ništa posebno, pomislit će mnogi. Upravu su. Zbilja, u današnje vrijeme u kojem svaka osoba, pod uvjetom da nije totalno retardirana, može nešto studirati i završiti, dobiti akademsko zvanje i nije neka velika stvar zbog koje bi se čovjek trebao odvaliti od sreće i alkohola. Ipak, živjeti u takvom svijetu, a nemati akademsko zvanje, meni je bila prava noćna mora. Kad se samo sjetim svih onih neuspješnih uleta curama po zagrebačkim klubovima dođe mi da nekog roknem iz pištolja. Taman ja nju malo zbarim, zavedem, počnem citirati stihove Pabla Nerude na uho, već sam se očešao o sisu, ko fol slučajno, a onda uslijedi pitanje od kojeg i dan danas imam psihičke traume. Što ti studiraš dečko kad si tako pametan i načitan? Hmm, pa ništa, ali zato redovno posjećujem brucošijade, bio sam na najmanje dvadesetak u zadnjih par godina.

Kad sam u 28. godini života odlučio upisati studij multimedijalnog dizajna i komunikacija, kao mladi pisac koji je već nekim svojim ranim tekstovima dao naznaku nekakvog talenta, moguća su bila samo dva scenarija. Radi se il' o čistom genijalcu il' o totalnom kretenu. Život i dijalektika su me naučili da je istina uvijek negdje između, ali u ovom konkretnom slučaju, nekako više naginjem ovoj drugoj strani. Ne bi mene ni primili na fakultet, da moj mlađi burazer Tamás, u to vrijeme jedan od najbriljantnijih studenata svoje generacije, nije odlučio - iz samo njemu znanih razloga - uletiti u dekanov ured, dignuti malo galamu, lupati šakom o stol i inzistirati da se mene primiti mora. Vidio dekan, nema zajebancije. Pa dobro, kakvu je srednju školu završio taj tvoj prijatelj za kojeg se toliko zauzimaš upita dekan. Tamás odgovara: poljoprivrednu.

Tako ja krenuh studirati. Vozim bicikl sav ponosan kao na oblaku. Letim kroz grad na svoja dva točka tih desetak minuta od mog stana do fakulteta i studentskog kampusa. Kakav Harvard, kakav Yale, kakvi bakrači. U Esbjergu se život dešava. Onda se lijepo prvi tjedan upoznajemo kao mahniti. Ja sam Aleksandra iz Poljske. Ti si Naw iz Burme. Ja sam Nanna, domaća, Dankinja. Rafael iz Španjolske. Ti si Vidar sa Islanda. Ja sam Sajjad iz Irana. Ān iz Kine. Ivan iz Zagreba. Pa bok frende, od kud ti ovdje, koji kvart? Nesvjesnim automatizmom sam se prešaltao na zagrebački naglasak. Sa Folke si znači. Jel znaš možda onog, radio je tamo dolje u onom bircu, pokraj džamije. Ne znaš, nema veze. Evo ti moj broj pa se javi za cugu. Budem stari ziher, nemaš frke. Ti si Meho iz Foče koji je rođen u Danskoj, roditelji doselili kao izbjeglice 1993. godine. To što ne razumiješ moje kolumne, koje pokušavaš čitati, ne znači da sam ja loš pisac ili ti glup momak, nego da, uz svo dužno poštovanje, jako slabo pričaš maternji jezik.

Sve je to bilo bajno i krasno prva dva tjedna, hajmo na piće, pa zabava dobrodošlice, pa te svi profesori tapšaju po ramenu, pa se igra bilijar u podrumu, ma divota od života. Nešto malo predavanja, od kojih ja naravno nisam ništa razumio, niti se trudio da razumijem. Polako, ima vremena, tek sam počeo. Ne valja trčati pred rudo. Odjednom, može biti već trećeg tjedna, prva praksa u kompaniji koju svi poznajemo i čiji su proizvodi, odnosno kockice, mnogima obilježili djetinjstvo. LEGO. Što bi ja tamo trebao raditi upitah profesora? Dizajnirati interaktivni prototip mobilne aplikacije LEGO Life sa naglaskom na praćenje Design Thinking metoda i provesti Usability Testing kada je prototip gotov, odgovori on meni. Gledam ja njega blijedo, kontam ovo mora da je neka zajebancija. Takvi su Danci, vole oni šegu, nisu oni mrgudi kao mi sa Balkana. Sve se nešto osvrćem oko sebe, gledam gdje je ta skrivena kamera, ovo mora da je neki prank za nas guštere. Ja čisto sumnjam da sam u to tom trenutku znao ispravno skinuti mobilnu aplikaciju, kad god bi pokušavao nešto instalirati uvijek neki belaj. Nemaš dovoljno memorije na telefonu, prebaci slike na SD karticu, pa de ovo, pa de ono, dok konačno ne popizdim i kažem samom sebi, ma šta će mi uopće ta aplikacija. Kad sam napokon shvatio da je čovjek ozbiljan, onako kako Danci uistinu jesu kad je posao u pitanju, shvatio sam kako sam se uvalio u debela govna. I tako je krenuo pakao koji je trajao sve do jučer. HTML, CSS, SASS, Java Script, pa onda nakav Business Model Canvas, pa Waterfall Model, pa Liedtka, nakav Risk Register, pa onda komunikacije, nakav Elwood Shannon, nakav Warren Weaver, pa nake statistike. Bože moj, šta se ovo dešava? O ne, nisam genije, kakav kurčevi genije, spašavaj živu glavu. Bježi odavde. Uostalom šta će tebi fakultet ako želiš biti pisac? Nemaju ga ni Gabriel Garcia Marquez, niti Patrick Modiano, niti Knut Hamsun, niti Svetislav Basara, niti Boris Dežulović niti još pet stotina drugih ljudi kojima se diviš. Ja sam nekako, u svojoj genijalnosti, vječno romantizirajući studentsko doba, previdio jedan mali detaljčić koji mi se činio sasvim nebitan. Kad si student, primarna dužnost ti je, vjerovali ili ne, da studiraš. Bio bi red da nešto učiš, a bogami to nije baš tako malo učenja kao što se meni nekad činilo. Ja sam, ruku na srce, očekivao neku zajebanciju od fakulteta. Multimedijalni dizajn? Ma jašta, znam ja to i bez škole, otvoriš neki program i izradiš vizit kartu za svog rođu koji je pokrenuo biznis. Imaju na Youtube tutorijali za to, kakva crna škola. Komunikacije? Moj rođo zna moj broj telefona, imam ga na Facebooku, komunikacija nije problem. To obrazovanje je samo nešto što će meni podebljati osobni CV koji će mi biti od koristi u književnoj karijeri. Lijepo to zvuči, programer, a filozof i književnik. Kud ćeš bolje od toga? Ne možeš brate pretendirati na Nobela, ako ti u biografiji piše da si završio srednju poljoprivrednu školu i maturirao sa radom: Ekološki uzgoj domaćeg kupusa za domaću kalju. Ne možeš, taman sami duh Fjodora Mihajloviča Dostojevskog progovarao iz tebe. Tako ja, glavom kroz zid, pa sve do diplome. Nešto se na tom putu i naučilo, što bi u nekom narednom periodu mogli posvjedočiti svi vjerni čitatelji Prometeja kad portal osvane u novom ruhu. Uostalom završna ocjena nije bila samo prolazna nego ipak za jednu stepenicu jača. Taj projekat, kojem ću se ozbiljno posvetiti, biće spomenik svom tom mom budalesanju i druženju sa ovom IT ekipom koja čini 90 % mog socijalnog kruga. Volim sve te ljude i hvala im što su mi nekoliko puta nesebično pomogli i prenijeli me kroz ovo obrazovanje, kao ranjenog vojnika iza neprijateljske linije. Hvala mojoj dragoj Barbori, jednoj prelijepoj pametnoj Čehinji što je dan prije ispita na trećem semestru sa mnom radila do tri ujutro da me osposobi da prođem. Hvala Kristijanu Islanđaninu, Davidu Mađaru i svima njima, a mašala ih ima. Dabogda svi postali novi Steve Jobs.

Ja ću u međuvremenu da pišem. Da čitam, da pišem. Opet pišem. Kolumne, kratke priče, društvene komentare, osvrte, romane. Ovaj put odluku da se posvetim pisanju donosim svjesno, ona nije plod nikakvog iracionalnog hira usred šizofrenog šoka. Iako ja nikad pisanje nisam niti birao, ono je oduvijek biralo mene. Postavlja se pitanje koji je smisao uopće bilo izgubiti toliko vremena studirajući nešto što te u konačnici ne zanima previše? Koji su benefiti ove diplome? Naravno, ima ih mnogo. Ne trebam spominjati da se od pisanja baš i ne živi na početku karijere. Lijepo je imati neko zanimanje, koje ti može osigurati ekonomsku egzistenciju, kakva god ona bila. Ipak najviše se radujem jednoj stvari.

Od jučer sam stekao vječno pravo da svom imaginarnom budućem sinu popujem sa visine kad je škola u pitanju. Na isti način na koji je meni moj otac, inžinjer prehrambene tehnologije, popovao u mojoj mladosti. Dakle sine, uči, hvataj se knjige kad ti fino tvoj otac kaže. Sve sam ti u životu omogućio. Vidi kako ti je fino, imaš svoju sobu, svu slobodu ovog svijeta, dovoljno novca. Čak te i u školu u mercedesu razvozim ko da si direktor. U školu, pa na trening hrvanja, pa onu aktivnost, pa tamo, pa vamo. Gdje bi ja sine bio da se o meni neko tako mogao pozabaviti, mene je pola života prošlo u tramvaju. Misliš li da je meni bilo lako doći iz Zagreba u ovu Dansku, jezik nisam znao, engleski nabadao kao ruski farmer. Pa onda radi na grillu, peci hamburgere, čisti wc-ove, studiraj, programiraj, spavaj po kojekakvim farmama, snalazi se, vozaj biciklo po trideset kilometara sa jednog posla na drugi, kao da sam na Tour de France, sekiraj se hoće li se urednik naljutiti što kasnim sa kolumnama. Posudi od Tamása 500 kruna, vrati onda Tamásu te iste pare, pa onda pazi da nešto uštediš kad njemu zatreba da mu možeš vratiti uslugu. Sine, kad te muka natjera, kad dođe stani-pani, nema hoćeš-nećeš, moraš sine, moraš. Problem tvoje generacije je što vi ništa ne morate. Zato ti fino kažem, sine Sørene, hvataj se zadaće dok ti nisam slupao čekićem tu Playstation sedmicu koju sam ti za rođendan kupio. Nemoj plakati, neću ti slupati Playstation. Znaš da tebe tvoj tajo voli. Dođi vamo da te tajo zagrli. Jesmo se izmirili? E tako, fino, haj ti sad prošetaj do frižidera i ponesi svom taji jedan hladan Tuborg. Onda me ostavi nasamo u radnoj sobi i nemoj me ometati neko vrijeme. Sine Sørene, neće se remek djela sama od sebe napisati.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba