Nisu mi jasni ljudi koji pričaju kako im je dosadno u životu. Nisu mi jasni, iako sam osobno dugo godina smatrao da živim dosadnim i besmislenim životom. Kao što mi drugi nisu jasni, tako ni ja sebi jasan nisam. Za svih onih godina svoje rane mladosti u Zagrebu, dok sam preživljavao baveći se sitnim kriminalom, dok sam svakog dana drhtao u prometu vozeći se u svom Ford Escortu jer sam konstantno imao u gepeku nešto zbog čega se - ako ništa drugo - barem mora odležati jedna noć u pritvoru dok te ne izvedu pred istražnog suca, ja sam svejedno držao da mi je život dosadan. Meni još nije jasno na koju foru sam se uspio dočepati Danske sa dosijeom čistim ko suza. Ma ni kazne za parking nemam, ništa, nevinašce. Za Međugorje i Ajvatovicu nisam siguran, ali ovo moje definitivno svjedoči postojanju neke više sile. Inače ne romantiziram kriminal. Nemam na prsima istetoviran portret Juke Prazine i ne ponosim se dobrog dijela svoje prošlosti. Za sve moralne dušebrižnike: vi radite pedeset sati tjedno u pekarni za 2700 kuna mjesečno. Ja probao i nije mi se uopće svidjelo. Što bi Edo Maajka rekao u jednoj svojoj pjesmi, „ne zanimaju te carine, kad treba za stanarine“.

Zašto sam ja tad smatrao da živim dosadnim životom, meni do kraja života neće biti jasno. Ovi sa filozofskog su mi prodali svoju ublehu kako su cool, a i cool su izgledali u svojim Che Guevara majicama i Ray-Ban sunčanicama. Iz današnje perspektive, sa gomilom naknadne pameti, zadnji epitet koji bi dodijelio toj fazi svog života bio bi dosadan. Dok su oni studirali, kontemplirali o najnovijem albumu Arctic Monkeysa, sjedili na klupicama, pušili travu, pričali šuplje priče o revoluciji, ja sam živio istinski rock'n'roll, radio na revoluciji gerilskim metodama boreći se protiv krupnog kapitala i cijelu mladost posvetio borbi protiv sistema. Pola književne scene bi prodalo bubreg za moju prošlost. Ako si mladi pisac, a jedino što imaš za reći jeste opis onih par pijanki sa nekog festivala ili kako si zguzio na zelenoj magistrali neku kolegicu sa germanistike u automobilu svoga oca, onda si kolega u velikom problemu i možda je najbolje da još ništa ne pišeš. Pričekaj da ti život pukne dva-tri šamara. Ja sam u prvoj polovini dvadesetih živio apsolutnu životnu slobodu, kakvu više vjerojatno nikad živjeti neću. Radio sam koliko mi se radi. Ustajao iz kreveta kad mi se ustaje. Doduše, iz te faze života ostala mi je ta loša navika, pa tako i danas, pišem kolumnu kad mi se piše. Svako malo ja dođem pred svog urednika, svakih par mjeseci, već je to postala redovna praksa; to je sad to gospon Šarčević, ovo sam čekao. Sve imamo, ime kolumne je tu, koncept je tu, čak sam i dizajnirao grafički to, moja slika u ćošku, nema zajebancije. Kakav Mario Vargas Llosa, kakva Columna La República, kakvi bakrači. Ja nabrijan na pisanje, piče rečenice iz mene, ne stignem brzo kucati koliko mozak toga našiba. Samom sebi se ibretim što sam pametan. Samo se moramo, gospon Šarčević, dogovoriti hoćemo li ići sa jednom kolumnom tjedno ili sa jednom kolumnom dnevno. Drži me ta manija jedno određeno vrijeme, dok se jednog jutra ne probudim depresivan i to baš na onaj dan kad kolumna treba biti objavljena, a ja ništa nemam spremno. Pomislim na svog urednika, hoću li ga opet razočarati, plaho se nasekiram dok na kraju ne popizdim i promrljam u bradu; ma ko ga jebe. Pita me cura, šta si reko? Ma ništa bona, to ja nešto sam sa sobom.

Za vrijeme života u Zagrebu nisam imao šefa. Doduše rođeni otac bi mi pokušavao nametnuti autoritet, šta ti je kažem to ti je Amen, ali nisam ja to jebavo pet posto. Kome je do Amena nek se drži crkve i džamije. Ja ne vjerujem ništa Sokratu i Platonu, kamoli vlastitom ćaći, kakav ga crni Amen spopao. Stalno na točkovima, stalno pod adrenalinom, nije ni čudo što sam danas lud ko šiba. Dan danas kad vidim policijsko vozilo srce mi preskoči, profesionalna deformacija. Poslovni uredi su mi sve zagrebačke birtije i benzinske pumpe. Dnevno se popije dvadesetak kavica. Nosio bi tri mobitela u džepu, imao barem desetak sim kartica. Prije nego što bi se počeo cjenkati oko postotaka sa kolegama, natjerao bih ih da povade baterije iz svojih mobitela i odlože ih na stol. Tako nas ne mogu prisluškivati. Šizofrenija? Moguće, ali što je sigurno, sigurno je. Nebu mene niko jebal u mome gradu. Osobno sam samo jednom prebacio robu preko granice. Prije toga sam pročitao jedno desetak knjiga sa polja psihologije, dosta stručne literature sa kriminalistike. Kriminalističke klopke kao sredstvo otkrivanja krivičnog djela i izvršioca. Neću se rođo češkati po nosu i truditi se biti previše ljubazan prema graničnom policajcu. Šta mene boli kurac kako je njima, ima li posla, da li im je vruće u onim limenim kutijama. Dosta mi je moje muke. To nek rade one budaletine koje pokušavaju prefurati dva džointa, ko da u Bosni nema trave za kupiti. Govor tijela trebao bi reći: vidiš da je vruće, sjeban sam, drži pasoš i požuri, vidiš kolika je kolona, žuri se i meni i tebi. Dobar dan, dobar dan. Osobna, vozačka, prometna? Izvolite! Nikad im ne dajem zeleni karton automatski, iako znam da treba. Nek me pitaju, nek ga traže, nek se osjete korisno. Čista psihologija. Zeleni karton? Imam naravno, otvaram kazetu, tu je. Izvolite. Imate li što za prijaviti? Ništa. Kao iz topa odlučno, ali ne prebrzo. Nema mucanja. Nema treptanja okicama ko zaljubljena šiparica. Nema onih amaterskih fora, ko fol glumiš naivnost, ma znate, imam jednu šteku cigara, nisam siguran da li to trebam prijaviti. To ni slučajno. Zajebi one stereotipe o glupim drotovima kojima ćeš ti prodavati svoje glupe kvartovske fore. Pravi drot je sve, samo ne glup. Premazano je to svim mastima. Svi bi se borili protiv sistema slušajući Bob Dylana, ali ne ide to tako druže, moraš prvo dobro proučiti svoga neprijatelja i saznati sve što on zna. Psihologija kriminala, što se dešava u umu kriminalca i što ga motivira? Obrađuju oni na kriminalistici vrlo ozbiljno te teme, moram priznati, uživao sam čitajući te knjige. Mene osobno je motivirala potreba koja je ponekad graničila sa krajnjim siromaštvom, o čemu oni vrlo opširno razglabaju, mada nakon sve pročitane stručne literature ne isključujem teoriju o neurokemijskom disbalansu. Prošao sam bez bilo kakvih problema granicu, ali sam se namro straha za tri života. Rekao nikad više! Dofuraj ti to meni rođo do Lučkog. Nađemo se na parkingu ispred Mercatonea. Platit ću dodatno, nije problem. Dosadno je ponekad bilo u automobilu dok bi sa punim gepekom robe satima stajao na križanju Vrapče i metar po metar se probijao kroz gradsku gužvu u poslijepodnevnim satima. Loš izbor vremena za vožnju, ali u tom periodu od 15.30 do 18.30, među stotinama tisuća automobila u gradu, najmanja je mogućnost da će te policija zaustaviti dok furaš robu iz Podsuseda do Sesveta. Kad kažem robu, ne radi se o drogi, mada bi u marketinškom smislu to bilo efektno. U prošloj kolumni pričao sam o bildanju vlastitog CV-a. Zamisli to rođo, bivši diler kokaina, programer, filozof, pisac. Renesansni čovjek 21. stoljeća, podjednako drag i Bogu i vragu koji bi se teškom mukom mogao oduprijeti pozivu svih tih silnih reality showova. Obeščastio bi sve žensko i muško u onim Parovima, ali nažalost ne. Nisam teška kategorija, nikakva droga. Bih ja, ali ne da obraz. Radi se o drugačijoj robi. Naprimjer radi se o Panini sličicama prošvercanim iz Bosne. Šta se tisuća i hiljada kuna može zaraditi u onih par mjeseci dok traje groznica pred svjetska i europska prvenstva, da vam je samo znati, popadali bi u nesvijest. Ne mogu ovi toga prefurati preko grane, koliko ja toga mogu uvaljati. Od djetinjstva sam volio reprezentaciju Hrvatske, ali otkad sam prve ozbiljnije pare zaradio na njoj, to je preraslo u pravu latinoameričku strastvenu romansu. Da mi je draža od reprezentacije BiH, jeste brate, najmanje triput. Da bih za Hrvatsku navijao u slučaju da igra protiv Bosne, bih rođo, bez imalo razmišljanja, uostalom već jesam. Kad se sjetim, suza krene, zamirišu uspomene, kako smo uvaljali pet komada usred Sarajeva 2007. godine u prijateljskoj utakmici. Kad se samo sjetim izraza lica isprepadanog Muhameda Alaima na golu, čovječe, koja tekma. Povedemo dva nula, pustimo ih da izjednače, nek se malo provesele, napaćen je to narod, ali onda kreće žestoko trpanje. Mora se znati tko je gazda. Ruka na herz, lijepa naša domovino, Thompson, u boj za narod svoj - sve to u paketu. Da sam mešetario Panini sličicama po Sarajevu, tanko bi srao, obzirom da se Bosna plasirala na jedno veliko natjecanje u svojoj povijesti. U slučaju da se reprezentacija neke zemlje ne plasira na veliko natjecanje, prodaja Panini sličica u toj zemlji opada i do 90%. Preostaju samo kolekcionari, ali ne možeš od njih živjeti. Nema ništa od biznisa bez one male balavurdije ispranog mozga, kakav si i sam nekad bio, koja će zadnju marku umjesto sendviča potrošiti na dva paketića sličica. Kad se to sjati po kioscima i dućanima za vrijeme velikog odmora, a kad meni počne zvrčiti telefon. Kad se prisjetim sav se naježim.

Halo, reci! Ne može pet kartona Šime, jebemu mater, ne budi pohlepan. Najgore mi je poslovati sa vama Dalmošima, mislite da se svijet oko vas vrti. Nisi mi ti jedina mušterija, Marku sam isto obećo, gledam da vam svima podjednako podijelim. Idem na pošteno, a svi me jebete. Još si mi dužan pet tisuća za one Duracell baterije od prošlog mjeseca, samo znaš naručiti, ništa platiti. Gori si od Konzuma i Algoritma. Biće sljedećeg tjedna pare? Pa čovječe Božji, kad bi ja ovima iz Laktaša rekao bit će pare sljedećeg tjedna ljudi bi me poslali u tri pizde materine. Kad radiš sa kešom moraš biti solventan, ne mogu te ja više kreditirati. Vidiš čovječe kakva je situacija na tržištu, ko živ, ko mrtav, do sljedećeg tjedna. Dobit ćeš tri kutije i to je to. Prodaj nešto preko računa da ne bude sumnjivo. Na kraju će ti uletiti inspekcija u kiosk, lako meni za tebe, ali pravo mi žao mene. U ponedjeljak mi dolazi nova pošiljka, ne sekiraj se, biće robe. Samo ti pripremi pare, nikad sa tobom da dođem na nulu. Inače kako ti, kako žena? Ma nisam ni sumnjao da ste se pomirili. Sve je to za ljude, vidiš kakva je situacija, svi smo na živcima, čovjek plane i svašta kaže i ono što misli i ono što ne misli. Ne treba sve previše uzimati srcu. Budemo pili kavu ovih dana, nema problema, pozdravi Barbaru.

Sve to bude tako, baš fino, ne možeš im dostaviti robe koliko je oni prodati mogu, ali samo pod uvjetom da zemlju trese nogometna groznica. Uvijek bi se smijao ispod brka svim onim filozofima sa šanka koji bi se čudili što se ljudi živciraju oko rezultata reprezentacije. Vele, nama običnim ljudima, ni iz džepa, ni u džep, a ovi koji trče za loptom svi milijune prave. U svoje ime govori druže. Men' se čini da ja nisam običan čovjek. Svaki gol Hrvatske, meni u džep. Nisu milijuni, ali ima se za porciju ćevapa i kutiju plavog Waltera. Doduše nekad se zna i popušiti lova. Ne kaže se džaba u tom svijetu da bez rizika nema profita. Kao na primjer 2010. godine kad se Hrvatska nije plasirala na Svjetsko prvenstvo, a ja vazda bolesno ambiciozan unaprijed keširao 100.000 kuna šverceru iz Laktaša dok sam još vjerovao da nam baraž ne može pobjeći. Englezi pustiše Ukrajince, a ti se rođo puši kad si mlad i glup. Možda vam se čini puno, ali 100.000 kuna Panini sličica bez problema stane u gepek Ford Escorta, ne moraš čak ni rezervnu gumu vaditi. Skupo je to govno, a nije kabasto. Plus nemaš strah da će ti amortizeri riknuti, lagane te kutije ko perce. Tad me Šime nije smarao pozivima. Odneseš mu dvije kutije sličica i namirio si ga za dva mjeseca. Obiđem ja njega i bez poziva, veli ne treba, nisam još ništa prodao. Odjednom, ode sa Barbarom na more, veli kolektivni godišnji. Ljeto, Zagreb prazan, škole zatvorene, posla nema. Jebiga, šta ćeš, nemoš krivit čovjeka. Nema specijalnih emisija na HTV-u, nema Tarika koji glumi Ćiru, nema huligana Bitorajca, Drago Ćosić ne dreči, ništa kockaste zastavice po retrovizorima, nitko Proud to be Croat, ništa javna gledanja utakmica, ništa besplatni odojak kojim gazda lokala časti svoje goste. Žešća komemoracija. Dobro je da komplet ekonomija nije otišla kvragu tog vrelog tužnog ljeta 2010. godine. Ja bez prebijene u džepu, ne mogu si platiti autobus do Sanice, kamoli otići na more. Hoćeš se ti igrati biznismena, sad kolega po cijeli dan drkaj kurac na Jarunu. Sjećam se dobro izjave izbornika Slavena Bilića nakon što su Ukrajinci pobijedili Engleze, zauzeli drugo mjesto u skupini, kad je postalo izvjesno da Hrvatska neće otići na Mundijal. Sjedio sam u birtiji, pio kavu i čitao Sportske novosti. Veli Slaven, jutro poslije nisam znao da li da se umijem ili da se ubijem. E moj Biliću, kako je tek meni tad bilo, samo da ti je znati. Ja sam vrlo dobro znao da mi je najbolje da se ubijem, samo eto, nisam imao muda. Mjesecima iza Svjetskog prvensta u Južnoj Africi sam otvarao paketić po paketić, kvasio ih suzama, oblijepio cijelu kuhinju i ispunio desetak albuma iz čiste huje. Znam nabrojati kompletne sastave svih reprezentacija sa tog Svjetskog prvenstva, možda zato danas nisam u stanju zapamtiti broj vlastitog mobitela. Ostatak sličica bacio u kontejner ispred zgrade. Mjesecima za kifle nisam imao, ostao dužan i Bogu i narodu. Tankao lož ulje u Forda, čadio atmosferu, najmanje tri ledenjaka na Antarktiku se otopila mojom zaslugom. Nisam se iz minusa isčupao sve do Eura 2012. Jebem i tebe Slavene i tvoju taktiku. Koja bi se budala sjetila staviti Nikolu Pokrivača na lijevog bočnog usred Wembleya. Nekad mi se učini da je tad začet pisac u meni. Malo u toj huji zbog prvog pravog poslovnog debakla, malo u tim poslijepodnevnim kolonama, u tim prometnim čepovima. Vremena za razmišljanje na pretek, u pozadini Nick Cave pjeva; ukopaj se, Lazare, mrš nazad u rupu. Pitao sam se nebrojeno puta hoće li me ovaj neuredni način život dotući. Hoću li i ja kao Lazar iz pjesme, završiti na ulici, u redu za juhu, postati narkoman, rob, onda zatvor, pa ludnica, pa grob. Oh, poor Armin.

Prošli tjedan otac mi je dobio moždani udar. Odletio sam prvim avionom za Minhen. Nisam imao nikakve informacije. Znao sam samo da je živ. Bila su to najmanje dosadna 24 sata mog života. Ponekad, znate, uopće nije loše kad je život dosadan. Onda sam ušao u sobu i vidio da je dobro. Sve zna, čitati, pisati, računati. Obje noge dobro, lijeva ruka dobro, desna ruka na 50%, malo mrmlja, ali opet razgovijetniji od Don Corleonea. Malo je zaplakao kad me ugledao, ali i ja bih plakao da imam tako blentavo dijete. Doktor veli oporavit će se bez bilo kakvih posljedica, bit će isti kakav je bio. Super. Ostao sam četiri dana i vratio se nazad u Dansku sa osmijehom na licu. Vidim iz dana u dan, sve bolji i bolji, već otpušten iz bolnice. Mnogo sam proteklog tjedna razmišljao o tom inžinjeru prehrambene tehnologije koji nikad nije dana radio u struci. Još jedan borac protiv sistema. Nikola Tesla šverca sa Trešnjevke. Živi već dvije i pol godine u Minhenu u svojoj hotelskoj sobi. Dobro je da živi tamo. Dok sam razgledavao bolnicu u gradiću Haar u okolici Minhena, pomislio sam da nema ljepše sreće od sreće u nesreći. Uistinu, ako te već moždani mora opaliti, bolje da te opali u Bavarskoj gdje te hitna kupi u roku pet minuta i gdje ležiš u bolnici sa interijerom svemirskog broda. Hvala Bogu što je živ, ali brate, hvala medicini i znanosti, da se ne lažemo previše. Prije nego što ću se vratiti za Dansku, zapio sam se u jednom od onih minhenskih biergartena zajedno sa svojom sestrom i dvije tisuće drugih Švaba zavaljenih u one drvene klupe. Prost! U ime sreće u nesreći.

Negdje otprilike u ova doba prošle godine, dok je Hrvatska grabila prema finalu Svjetskog prvenstva, također sam mnogo razmišljao o ćaći, samo u drugom kontekstu. Dobro je njemu u Njemačkoj, nije ni meni loše u Danskoj, ali druže moj, pare koje se na Panini sličicama mogu zaraditi u tih par mjeseci oko Svjetskog prvenstva, nema takvih para nigdje na zapadu. Kroz kontekst hrvatskog plasmana u finale, iskreno strah me o tome razmišljati i praviti kalkulacije. Morao bi pozvati u pomoć svog urednika i kompletan odsjek sarajevskog PMF-a da mi izbace brojku. Dok je Mandžukić slao loptu u mrežu kraj nemoćnog Pickforda pomislio sam na svog ćaću. Pitao se o čemu on razmišlja u tom trenutku. Znam o čemu sam ja razmišljao. Da smo još malo pričekali sa odlaskom vani, odradili to još jedno Svjetsko prvenstvo zajedničkim snagama, danas bi pili koktele u lounge baru na obali Dominikanske Republike. Samo u onih par dana između polufinala i finala, moglo bi se iz zajebancije prodati dva šlepera tih sličica. Jebalo bi nam se živo, kako za Bosnu i Hrvatsku, tako za Dansku i Njemačku.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara