Autorica fotografije: Alma Harambašić

Nerado priznajem, ali u posljednje vrijeme u životu nemam nekih velikih životnih problema. Sve se svodi na nekoliko kilograma viška, dva-tri prišta i par rijetkih dlačiča na licu koje mi ne dopuštaju stvaranje imidža bradatog intelektualca zbog kojeg studenticama filozofije gaćice same spadaju. Ovako, izbrijane glave i brade, jačih prsa, ruku, ramena, sa pivskim trbuhom, više podsjećam na trećerazrednog MMA borca bantam kategorije koji je davno odustao od svojih snova da postane šampion svijeta u UFC-u. Dobro, lažem, imam i fungus na nožnom palcu i neki čudan osip na listu lijeve noge o kojem se dermatologija još nije izjasnila. Sve u svemu, nisu to nikakvi životni problemi, složit će se svaki čitatelj, pa tako i pisac ovih redova.

Zašto bi čovjek nerado priznavao nešto što je u svojoj osnovi pozitivno, nameće se pitanje samo od sebe, živjeti bezbrižno je ultimativni cilj prema kojem nas navigiraju life coachevi, krajnji cilj svakog pubertetlije newagera na putu vlastite samospoznaje. Nerado priznajem, a još teže pišem o vlastitoj inflaciji životnih problema koje se sramim kao malo čega iz svoje prošlosti. Potičem sa jednog čudnog dijela planete u kojem se često zna reći: bez brige, bez pameti. Ima u tome djelić istine, kao i u svim narodnim mudrolijama. Jednostavno kad čovjek nema konkretnih problema, kad počne punim plućima udisati život, kad počne percipirati svijet kroz ružičasta stakla svojih Ray-Ban sunčanica kešom plaćenih, nekako mu usput otupi nagon za borbom, gube se neki ideali, malo jebiga, čovjek zaglupi i red je da se to prizna.

Pa tako umjesto rada na svojim kratkim pričama, jednostavno se zaletim do šibenskog mosta da se oprobam u bungee jumpingu. Zaboli me briga za geopolitičkom situacijom sve dok, nadrogiran adrenalinom, naglavačke padam u susret površini mora sa četrdeset metara visine. Umjesto da usavršavam programiranje u ionicu oko čega me ugledni profesor pegla već neko vrijeme, ja se prošetam do svog ujaka, uglednog kickboxing trenera sa kojim odradim sparing vođen onom Shakespeareovom „biti ili ne biti“, u dvorištu iza njegove obiteljske kuće. Držim da nema ljepšeg iskaza obiteljske ljubavi i topline nego kad ti vlastiti ujak high kickom odvali glavu sa ramena i još se nadvije nad tebe dok ležiš na travi u polusnu i drekne: jesam ti fino reko da držiš ruke gore. Ne kaže se džaba u narodu da je kombinacija adrenalina i serotonina bolja od kokaina. Umjesto proučavanja egzistencijalnih misli Sorena Kierkegaarda, prioritet stavljam na izlaske u noćne klubove gdje do rane zore tresuckam svoja jajca na zavodljive beatove. Umjesto smaranja svojih književnih uzora emailovima, sa svojim početničkim književnim pokušajima kroz koje kašljucam svoje dječje bolesti, a na koje mi oni bezobraznici uopće ne žele odgovoriti, odlučujem jednostavno putovati svijetom kad god mi se pruži prilika i ostavljam to svoje pisanje na stand by.

Bez oklijevanja peglam svoju karticu i nema tog tatinog sina, nema tog izdanka zlatne mladeži, koji mi je ravan kad je peglanje kartica u pitanju. Disciplina je to u kojoj dominiram i postavljam neke rekorde. Danska državna stipendija, koja je nekim čudom nepovratna, sjeda svakog prvog u mjesecu i oko toga brige nemam, a zaradi se nešto i sa strane. Poznata motivacijska govornica Ana Bučević veli da ovisno o tome koliko mislite da ste važni, nezamjenjivi, bolji od drugih, toliko često biste trebali tjedno kleknuti i dobro izribati WC školjku. Kleknem ja nekoliko puta tjedno u sklopu svog studentskog posla, ali kako da čovjek kontrolira svoj ego kad te u ovoj razmaženoj Danskoj za to klečanje na koljenima plaćaju 160 kuna po satu, pa se na momente čovjek pogubi i nije više siguran da li je čistač WC-ova ili saborski zastupnik. Prije nekoliko dana završio sam s dvotjednim studentskim putovanjem u Antwerpen, gdje sam od ranog jutra do podneva slušao predavanja, a ostatak dana se uglavnom zajebavao sa cimerom kojeg su mi dodijelili, izbjeglicom iz Burme koji je u Dansku doselio kao dijete prije dvanaest godina. Potrošili smo previše para na muzeje, pa smo to kompenzirali tako što smo se u večernjim satima opijali najjeftinijm vinom iz Lidla. Sutradan ujutro smo proživljavali ozbiljne traume, koliko god to netko podcjenjivao. Neozbiljan sam momak i pate sve moje ambicije zbog te, meni tako drage, infantilnosti. Potencijalna književna karijera, dječački snovi, sve to nekako padne u drugi plan kad je čovjek sretan. Čemu snivati snove, kad i bez njih život uopće nije loš?

Pa tako napišem kolumnu za Prometej svakih nekoliko mjeseci umjesto jednom tjedno, kad moj dragi urednik već zaboravi da postojim. Uglavnom to činim kad me netko dobro raspizdi, ali problem je što me u zadnje vrijeme sve teže raspizditi. Proklet bio Zen i onaj tko ga izmisli. Imam teoriju da ako mi se život u međuvremenu pošteno ne zakomplicira, čisto sumnjam da će od mene ikad biti p od pisca. Zalomilo mi se u životu i džaba, kad kola krenu nizbrdo, odnosno u mom slučaju uzbrdo, tome kraja nema i ljudi koji kroz to prošli nisu neće moći shvatiti koliko ljudska psiha strada u takvim životnim fazama. U ovoj otuđenoj Danskoj, u kojoj je hygge bitniji od ustavnih zakona, nema se čovjek kome izjadati jer se svi furaju na pozitivu. Svi pale svijeće u svojim ciglastim kućama bez zavjesa, peku kolačiće, pijuckaju vina, navlače vunene čarape na noge i guraju jastuke pod guzice. Koga boli briga što se meni para na paru lijepi, što mi u ljubavi cvjetaju ruže (ako zanemarimo povremene ljubomorne ispade sa moje strane), roditelji, sestra, šira obitelj, prijatelji, svi dobro, nitko gladan, nitko žedan, svi imaju šta obući.

Što onda ja radim, kad me sve to pritisne uza zid? Umjesto ozbiljnog pristupa pisanju, samo gledam kako da se što bolje nakreveljim i opalim selfie za Instagram. Predstavljam arhetipsko utjelovljenje Nietzscheovog posljednjeg čovjeka koji skakuće i treperi okicama i misli da ljubav ima moć pobijediti sve i pravo sam ljut na sebe zbog toga. Vele da je čovjek sam sebi najveći neprijatelj, pa tako za teške okolnosti u kojima sam se zatekao krivim isključivo sebe. Jer umjesto ovog pakla bezbrige i nebrige u kojem sam se našao ni kriv ni dužan, mogao sam, danas već davne 2014. godine, jednostavno ne odseliti iz Zagreba. Što je trebalo jednom muškarcu u naponu snage, koji kod kuće nije bio ni gladan ni žedan, da prelazi sve te silne granice prema sjeveru, doduše legalno i sa dokumentima.

Čovjek je proklet i traži kruha preko pogače, a da sam bio malo pametniji danas bi mi vjerujem bilo mnogo bolje. Umjesto studiranja na Univerzitetu primjenjenih znanosti u Esbjergu, mogao sam studirati na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Možda imati Ninu Raspudića za mentora koji bi mi na vrijeme objasnio da se između ljubavi i gluposti povlači znak jednakosti. Biće da je to naučio iščitavajući Umberta Eca. Umjesto bolesnog okruženja gdje sam svakodnevno prinuđen komunicirati sa kolegama studentima iz preko četrdeset različitih nacija širom svijeta, mogao sam pisati kolumne o hordama imigranata koji dolaze da nas pokore. Ovako sam još prinuđen da cimeram sobu sa njima na studentskim putovanjima i spavam sa jednim okom otvorenim. Jebiga, nije njima za vjerovati, koliko god se pojedinci pitomi činili.

Sjedim ti ja tako, na početku prvog semestra, udobno zavaljen u kožnu uredsku fotelju, na obaveznom sastanku gdje mi profesor pokušava isprati mozak sa ciljem da me ubijedi da u Danskoj ostanem živjeti nakon završetka školovanja. Jebiga, veli mi profesor, dobili naputak sa viših instanca i sad drže te sastanke. Elem, nema Danska toliko problema sa izbjeglicama koji se svakako nemaju gdje vratiti, ali ova nezahvalna bagra iz jugoistočne Europe ih plaho nasekirala. Mnogi od vas, veli profesor, čim pokupe diplomu raspale svojim kućama, a ljudski je brate da se ostane raditi i plaćati porez u državi koja ti daje besplatno obrazovanje i stipendiju. Umjesto da trpim tu torturu i taj bezobrazluk, mogao sam jednostavno ostati u Zagrebu u kojem sam rođen, ali u kojem bi me neki tako rado poslali „doma“ zbog nekih, meni ovako naivnom, čudnih razloga vezanih uz moje ime i nešto manje uz prezime. Mogao sam, ali nisam, jer čovjek je nekad jednostavno glup, ali teško samom sebi to priznaje.

Džaba mi sva reputacija svestranog intelektualca, tapšanja po ramenu zemljaka, džaba sve pročitane knjige u životu, sav taj lažni imidž neustrašivog alfa mužjaka, džaba mi što sam eventuša posvuduša koja pola litre točenog Carlsberga eksira u tri i pol sekunde, kad sam opet na kraju dana glup momak koji ne zna povući prave životne poteze u ključnim trenucima, jednostavno momak koji se previše voli zajebavati sa svojim životom. Prokleta bila sva ta carpe diem generacija i svi ti glupavi milenijalci. Vazda im telefon u rukama i stalno nešto po njemu čeprkaju, neće više ni knjige da kupuju u fizičkom formatu već se prebacili na e-book readere. Use, nase i podase, boli njih briga za ozbiljne životne stvari, pa tako i ja, povodljiv i glup, uskočio na njihov vlak nesvjestan kakva se tu zamka krije. Sve mi postalo cool, uzbudljivo, hoću se svugdje popeti, zaroniti, doprijeti, nema te droge koju neću probati, sve je super i sve je za pet. Da nisam razmaženo derište i da sam, bogdo, bio pametniji i ozbiljniji, danas bih bio neki akademski uškopljenik koji piše kolumne za Večernji list. U tom slučaju vjerujem da bi mi i filozofska brada napokon izrasla.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba