Najveća moć istinske umjetnosti leži u nadnaravnoj i direktnoj komunikaciji sa konzumentima te umjetnosti. Tako je osjećamo i prepoznajemo, baš kao što ona prepoznaje nas, čak i onda kad tog višeg plana nismo svjesni. Ivo Andrić u Znakovima pored puta napisao je da se čitajući dobre pisce pred nama dešavaju čuda, a ja sam od rane mladosti navikao na takva čuda i razvio jednu vrstu ovisnosti o njima. Naviknut sam, a kroz tu naviku i razmažen, da mi umjetnost objašnjava tko sam i što sam, što je ono što treperi negdje duboko unutar mene, što budi taj uspavani duh, obuzdava ego te usmjerava prema istinama i životnim spoznajama. Kao posljedica te moje navike uslijedilo je očajavanje nakon mog preseljenja u Dansku jer sam se našao na brisanom prostoru, na kojem me nitko ne razumije, niti se trudi razumjeti, gdje ja ne razumijem ništa i nikoga unatoč tomu što se silno trudim. Po prvi put upoznavao sam se sa duhovnom osamljenošću, koja je od svih osama, najbolnija i najopasnija. Nisam više bio u stanju pronaći roman ili glazbeni album koji bi mi pomogli shvatiti samoga sebe i životne izazove kroz koje sam prolazio, trebao sam magičnu moć umjetnosti više nego ikad, ali nisam je bio u stanju pronaći ili zamijetiti zbog silne želje da se što brže integriram u novo društvo. Učio sam novi jezik, slušao dansku glazbu i imao sam novca više nego ikad prije. Novca kojeg sam cijelog života silno želio imati, a onog trenutka kad sam ga dobio više nisam znao što sa njim da radim. Crna rupa se otvorila negdje unutar mene i nije bilo te Ralph Lauren polo majice sa kojom se ona zakrpiti mogla. Sav besmisao konzumerizma mi je zviznuo šamarčinu, a ja sam od te sile pao na pod, zbunjen i prestrašen. Mladalački optimizam je iz mene curio kao iz vrećice sa infuzijom, kap po kap, dovoljno sporo da moja depresija ostane neprimjetna okolini, dovoljno brzo da me može neprimjetno ubiti.

Zato mi je silno žao što za misterioznog stranca, koji se u bespućima interneta ukazao još 2016. godine, nisam čuo malo ranije. Možda nikad nisam trebao čuti za njega, možda mi je stranac trebao ostati stranac do kraja mog života, ali eto, drago mi je da nije jer me upoznavanje sa njegovom umjetnošću, ako ništa drugo, naknadno utješilo. A to što stranac radi jeste velika umjetnost i njegov prvi album „Dublin“ predstavlja najvjerodostojniji prikaz života u egzilu iz novije perspektive, umjetnička afirmacija iseljavanja sa ovih prostora, posveta svima nama koji smo sa ruksakom na leđima napustili svoje domove u potrazi za nekom boljom i sretnijom budućnošću, savjet i upozorenje svima koji će se na taj put tek otisnuti jer kao što stranac u jednom pjesmi reče: „tko misli da lako je doživjet će zajeb“. stranac nije pjevač, nije reper, ne recitira poeziju uz glazbenu podlogu. Nisam stručnjak za to polje stoga vrlo teško mogu pronaći ladicu u koju bi ga strpao i smatram promašenim pokušaj objašnjavanja što on predstavlja u glazbenom smislu. stranac je unikatan, svjetlosnu godinu udaljen od svih pomodarskih trendova, radi ono što voli i radi to iskreno iz duše. Iskreniju emociju u glazbi nisam nikad prije čuo, a smatram se relativno naslušanom osobom. Kad sam poslušao prvi album osjetio sam kako je djelić moje životne priče opjevan u tim stihovima, životne priče i sudbine su slične no svo to moje oduševljenje prvim albumom nije me moglo pripremiti za ono što me je čekalo na drugom albumu pod imenom „Matan“.

Nisam siguran koliko je pametno uopće preporučiti slušanje Matana osobama koje ne poznajem. Matan je drama u kojoj je tragedija neizbježna što je slušatelju jasno od samog početka. Matan je priča o ocu koji boluje od raka, koji leži u bolnici i u bolovima čeka na vječnost, Matan je priča o sinu koji živi u Dublinu i prolazi kroz pakao emocija sa kojima ne zna kako da se nosi, sa svim tim sjećanjima, starim mržnjama, sjetom, radošću, suzama i smijehom. Razapet između osjećaja krivnje što ne može biti uz oca u njegovim posljednjim satima života kao i osjećaja životne i financijske odgovornosti jer posao u Irskoj ne pita za bolest bližnjeg, stranac je u Matanu uzeo nož u ruku i krenuo da bocka svoje slušatelje, a to češkanje oštricom noža po trbuhu zna biti vrlo ugodno. Problem je što na pojedinim dijelovima albuma ti ubodi nisu nimalo bezazleni. Matan je eklatantan primjer Aristotelove teorije o tragediji u drami, koja za jedini cilj ima izazivanje katarze kod gledatelja, a u ovom konkretnom slučaju kod slušatelja. Tko uspije preslušati Matana, a da ne ispusti barem jednu suzu, nek zna da je na dobrom putu da postane sociopat. Zbog svega navedenog nisam siguran kako će se sva ta bomba katarzičnih emocija odraziti kod nekog drugog, ako se odlučite na slušanje Matana dobro promislite jer je to put bez povratka.

stranac ima jedan problem, a možda to uopće i nije problem, već stvar njegove odluke i životne ambicije. Uostalom, postoji vjerojatno dobar razlog zašto nam se javlja pod pseudonimom, a ne pod svojim pravim imenom. Oba strančeva albuma su konceptualna, jedna pjesma se veže na drugu kao epizode u netflixovim serijama. Za potpuno razumijevanje njegove priče valjalo bi prvo pročistiti misli, staviti slušalice na uši, zatvoriti oči i tek onda možemo uroniti u njegov svijet slušajući pjesme po redu. Kao singlovi neće funkcionirati, nikad neće pronaći prostor u radijskom eteru, a i da kojim slučajem pronađu, samo bi osvkrnule album kao takav. Slušati random pjesmu sa Youtubea kobna je pogreška. stranac nije i nikad neće biti estradnjak. Hvala Bogu da neće. Ali jednog dana bi mogao otkriti samog sebe u drugom formatu. Matan kao album vapi i vrišti za kazališnom dramom, a možda čak i za dugometražnim filmom, na isti način kao što je vapio i vrištao The Wall, album Pink Floyda iz 1979. godine. Uz svo dužno poštovanje autorovoj odluci da ostane anoniman, ipak smatram da stranac nema moralno pravo ostaviti ovaj album da čuči na dnu glazbene underground scene jer on po svom habitusu tamo ne pripada. Njegova priča zaslužuje mnogo više; ako on to ne želi i neće prepoznati, onda se nadam da ljudi iz svijeta kazališta i filma hoće.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara