Imao sam dvadeset i dvije godine. Moj svijet bio je kao šljiva što bi rekao Simon, junak jednog romana Dževada Karahasana. Zrela, puna i obla šljiva. Bio sam mlad, glup, sretan, a život je bio sočan. Znamo da vlastita sjećanja nisu pouzdan svjedok na sudu o našim životima, posebno kad svjedoče o našoj sreći, ali drugih svjedoka osim sjećanja i nemamo. Ja se sjećam da sam mnogo čitao, mnogo više nego danas. Sjećam se da sam mnogo uživao u glazbi, mnogo više nego danas. Sjećam se da sam volio ljude, mnogo više nego što ih volim danas.

Živio sam u Zagrebu zajedno sa ocem koji me nikad nije mogao razumjeti, a ja njega nisam ni pokušavao. Podstanari na premalo kvadrata, a ipak stranci koji žive u dva različita grada. U njegovom Zagrebu poslovi nisu išli od ruke, recesija je bila na vrhuncu, a političari preko ekrana savjetovali su narodu kako treba stezati remenje. U mom Zagrebu Arcade Fire je održao koncert na INmusic festivalu na Jarunu. Došli su na vrhuncu svoje kreativne snage i moći, friško nakon što su objavili album The Suburbs. Ja sam bio u prvom redu, naslonjen rukama na ogradu koja dijeli publiku od pozornice.

Nisam imao stalni posao jer ga nikad tražio nisam. Nikad u životu nisam napisao molbu za posao. Nisam studirao. Nisam imao zdravstveno, socijalno, mirovinsko. Nisam imao debitnu karticu, nisam se prijavljivao na burzu. Institucionalno gledano, čisto sumnjam da sam postojao. Zato sam imao tetovažu buldoga na ramenu i sa maksimirskog sjevera se derao „Mamiću cigane odlazi iz svetinje“. I nekoliko puta osjetio pendrek na rebrima. Isti onaj koji lomi kosti, ali srce nikad, o čemu su svjedočili grafiti iz podhodnika u Novom Zagrebu.

Nedavno sam zajedno sa kolegama iz kompanije održao seminar u jednom konferencijskom hotelu. Kao student biznis akademije održao sam kratko predavanje u vezi Design Thinking metoda na engleskom jeziku sa snažnim, Rade Šerbedžija, akcentom. Promrljao sam nešto i na danskom, čisto da se pohvalim kako sam bilingualan. Okupili smo inovacijski tim sastavljen od menadžera koji će pomoći da se realizira prva faza rebrandinga kompanije. Nova vizija, nova misija, sve što je potrebno da se udare temelji budućeg rasta. Nakon toga smo zajedno mezili škampe u restoranu, pili kvalitetno crno vino koje me opustilo do te mjere da sam se u jednom trenutku glasno porječkao sa kolegom. Bilo je to u vezi jednog detalja na logotipu kojeg ja silno želim promijeniti. Taj detalj sam po sebi je nebitan, ali moj ego nije. Nešto znam o biznisu, a još više se pretvaram da znam. Čini mi se da po tome nisam ništa različit od drugih menadžerčića željnih tapšanja po ramenu. Često se pitam što točno povezuje današnjeg mene, ovu dansku prefriganu verziju mene, sa onim zagrebačkim naivnim klošarom britkog intelekta i solidnog krošea? Ooo, kako bi bilo lijepo predstaviti svoju životnu priču romantično, srceparajuće, pogodno za ekranizaciju. Brendirati sebe kao arhetip životne pobjede. Već vidim Branka Schimdta kako za mnom trčkara kao onomad Emir Kusturica za Sidranom. Pa nakon velikog uspjeha filma sjediti u studiju nedjeljom u dva, pričati o svom životu i svom Career Growthu u Danskoj. Kako bih volio reći ćelavom voditelju, koji ima problem sa kreditom u švicarcima, kako Danska svima daje šansu, za razliku od Hrvatske gdje smo svi od rođenja osuđeni na propast. Kako bi to bilo lijepo, komercijalno, efektno, samo da čovjek nema obraza i da mu laganje od ruke ide.

Idu mi na živce, silno mi idu na živce, svi ti novopečeni emigranti koji nakon dva tjedna života u Münchenu, Dublinu ili Stockholmu javljaju svoje oduševljene dojmove. Traje ta medijska histerija već neko vrijeme. Objavljuju se misli duboke poput potoka u ljetnom periodu kada se kiša mjesecima ne sjeti pasti. Kad si sretan i kad želiš sa drugim dijelit sreću tu, ne lupaj dlanom od dlan nego emigriraj iz Hrvatske. Najrađe bih im svima redom zalijepio šamarčinu, ali zaustavim se kad se sjetim da sam prije pet godina i sam takav bio. Vjerojatno i gori, samo mene portali otkrili nisu. Hvala Bogu što nisu jer bih vjerojatno napričao mnogo budalaština. Svi mi koji smo svojevoljno odlučili odseliti iz svojih gradova, svi mi koje puška nije istjerala, svi smo rođene lutalice. Da smo rođeni bilo gdje na ovome svijetu, pronašli bismo razlog zašto moramo pobjeći. Lutamo, tragamo, tražimo, kopamo, a cijelo to vrijeme nesvjesni što točno tražimo. Neki to što traže pronađu, neki ne pronađu, a neki se vrate kući i obustave potragu. Ja to još nisam našao, ali na mahove uhvatim taj osjećaj.

Istu večer nakon seminara, tog vrhunca moje dosadašnje karijere, došao sam u stan, istuširao se, napravio kavu i sjeo pred monitor. Na stolu je stajao primjerak američkog bilingualnog magazina za kulturu Gobshite Quarterly u kojem je objavljena moja kratka priča u prijevodu na tri strana jezika. Počeo sam pisati ovaj tekst, bolje rečeno slova su se počela sama ispisivati. Po prvi put tog dana sam osjetio satisfakciju. Osjetio sam sreću, a svijet je postao šljiva. Imao sam ponovo dvadeset i dvije godine. Pomislih kako bi bilo lijepo samo čitati, pisati, čeprkati po gitari. Iščekivati nove albume omiljenih bendova. Kako bi bilo lijepo maštati velike snove, a ništa ne raditi da ih ostvariš. Ne imati poslovnu karijeru i ušminkani CV. Ne studirati stvari koje te ne zanimaju. Ne biti zapetljan u paukovoj mreži raznih punjača za mobitele i ostale gadgete. Kako bi bilo lijepo ne provjeravati svakog dana svoj e-mail.

Kako bi lijepo bilo biti sretan!

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara