U dubini duše sam strastveni hipik koji željno iščekuje dan kad će se obistiniti stihovi iz pjesme „Imagine“ Johna Lennona, duboko svjestan kako se to neće desiti za moga života, ali sa još dubljom vjerom da će se jednog dana to uistinu i dogoditi. Možete i vi zajedno sa mnom zamisliti taj scenario, nije teško, samo treba pokušati. Ako vam ne ide, zapalite jedan joint, baš kao što je to napravio autor ovog teksta. Prije nego što će početi pisati kolumnu, a poslije vijesti sa Novog Zelanda. Ako se bojite THC-a onda popijte pivo, možda čašicu Johnny Walkera, napravite pedeset sklekova ili otrčite desetak kilometara kao Haruki Murakami. Pročitajte nekoliko pjesama Enesa Kiševića, roman Aleksandra Hemona, pogledajte film Woodya Allena. Odite u sobu do kolijevke i poljubite u čelo svoju bebu staru šest mjeseci pazeći da je ne probudite. Napravite što god želite, samo nek vas to lijepo opusti i natjera vas da skinete tu masku sa lica, da prestanete igrati ulogu koju ste za sebe odabrali, jer život nije HBO serija, baš kao što ni vi niste glumci visokog kalibra.

Elem, zamislite da nema raja i pakla. Da kao homo sapiensitoliko intelektualno evoluiramo da možemo odustati od tog prahistorijskog koncepta skupljanja poena kod imaginarnog šefa za kojeg nismo sigurni da će nam ikad isplatiti plaću, a kamoli dodatni bonus. Zamislite da smo dobri samo zato što smo shvatili da se dobro dobrim vraća i da nam nikakva dodatna nagrada kraj takve i ne treba. Da smo naučili sebično uživati u ruci spasa utopljeniku, udijeljenom osmijehu očajniku, ispruženoj jabuci izbjeglici iz Sirije kroz prozor vlaka, ponuđenoj cigareti bosonogom beskućniku na tramvajskoj stanici u Lisabonu. Zamislite da smo napokon shvatili da je to „dobro“ u nama najbitnija stvar sa kojom nam se valja pozabaviti u ovoj mrvici vremena koja nam je udijeljena na ovoj planeti. U jednom čudu, u jednom plodu matematičke nevjerojatnosti koju životom zovemo. Da to dobro u nama treba njegovati i razvijati sa svakim novim danom koji svane. Zamislite da smo shvatili da o svome dobru treba šutiti, sebično ga držati za sebe, nikad se sa njim ne hvaliti, ali zato isticati na sav glas ono dobro koje prepoznamo u drugome. Kraj tog dobra u nama ljudima sve drugo je precijenjeno uključujući i našu pamet. Samo to dobro u nama, ispod plavog svoda na nebu, koje je konačno shvatilo da sve što imamo i što ćemo ikad imati, imamo danas, a možda i samo danas, pa nam stoga valja u tome uživati jer jedan dan uistinu će da bude posljednji.

Zamislite da nema država. To vam uopće neće biti teško. Zamislimo da nema zastava, graničnih kontrola i neuvjerljivih autoriteta sumnjivih namjera sa pendrekom u ruci. Da nema duševno oboljele novinarke, koja će ocu sa sinom u naramku podapeti nogu. Da nema rubno pismenih kolumnista, amaterskih ekonomskih analitičara, koji će brojati koliko je konzervi pašteta u Makarsku prošvercao jednodnevni turist iz Bosne. Samo zato jer će sa lakoćom shvatiti kako taj Bosanac ima pravo uživati na tom božanskom poklonu jadranske obale isto kao što on ima pravo na brazilsku obalu, te da je kraj tog prava danom od Boga svaki ekonomski interes nebitan. Nema ratova, nema krvi na ulicama, nema potrebe za oprostom i zaboravom. Nema fanatizma, nema nacionalizma, nema terorizma, nema Soroševe stipendije za Viktora Orbana, nema šengenskih žica i ograda, nema gradnje zida između SAD-a i Meksika. Zamislimo svijet u kojem svi radimo ono za što smo stvoreni, svijet u kojem Samra Ćosović-Hajdarević nije kantonalna zastupnica, već sa svojom kolegicom Azirom gata sudbinu iz kašika.

Zamislite da se izliječimo od nagona za posjedovanjem. Pitam se da li to možete? Da se otarasimo te bolesne kompetitivnosti i jalovih pobjeda koje nam nisu u stanju izvući smiješak na licu, a kamoli učiniti nas sretnim ljudima. Da shvatimo koliko nam je malo potrebno, da shvatimo kako to malo već sad imamo i da nam ono nitko neće oduzeti. Zamislimo Zemlju na kojoj nema siromaštva, na kojoj nema Latinske Amerike u kojoj veleposjednici iskorištavaju sirotinju, u kojoj nema muslimanskih država u kojima je napuštanje religije kažnjivo smrću. Zamislimo Zapad i Bliski istok bez obijesne zlatne mladeži, Afriku bez neuhranjene djece, Kinu bez represije na Tibetu, ako ništa drugo zamislite kako više nema leševa koji plutaju Mediteranom.

Zamislite da goli lebdimo na krilima naše ljubavi u orgazmičkom transu. Da se ševimo do iznemoglosti i kasnije, naslonjeni na jastuk u poluležećem položaju, pušimo cigaretu pravedničkom strašću dok slušamo Wish you were here Pink Floyda. Da se držimo za ruke dok hodamo bosih stopala po pijesku, da shvatimo kako je jedina roditeljska dužnost pobrinuti se da nam vlastito dijete nikad ne posumnja u našu ljubav prema njemu. Da se dijelimo na jungovce i frojdovce, duhovnjake i ateiste, maštovite i racionalne, znanstvenike i umjetnike, društvenjake i prirodnjake, a da svi redom budemo svjesni da nitko od nas nema koncesiju na apsolutnu istinu, da svijet nije ili-ili već i-i, te da svi držimo samo jedan mali komadić puzle u rukama. Ako ikad želimo dokučiti lozinku, nema druge nego jedni sa drugima pod ruku. Možete li to zamisliti?

Zamislite pune tribine nogometnog stadiona u Tel Avivu i prijateljsku nogometnu utakmicu između Arapa i Židova. Navijači sa jedne strane u sinkroniziranom huku viču Amos, a drugi uzvraćaju sa Oz. Na tribinama gore bengalke, a u Poljskoj ne gore knjige. Zamislite da nikad nije rođen svećenik toliko plitak da će čak i u jednom Harry Potteru vidjeti prijetnju po svoju religiju.

Slobodno recite da sam naivni sanjar, ali nije me briga jer znam da nisam jedini. Nadam se da će te nam se pridružiti jednog dana te da ćemo svi na Zemlji konačno postati jedno.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba

Facebook: @arminhara

Instagram: @arminhara